FACIJALNI deformitet poznat kao "habsbuška čeljust", dobro poznata u španjolskoj i austrijskoj lozi te dinastije, može se pripisati brakovima unutar obitelji, kažu znanstvenici.

Po studiji objavljenoj u časopisu Annals of Human Biology, znanstvenici su istražili habsburške facijalne deformitete i njihovu moguću genetsku podlogu te zaključili da je jedinstveni izgled njihovih brada bio rezultat sklapanja brakova u obitelji u više naraštaja. 

"Habsburška dinastija bila je jedna od najutjecajnijih u Europi, ali je bila poznata po brakovima bliskih srodnika, što je i dovelo do njihova pada. Sada prvi put možemo pokazati jasnu povezanost između toga i izgleda njihove čeljusti", rekao je vodeći autor studije Roman Vilas sa sveučilišta u Santiago de Composteli. 

U istraživanju je sudjelovalo deset maksilofacijalnih kirurga koji su dijagnosticirali facijalne deformitete na 66 portreta 15 članova habsburške dinastije. 

Kirurzi su uspjeli dijagnosticirati 11 karakteristika mandibularnog prognatizma (isturene čeljusti), odnosno poznate "habsburške čeljusti", i još sedam karakteristika maksilarne deficijencije.  

Zajednička genska podloga

Utvrđeno je i da oba stanja imaju zajedničku genetsku podlogu, a brakovi među srodnicima povećavaju izglede da će potomci naslijediti identičnu formu gena oba roditelja. 

"Iako je naša studija temeljena na povijesnim podacima, brakovi među bliskim srodnicima i danas su uobičajeni u nekim geografskim područjima i među nekim etničkim i vjerskim skupinama i zato je važno istražiti posljedice toga", rekao je Vilas. 

"Habsburška dinastija služi kao svojevrsni ljudski laboratorij za to, jer su u toj obitelji potomci bliskih srodnika bili česti", dodao je. 

Habsburzi su u kontinuitetu bili na tronu Svetog Rimskog Carstva od 1438. do izumrća muške linije 1740. godine. Zadnji habsburški kralj Španjolske Karlo II. umro je 1700. godine, a dinastija je preko austrijske linije, odnosno nasljednika Marije Terezije, opstala do kraja Prvog svjetskog rata i abdikacije austrijskog cara Karla.