AKO NE ZNAŠ kuda ideš, svaki put te vodi do - nigdje, rečenica je američkog diplomata Henryja Kissingera kojom bi se najjednostavnije mogla opisati politika ministra financija Zdravka Marića.

Marić si je svojom komunikativnošću uspio stvoriti imidž najstručnijeg i najuspješnijeg ministra, što i nije osobito teško s obzirom na to koga je sve Plenković imao i ima u vladi, no kada se dublje analiziraju njegovi potezi, jasno je da Marić nije znao kuda ide i da je stigao - nigdje.

Kad u tri godine četiri puta mijenjaš poreze, znači da ne znaš što radiš

Danas je Marić predstavio nešto što naziva “Četvrti krug poreznog rasterećenja”, što samo govori koliko je porezni sustav u Hrvatskoj nestabilan. U tri godine Marić i ekipa uspjeli su četiri puta mijenjati poreze, što stvara probleme svima koji pokušavaju dugoročno planirati i graditi posao i život u Hrvatskoj.

Osnovna obilježja kvalitetnog poreznog sustava su njegova stabilnost i jednostavnost. Znači, da se porezi ne mijenjaju često jer kada se planira neki projekt s rokom povrata investicije od 10 ili 20 godina, da poslodavac otprilike zna u kakvim uvjetima će raditi, a ne da na proljeće ne zna što će mu donijeti neka nova “reforma” na jesen.

2016. je dizao ugostiteljski porez s 13 na 25 posto, sad ga spušta s 25 na 13

Da Marić ne zna kuda ide pokazuje primjeru poreza na ugostiteljstvo. U jednom od krugova poreznog rasterećenja, 2016. godine, Marić je “rasteretio” blagajne ugostitelja povisivši im porez na dodanu vrijednost s 13 na 25 posto, čime je Hrvatska u tom smislu postala najnekonkurentnija među turističkim zemljama na Mediteranu.

Iako su mišljenja oko tog poreza podijeljena, a protivnici niže stope za taj sektor kao argumente ističu da nije fer da se nižom stopom pogoduje ugostiteljima u odnosu na ostale, ili čak da se tim porezom novac uzima stranim turistima, pa nije bitno da bude niži, činjenica je da međustopu imaju mnoge zemlje i to ne bez razloga.

Europske zemlje uglavnom imaju niske stope PDV-a na hotelski smještaj i restorane pa je tako u Španjolskoj i Francuskoj stopa za obje kategorije 10 posto. Austrija koja također ima vrlo razvijen turizam, pogotovo zimski, turizam ima PDV na hotelski smještaj 13 posto, a na restorane 10 posto. Portugal hotelski smještaj oporezuje sa samo 6 posto, dok njihovi restorani podliježu PDV-u od 13 posto. Susjedna Slovenija također potiče turizam kroz niže stope PDV-a pa on za hotele iznosi 9,5 posto, dok se restorani i katering oporezuju s 22 odnosno 9,5 posto, dok su u Italiji stope za hotele i restorane - 10 posto.

Treba li ugostiteljima niži porez?

Zašto su sve te zemlje odlučile nižim PDV-om ostaviti više novca turizmu i ugostiteljstvu? Zato što su to sektori koji angažiraju veliki broj ljudi, raznih profila, nerijetko i onih s nižim obrazovanjem, pa su procijenili da im je u interesu porezno ih rasteretiti. Ne zato, kao što bi prosječni hrvatski građanin mogao pomisliti - da bi cijene kave u kafiću bile niže.

Je li takva politika dobra?

Ne znamo, ali očito ne zna ni ministar Marić koji je od 1. siječnja 2017. taj porez podignuo, da ga sada od 1. siječnja 2020. planira ponovno smanjiti.

Plaće se oporezuju osim po visini i po dobi

Osim što je porezni sustav nestabilan, kao što smo vidjeli na primjeru PDV-a, u “četvrtom krugu rasterećenja” odlučili su ga i još malo zakomplicirati.

Do sada je postojao neoporezivi dio od 3800 kuna te dvije stope od 24 i 36 posto, ovisno o visini primanja. Sada uz to imamo i mlade do 25 godina koji su oslobođeni poreza na dohodak i drugu skupinu “malo starijih” od 25 do 30 godina koji će plaćati polovicu uobičajenog poreza.

To kompliciranje obrazloženo je zadržavanjem mladih u Hrvatskoj. Ako ovako nastave, u petom ili šestom krugu poreznog rasterećenja sljedeće godine mogli bismo dobiti i dodatne dobne skupine koje bi također mogle dobiti svoju zasebnu stopu poreza, da se više nitko živ ne može snaći. Recimo, jedna stopa za one od 55 do 60 da se pomogne starijima. Pa još jedna za one pred penziju od 60 do 65 godina starosti. Pa za mlade roditelje od 30 do 35 godina. Pa za one u krizi srednjih godina od 45 do 50 godina.

Dalo bi se smisliti još mnogo različitih kriterija po kojima bi se mogle utvrđivati porezne obveze, dok na kraju svaki od milijun i pol zaposlenih ne dobije svoju unikatni način izračuna poreza. Uglavnom, da Marić ostane 10 godina ministar, nakon svih "krugova rasterećenja" koje bi kroz to vrijeme napravio, Hrvatska bi dobila najkompliciraniji porezni sustav na svijetu.