SADA je već teško naći ambicioznijeg desničarskog histerika u Republici Hrvatskoj čije riječi proteklih dana nisu bile ispunjene barem manjom dozom razumijevanja za Marijana Živkovića. Čovjek je, ako netko slučajno ne zna, aktualni status žrtve stekao kao optuženik u sudskom postupku zbog razbijanja ploče s natpisom na ćirilici 2013. godine na vratima vukovarske policijske uprave.

Oglasila se, očekivano, Kolinda Grabar-Kitarović, koja s Miroslavom Škorom trenutno vodi borbu za titulu najdesnijeg predsjedničkog kandidata.

Status na Facebooku o postupku protiv Živkovića predsjednica je započela mobilizacijom kolektivnih emocija na najosjetljivijem pitanju: ''Duboko žalim zbog osobne tragedije gospodina Marijana Živkovića, čija su dva sina položila živote za našu Domovinu'', zapazila je u prvoj rečenici pa nastavila domoljubno-patetično, a nadasve manipulativno i podlo: ''Njegova bol i naša je bol, za nju trebamo imati puno razumijevanje i poštovanje, a na njihovu žrtvu moramo vječno čuvati uspomenu. Uvažavajući neovisnost hrvatskog pravosuđa, žalosti društvena klima u kojoj je do ovakve situacije moralo doći. Većim angažmanom nadležnih institucija, sva otvorena pitanja oko Vukovara i tragedije koju su svi Vukovarci tijekom velikosrpske agresije proživjeli trebala su biti riješena prvenstveno kada je riječ o neprocesuiranim ratnim zločinima i traganju za nestalim hrvatskim braniteljima i civilima. Učinimo sve da do ovih potresnih i bolnih situacija više ne dolazi'', napisala je Kolinda Grabar-Kitarović.

Ako niste razumjeli, predsjednica žali zbog neprocesuiranih zločina iako je njezina partija imenovala, izabrala ili potvrdila više-manje svakog državnog odvjetnika od 1990. godine do danas. Zapravo, aktualna predsjednica koristi neprocesuirane zločine i nestale kao provjereno gorivo za potpalu antisrpskog raspoloženja premda obje teme, naročito prva, govore isključivo o nefunkcioniranju hrvatske države.

Buljeva laž o Pupovcu

Na istom tragu bio je i Miro Bulj, najglasniji zastupnik klerikalno-desničarskog Mosta. Svoju domoljubnu pisaniju nadahnutu postupkom protiv Živkovića natopio je zapaljivom laži: ''Dok se proganja Marijan Živković koji je izgubio dva sina u obrani Vukovara od velikosrpske agresije u isto vrijeme koalicijski partner HDZ-a Milorad Pupovac vlada u Republici Hrvatskoj i prijeti da će završiti kao NDH'', laže Bulj jer Pupovac nije prijetio, osim ako na Buljevu jeziku prijetnja nema novo značenje. Ali što je jedna laž za domoljuba Buljeva kalibra.

Torcidi smetaju novinari i ploče na ćirilici

U idućem statusu pohvalio je Torcidu, poslovično pravovjernu skupinu Hajdukovih fanova, zbog transparenta ''Vrijedi li više ploča ili nečija djeca? Što se krvlju brani, ne pušta se lako. Torcida uz Marijana Živkovića'', a Bulj je dodao: ''Torcida jasna kao uvijek.''

U redu, ni od Bulja, ni od Torcide nije mudro očekivati ništa pametno. Skupina navijača splitskog Hajduka, izuzmemo li opravdan i mjestimično vrlo zabavan sukob s Hrvatskim nogometnim savezom, ionako funkcionira kao skup neurotičnih Hrvata ogorčenih slovima pa joj smetaju novinari i ploče na ćirilici. Zastupaju iste vrijednosti kao i Bulj.

Desničari uspoređuju razbijanje ploče i pjesmicu na Twitteru

Među nezadovoljnicima pojavio se vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, dežurni HDZ-ovski bukač navodno suprotstavljen aktualnom stranačkom lideru Andreju Plenkoviću, te niz više ili manje neurotičnih desnih portala i desničara na društvenim mrežama. Oni sukobljeniji s logikom slučaj su uspoređivali s nedavnim pravosudno-policijskim maltretiranjem Indexovog novinara Gordana Duhačeka, a dobar dio bijesa bio je usmjeren i prema sutkinji zbog njezine tvrdnje da bi Živkoviću valjalo tugovati u tišini.

Pobrojanima je Živković samo idealna figura za održavanje tenzije prema Srbima. Još nedavno glavna tema bilo je opsesivno inzistiranje na isprici Milorada Pupovca zbog nečeg što nije rekao. Sada se, pak, težište prebacuje na tobožnju zaštitu Živkovića jer je ona u službi jačanja prezira, pa i mržnje, prema proskribiranoj nacionalnoj manjini, čije se pripadnike u Hrvatskoj nerijetko nastoji izjednačiti s vukovarskim ubojicama.

Postoji pravo na slobodu govora, ali ne i pravo na razbijanje ploča

Postupak Živkoviću traje predugo. Ozbiljna država s pametnim i efikasnim pravosuđem ne bavi se šest godina jednom razbijenom pločom, nego odlučuje je li ploča na proskribiranom pismu nešto što želi štititi ili ne. Ako jest, osuđuje onog tko ju je razbio vodeći računa o otegotnim ili olakotnim okolnostima, a ako nije, pušta ga na miru. Država je isprva odlučila zaštititi svoju službenu ploču, a potom se zapetljala u višegodišnjoj pravosudnoj proceduri. Živković je oslobođen prije tri godine, no viši je sud ukinuo presudu. Sada mu se opet sudi.

A ako je nekome do analogija, u Duhačekovom je slučaju riječ o slobodi govora, a u Živkovićevom o pravu na razbijanje. Ustav priznaje samo ovo prvo.