Pravim imenom Zastava 750, taj automobil bio je neusporedivo popularniji pod onim kojim smo ga zvali i zovemo od milja. Fićo je bio simbol Jugoslavije, ništa manji od Tita. I kada smo vidjeli da nestaje pod gusjenicama tenka navodno jugoslavenske vojske, čak i najveći ljubitelji Jugoslavije znali su da je više nema. 

 

 

Iako je 40 tona teži tenk "treće vojne sile u Europi" skašio Fiću kao od šale, a Hrvatska u to vrijeme bila bez oružja i vojske, izložena agresiji iz vana i pobuni iznutra, ta scena je u svima nama probudila prkos, pa čak i ponos.

 

Bili smo ponosni na njegovog gazdu, koji ga je onako kulerski ostavio ispred tenka, iako je znao da time ostaje bez auta, ali smo još ponosniji bili na crvenog Fiću, koji je časno pao u borbi protiv neusporedivo nadmoćnije sile i tako položio svoj limeni život na oltar hrvatske domovine, iako je rođeni Šumadinac iz Kragujevca. Crveni Fićo bio je "Srbin, ali naš čovjek", kako mi je urlao prijatelj dok smo mrtvi pijani slavili strijelca Mikija Rapajića za pobjedu Hrvatske nad Italijom na SP-u 2002.

 

 

Ratno ljeto 2017. kolektivnu memoriju svih koji vole ovu zemlju, obilježila je slika kako crveni Fićo, službeno vozilo Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kučiće, mjesta u omiškom zaleđu, prevozi hrvatske vatrogasce na požarište.

 

Crveni fićo, u najboljem slučaju star barem 32 godine, 26 godina kasnije i 300 kilometara južnije, nastavio je dokazivati svoju lojalnost Hrvatskoj u najtežim trenucima.

 

Jer puno vremena nakon što je zemlju poharao rat oružjem u kojem se uz teške muke Hrvatska obranila i izborila samostalnost, opet je na snazi ratno stanje sa svim užasima koje to nosi. Samo se sada cijela zemlja ustala ne protiv agresora i pobunjenika, nego protiv požara koji pustoše zemlju.

 

Crveni Fićo se i u ovom boju protiv neusporedivo jačeg neprijatelja može nadati tek junačkoj smrti. Kao što '91 nije imao šanse protiv tenka od 40 tona, tako je i sada nema protiv vatrene fronte koja se proteže preko pola regije.

 

Hrvatsku u ratu 2017. brane; Tamići u isusovim godinama, FAP-ovi u menopauzi...
 

 

Jednako je na bojištima od Lišana Ostrovičkih, preko Vrpolja do Sitnog Donjeg nisu imali ni njegovi hrabri, ali izraubani vremešni suborci; Tamići u isusovim godinama, FAP-ovi u menopauzi, Folcike iz vremena kada su se u ovim kombijama vozili originalnih hipiji, navalna vozila koje su nam tijekom onog prethodnog rata iz samilosti darovale zapadnoeuropske zemlje, ali zato što su već tada  bila prestara za njihove kriterije.
 

 

 

Indexova reporterka prije dva dana pričala je na požarištu u Sitnom s mladićem iz DVD-a Žrnovnica, mjesta koje ima veliku tradiciju dobrovoljnog vatrogastva i koje je desetljećima na udaru požara i on joj je otkrio da su zadnju obnovu voznog parka imali prije 30 godina, "ali on to ne pamti, jer je to bilo prije njegovog rođenja."

 

 

Ili još jedan primjer iz javljanja Indexovog snimatelja s terena tijekom vatre koja je harala Splitom i okolicom, kada smo pretprošle noći u video prijenosu mogli vidjeti situaciju iz Podstrane. Dok se vatrena fronta široka dva kilometra, s plamenim jezicima visokima i do par desetaka metara približavala nebranjenom dijelu mjesta, jedino što je očajnim stanovnicima došlo u pomoć bio je prastari kamion na koji je nakalemljen nekakav spremnik za vodu, pa je glumio cisternu.

 

 

Tragična starost vozila Dobrovoljnih vatrogasnih društava, kojima je doista mjesto u tehničkim, ili muzejima vatrogastva, a ne na nezamislivo teškim i zahtjevnim terenima i usred po život opasnih požara, najveća je od brojnih sramota koje je službena Hrvatska pokazala tijekom katastrofalnih požara koji su u samo tri dana poharali Dalmaciju.

 

Posebno je nevjerojatno, porazno i fatalno opasno, da su tako kriminalno loše opremljeni DVD-i iz dijela Hrvatske koji je najizloženiji velikim požarima i da su bez dostojnih sredstava za zaštitu života i imovine vatrogasci koji imaju najveći broj i najzahtjevnije intervencije u zemlji, kada je riječ o šumskim požarima u klimatski teškim, a često i bezizlaznim uvjetima kombinacije vrućine, suše i bure. 

 

 

Ovo je iznimno važno jer su DVD-i prva i često jedina crta obrane protiv požara. Dok dođe konjica u vidu profesionalnih vatrogasaca, kanadera koji ne mogu gasiti kada je najgore - po buri i noću, a vojsku koja mora proći proceduru kao da se šalje na mjesec, a ne iz Knina u Split ne spominjemo, oni  sami herojski spašavaju živote i imovinu. Priključilo bi im se i lokalno stanovništvo, ali im lokalni vatrogasci nemaju što dati za gašenje. To je bio slučaj prošlog mjeseca u Makarskoj i sada u Sintom, Srinjinama, Žrnovnici. Vatrogasci znaju da se u njihovim društvima u zadnjih više od 30 godina promijenilo nekoliko generacija vatrogasaca, ali da svi oni cijelo to vrijeme požare gase s istom muzejskom opremom. A često i bez toga, pa i bez vode, koja se do požarišta i u Splitu dopremala u ljudskom lancu, odnosno kantama.

 

Hrvatski gadovi su u oba rata sabotirali i minirali branitelje 

 

I tako se vraćamo na ono što je, osim crvenog Fiće, druga konstanta naše priče i države, od borbe za neovisnost, do borbe protiv požara. Hrvatsku cijelo to vrijeme i to u ključnim trenucima oba teška i razorna rata, rastače i pustoši pošast gora od četnika i vatre. To nisu nikakvi vanjski neprijatelji, agresori ili piromani, nego domaći, hrvatski gadovi, koji u oba rata miniraju i sabotiraju branitelje i vatrogasce. U prethodnom su to radili tako što su vlastitom napadnutom narodu prodavali puške, istovremeno prodavajući agresoru na Hrvatsku naftu, dok su nešto dalje od prve crte provodili najveću pljačku u povijesti hrvatskog naroda, pretvorbu i privatizaciju. 

 

 

U ovom ratu došlo je vrijeme za novu generaciju, koja svoje debelo potkožene, te po potrebi u fotošopu ili na kirurškom stolu smanjene guzice, te guzice njihovih stotina pobočnika, predstojnika i zamjenika, zavaljuje na siceve najskupljih i najnovijih automobila. Dok istovremeno gasitelje katastrofalnih požara, dakle branitelje iz ovog rata, osuđuje na prastare i malobrojne krntije koje izdišu na požarištu-bojištu usred bitke, izgorena crijeva koja nemaju sa čim nadoknaditi, višednevne smjene u paklu jer ih nema tko zamijeniti, dok se civili u zabačenim selima prepuštaju sudbini, a s obzirom da je tamo u najgorim trenucima nestalo vode, čak možemo reći i užasnoj smrti.

 

Hrvatska govna, bila ona ratno-profiterska, pretvorbeno-lopovska, feudalno-privatizacijska, neokapitalističko-robovlasnička, nogometno-mafijaška ili politička, zasigurno ste primijetili, nikad na bojište poslije bitke ne dolaze u Fići, FAP-u i Tamiću, nego u najskupljim limuzinama zatamnjenih stakala.

 

 

Nasljednici odličnika iz prethodnog rata drže ključne vladajuće položaje i opet su im usta puna domovine i domoljublja, koje se dokazuje i naplaćuje u Bruxellesu i Washingtonu. Kada s par dana zakašnjenja konačno svojim dolaskom počaste poharani i jedva obranjeni kraj, u kojem je izgorjelo sve što je moglo, pred izmoždenim, prestravljenim i garavim podanicima, iskazat će se nevjerojatno groznom, zastrašujućom bešćutnošću, bezobrazlukom i bahatošću u izjavama i ponašanju.

 

Takvi "najviši dužnosnici" s katastrofom iz 90-ih i onom aktualnom dijele ključnu odrednicu: uništavaju sve što im se nađe na putu, ali rat i požar se mogu pobijediti, odnosno pobijedili su ih svi oni koji su na tenkove i plamene vrtloge išli u tenisicama, lovačkim karabinima, metlama, šupljim brentačama i kantama.

 

 

Zemlja smo koja je davala i daje sve najbolje od sebe samo kada je nevrijeme sjesti za volan malog autića, gdje, usprkos ogromnim žrtvama i šteti, pobijedi i četnike i vatru.

 

Problem nažalost nastaje kada se ta Hrvatska ustane od volana i ode do glasačke kutije, gdje se temeljito posere na sve svoje golgote i izabere ekipu kojoj plaća Bruxelles, Washington, Wimbledon, Banske, Predsjedničke dvore, liposukcije, bahatost, oholost i limuzine.

 

Zato se od '91 do danas nismo makli dalje od crvenog fiće.