NAKON što smo objavili priču o 11-godišnjem dječaku Petru koji je preminuo na Rebru nakon gnjusnog tretmana liječnika i sestara, javilo nam se puno roditelja čija su se djeca također liječila na Rebru, na intenzivnoj i na Odjelu dječje hematologije.

Svi redom se žale na loše uvjete, navode kako se sobe dobro ne dezinficiraju, da se istom krpom prvo briše WC pa onda lavabo, da sestre skidaju lijekove i katetere bez rukavica, da djeca često dobiju bolničku bakteriju i sepsu, da nema dovoljno čiste posteljine za svako dijete, da se medicinske sestre vrlo često otresaju i deru na djecu, pogotovo ako djeca plaču.

>> Petar (11) je na Rebru čupao nokte od bolova, a doktor se derao na njega. Umro je

Mama petogodišnjeg dječaka iz Zagreba koji se od druge godine liječi na Rebru odlučila je ispričati Indexu što je proživjela u toj bolnici dok joj se sin liječio od leukemije.

"Najgore je što ne možeš cijelo vrijeme biti s djetetom. Sin je imao sepsu, a mene su slali doma, nisam znala hoće li preživjeti do jutra, a morala sam doma", počela je priču mama Martina. Njezin je sin imao dvije godine kad su saznali da ima akutnu limfoblastičnu leukemiju, a sad je bolest u remisiji. Kaže kako je od 20 sestara na Odjelu dječje hematologije i onkologije svega pet normalnih, dakle onih koje kaže, profesionalno rade svoj posao, dok za ostale kaže da su lišene svake ljudskosti i empatije.

Medicinska sestra uplakanim roditeljima: "Samo vam još fale baka i deda"

Kad su tek doznali da im dijete ima leukemiju te su sa sinom bili u sobi, uplakani, tad im je, navodi, došla medicinska sestra i rekla "Samo vam još fale baka i deda". U toj situaciji, kaže ona, ne očekuje da je itko tješi, ali isto tako ne očekuje ni da im se predbacuje.

Kaže kako su htjeli na liječenje u Klaićevu koja ima daleko bolje uvjete, no kako je Rebro referentni centar za leukemije, liječenje su započeli u toj bolnici.

Na Rebru je navodi, veliki problem i to što na cijelom katu nema WC-a za odrasle, odnosno ima samo za medicinsko osoblje, pa su morali ići na drugi kat te su tako bili prisiljeni duže ostavljati dijete u ono vrijeme koje su mogli provesti s njim.

"Pitala sam nešto liječnika, rekao mi je da pitam Google"

"Po 10 sati bih trpjela i ne bih išla na WC, ne bih ništa ni pila, samo da se ne odvajam od njega. Jednom je dobio tešku reakciju na lijek, izgledao je kao da je sav opečen, a kako nije bilo liječnika, jer oni su samo do 16 sati na odjelu, tako sam prijateljici čija je mama liječnica poslala fotografiju sina. Ona je pokazala svojoj mami koja je kontaktirala liječnicu s Rebra i drugi dan mi je došao doktor u sobu i vikao na mene zašto tražim savjete vani, da nemam pravo ispitivati okolo. Kad sam ga nešto pitala nakon par dana, rekao mi je da to pitam Google ili osobu koju sam prije tražila savjet. Tad sam mu se ispričala što sam fotografiju sina poslala prijateljici, umjesto da se on ispričao meni. I ono što je najvažnije, vi tamo ne možete svaki dan dobiti informacije o zdravstvenom stanju djeteta, ponekad ne dobijete nikakvu informaciju 10 dana pa tražiš liječnike, kucaš im na vrata", rekla nam je majka Martina.

Navodi kako su na Rebru svi preopterećeni te su da prije na cijelom odjelu imali samo 2 onkologa na 30 djece. Ističe kako zato nemaju vremena ni pregledati svoje pacijente te dođu samo kad je nešto jako ozbiljno, a inače ih ujutro obilaze samo specijalizanti.

"Na Rebru je kaos, sestra je na dijete koje je plakalo od boli vikala 'sramoto jedna'"

"Na odjelu je kaos, sestre nisu profesionalne, bahate su i bezobrazne. Jednom sam po noći tražila sok za dijete jer mu je taj sok razrijeđen s vodom u bočici bio jedina utjeha po noći kad mene nije bilo, a on je imao dvije godine. Sestre sam molila da mu daju. Drugo jutro mi je sestra koja je ujutro došla raditi rekla da je po noći jako plakao i povraćao od plača, a na stoliću sam vidjela njegovu bočicu s vodom. Nisu mu htjeli dati malo soka.

Jednom kad ga je sestra pikala, jako je plakao, a ona se izderala na njega. 'Sramoto, reći ću te doktoru, ti si sramota', tako se obraćala djetetu od 2 godine. Jednom su ga puna dva tjedna šopali jakim antibioticima, a imao je citomegalovirus. Kad sam ih pitala da ga ne stavljaju u željezni kinderbet da se ne udari u glavu, sestra mi je rekla da mu onda kupim kacigu. Način na koji se odnose i prema djeci i prema roditeljima je grozan", zaključila je majka petogodišnjeg dječaka dodajući na kraju da je jako zahvalna što joj je sin ozdravio, ali da ju to ne sprječava da govori o svemu što je tamo proživjela.

Beba preminula: "Vezali su joj rukice iako ništa nije mogla"

Potresnu priču ispričala nam je i Jasmina iz Zagreba, čija je kći Zara, koja je imala samo 2,5 mjeseca, preminula 17. siječnja na Rebru. Iako joj je trudnoća protekla normalno kao i porod na Sv. Duhu, dijete je nakon poroda teško disalo pa su je prebacili na Rebro.

"Zara se rodila se 31. listopada, a od 2. 11. je bila na Rebru, 17. 1. je preminula. Imala je tešku genetsku bolest, a oni to nisu znali, već su to doznali tek kad je preminula. Prošli smo kalvariju. Pokupila je na Rebru bakteriju i dobila sepsu pa su je vrate na odjel. Drugi put se ukočila pa su je odveli na intenzivnu. Nisu mi htjeli priznati da joj odlaze organi jedan po jedan. Imala je jednom upalu očiju, kad sam pitala što se događa svako malo bi mi rekli drugu dijagnozu. Najgore je što je svatko imao svoju priču i opravdanje pa sam ih znala ispraviti da pričaju različito kad bi rekli da se i može liječiti i ne može. A znali su zapravo da ne može, samo su čekali taj nalaz. Tek sam u otpusnom pismu dobila sve njene dijagnoze i još čekam da mi objasne što one znače. I vezali su joj rukice kad je bila prikopčana na sve te aparate, to mi je bilo užasno jer je ona bila mala beba koja nije imala snage, a kamoli da bi počupala kablove i infuziju. I sve je bilo puno igli i krvi po plahti. Oživljavali su je pa dva dana ne bi jela, a kad nisam bila uz nju i kad bih nazvala, uvijek bi rekli da je dobro i stabilno", ispričala nam je Jasmina.

Za Index je odlučila progovoriti i majka 6-godišnje djevojčice iz Slavonije. Kći joj se, kaže, razboljela kad je imala tri godine. Tad su saznali da ima leukemiju, a danas je u remisiji.

Majka je odlučila ispričati anonimno priču jer se djevojčica i dalje ondje liječi pa ju je strah. Ona s liječnicima nije imala problema, no kaže kako ih je premalo i da ne stižu roditeljima pružati informacije o zdravstvenom stanju njihove djece.

"Bila su samo dva liječnika na odjelu, a oko 30 djece na odjelu. Oni su rastrgani. Ti liječnici još rade i u dnevnoj bolnici i u hematološkoj ambulanti. U jutarnjoj viziti doktori ne mogu obići svu djecu pa to rade mladi učenici koji još ništa ne znaju. Kad im kažem što mi dijete boli, oni ne znaju ništa reći. Što se sestara tiče, na odjelu ih je par koje su toliko divne, ne znam kako bi preživjele bez njih. A ove ostale, ne znam jesu li predugo na tom odjelu, sve bile bahate i otresite prema djeci kad dijete zaplače, vikale bi 'što plačeš', kao da je dijete došlo jer mu je lijepo. Kao da ne mogu razumjeti da djecu boli, da su nervozna, djeca su imala kateter u prsima sve te mjesece koliko smo provele tamo", ispričala nam je majka šestogodišnje djevojčice.

"Jednom krpom brišu lavabo i WC u svim sobama, a bolnica je puna bakterija"

Što se tiče higijene, kaže da su roditelji bili posebno bijesni.

"Mi roditelji kad ulazimo stavimo nazuvke na cipele, maske, ne smijemo čak ni herpes imati, dok sestre ulaze, izlaze, hodaju van, nisu nosile maske ni rukavice. Kad mijenjaju boce s lijekovima, rade to bez rukavica, kad skidaju cijevi s katetera, također rade bez rukavica. Tako mi je dijete jednom zaradilo i sepsu. Završila je primati lijek preko dana i dva dana je trebala biti bez lijeka pa su joj skinuli te cijevi i to bez rukavica. Tu noć je dobila visoku temperaturu i sepsu jer joj je ušla bakterija. Čak je bila jedna sestra koja je dolazila s herpesom. U par navrata sam čula da doktor odredi terapiju i ako dijete boli da im daju lijek za bolove pa sestre negoduju, kažu 'ma što doktor zna'", ispričala nam je svoje iskustvo.

Dodala je kako se na odjelu jako štedi.

"Čistačice jednom krpom brišu i lavabo i WC u svim sobama, a bolnica je puna bolničkih bakterija. Istovremeno su djeca na tom odjelu bez imuniteta, s leukocitima na nuli. Onda mi roditelji uzmemo sredstvo za dezinfekciju pa brišemo za njima, pa se sestre ljute što stalno špricamo. Svako jutro je bila i frka za posteljinu. Na odjel dolazi određen broj posteljine i onda tko prvi dođe, njegova je. Većinom je nema dovoljno za svu djecu. Ili kad se mijenjaju kateteri, jedna sestra nam je rekla da ne mogu davati i mijenjati flastere za katetere non stop, da to sve košta, neka se idemo žaliti ministru. Imaju određen broj koliko čega smiju trošiti. Primijetili smo da puno transplantirane djece ima problema s jetrom, ona im naglo otekne, požute, naprave biopsiju jetre i nakon par sati to dijete umre. To smo primijetili na tri djeteta. Ne znamo u čemu je tu problem. Ta transplantacija je zbilja ozbiljna. Samo je jedan liječnik za transplantacije kod djece i on uopće nije na odjelu, već je na intenzivnoj", rekla nam je majka djevojčice iz Slavonije.

Upit o iznesenim optužbama roditelja smo poslali KBC-u Zagreb, a odgovor ćemo objaviti kad ga dobijemo.