DEŽURANJE djece na porti i sudjelovanje u školskim aktivnostima poput čišćenja ili pospremanja u kuhinji i na dvorištu nije izrabljivanje djece, već može biti korisno za razvoj odgovornosti, osjećaja uključenosti i radnih navika, što je u opisu posla škola kao odgojno-obrazovnih ustanova, smatraju psiholozi.

Podsjetimo, Inspekcija Ministarstva obrazovanja zabranila je prošli tjedan da učenici OŠ Nedelišće u Međimurskoj županiji dežuraju na porti i rade u kuhinji.

Ministarstvo: Pitanje dežurstava postoji još od napada 1999.

Zabrana je stigla na temelju prijave anonimnog roditelja koji je školu optužio da djecu izrabljuje gotovo kao robove, da su izložena teškom fizičkom radu u kuhinji te da su, kad dežuraju na porti, izložena opasnostima.

Ministarstvo je odluku obrazložilo time da su škole dužne brinuti o sigurnosti učenika kao i da redovito pohađaju nastavu, što se ne može ostvariti ako rade na porti.

Na naš upit koliko su u našim školama česte situacije koje bi mogle ugroziti sigurnost djece, Ministarstvo je identificiralo jedan primjer iz poratnih godina.

„Pitanje o primjerenosti dežurstva u školama potaknuto je još 1999. godine slučajem koji se dogodio u Osnovnoj školi Sesvete kada je jedna odrasla osoba kraj učenika na porti u školu unijela vatreno oružje i pritom ubila jednu, a teško ozlijedila još jednu osobu. Dakle, sigurnost učenika mora biti prioritet“, stoji u odgovoru resora.

U MZO-u tumače da je člankom 17. stavkom 1. Pravilnika o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika propisano da je ravnatelj obavezan odrediti dežurstvo odgojno-obrazovnog ili drugog radnika na ulazu u školsku ustanovu i u svim unutarnjim i vanjskim prostorima školske ustanove.

Ističu da u skladu s preporukama Ministarstava i pravobraniteljice za djecu učenici ne bi smjeli samostalno dežurati na ulazu u školu.

Ministarstvo: Djeca ne smiju raditi u kuhinji iz higijenskih razloga

Ministarstvo nam je objasnilo i zašto učenici ne bi smjeli raditi u kuhinji:

„Zbog sanitarnih i zdravstvenih propisa, učenici kao ni druge neovlaštene osobe ne mogu ulaziti u školsku kuhinju niti sudjelovati u pripremanju ili podjeli hrane, ali učenici trebaju sudjelovati u pospremanju u razredu i blagovaonici nakon užine.“

Na naše pitanje tko će platiti zaštitare, domare ili pomoćno osoblje u onim školama koje odluče ukinuti dežuranje na porti i pospremanje, odgovaraju nam da Ministarstvo ne angažira niti plaća zaštitare u školskim ustanovama, no da su iz državnog proračuna osigurane plaće za sve zaposlenike škola, pa i plaće domara i spremača koji u većini škola dežuraju na ulazima u škole u sklopu svog radnog zaduženja.

Na pitanje imaju li djeca dovoljno prilike za razvoj radnih navika ako im se ukidaju razna zaduženja u školi, iz Ministarstva su nam odgovorili da učenici kroz građanski odgoj dobivaju dovoljno prilike za poticanje različitih oblika pozitivnog ponašanja koji su važni s aspekta socijalizacije i poticanja odgovornosti kod učenika.

Dobra svjetska praksa pripreme djece za rad i odgovornost

U medijima i na društvenim mrežama povela se rasprava o tome pretjeruju li roditelji s ovakvim anonimnim prijavama jer Hrvatska ipak nije SAD u kojem su oružani incidenti po školama česti, a oružje dostupno na svakom koraku. Pretvaraju li suvremeni roditelji djecu u nesposobne invalide u svojem nastojanju da ih zaštite od svega?

Naime, poznato je da se u nekim razvijenim zapadnim zemljama djeca od malena potiču da razvijaju osjećaj odgovornosti i radne navike pa čak i projektnu, poslovnu i financijsku pismenost tako što ih se uključuje u rad na raznim edukativnim i praktičnim projektima, u izradu i prodaju raznih ukrasnih predmeta, kolača ili sokova, kao i u rad na raznim ljetnim poslovima za mlade kojima će zaraditi neki džeparac.

Na društvenim mrežama mnogi su se prisjetili svojih školskih dana i osjećaja važnosti i uključenosti koje im je dalo dežuranje.

Pretjeranom poštedom djeca se čine nesposobnom 

Dječja psihologinja Bonačić smatra da se danas definitivno pretjeruje sa zaštitom djece od svega i svačega.

„Kada djeca rade na porti, važno je da nemaju nikakve ozbiljne reperkusije ako se dogodi nešto nepoželjno. Ona tamo trebaju obavljati odgovornost više pro forme, za vježbu, nego za ozbiljno. Bila bi prevelika odgovornost da se od djece očekuje da svakog legitimiraju, da glume stvarne zaštitare i snose odgovornost. Naime, učenik nikako ne može zaustaviti odraslu osobu koja ne želi biti zaustavljena“, kaže Bonačić.

Smatra da se u odgoju djece generalno uvijek provlače pitanja kada, što i zašto trebaju učiti.

„Opći je dojam i iskustvo da su djeca danas u prosjeku nesposobnija nego ranije. Društvo tako djeluje na njih. To vidim i kao roditelj. Primjerice, moje osmogodišnje dijete samo ide u školu. No ja sam se morala svađati s odgovornima u školi da dopuste mojoj kćeri da sama izađe iz škole. To su dozvolili tek kada je navršila osam godina. U prvom razredu, da bi sebe zaštitili, nisu mi dozvolili čak ni da potpišem da preuzimam zakonsku odgovornost da može sama ići kući. Ja razumijem da je to individualno, da to ovisi od djeteta do djeteta, o lokaciji škole i sl. No, ako sam ja kao roditelj procijenila da moje dijete s ključem od stana može samo ići kući iz škole, onda je to moja odgovornost. Djeca se čine infantilnom ako im se stvara osjećaj da ne mogu nešto što zapravo mogu. Mene ljudi čudno gledaju kada moja kći sama ide na engleski“, tumači dječja psihologinja.

Na razvoju odgovornosti treba početi raditi još od vrtića

Ističe da priču o razvoju odgovornosti i snalaženja treba pokrenuti vrlo rano, puno ranije nego s 13 godina koliko obično imaju djeca kada počinju raditi na porti.

„Zašto mi uopće razgovaramo o tome smije li dijete od 13 godina zaustaviti neku osobu i pitati kamo ide? Mislim da se djeca danas još od vrtića čine bespomoćnom. To je zapravo veliki problem. Ova zabrana samo je simptom mnogo dubljih problema. Slažem se da djeca ne snose zakonsku odgovornost za propuste u nekim svojim zaduženjima. No smatram da je korisno da sudjeluju u odgovornostima i poslovima koji se obavljaju u školi. Škola je odgojno-obrazovna ustanova, a ne samo obrazovna. Mislim da bi djecu trebalo uključiti u razne aktivnosti u sklopu građanskog odgoja – od čišćenja dvorišta, skupljanja stvari iza sebe, spremanja tanjura, čišćenja nakon obroka itd. Djeca bi u smjenama trebala čistiti razred, klupe i sl. To bi sve trebalo biti dio građanskog odgoja. To nije izrabljivanje. Je li onda izrabljivanje kada roditelji od djece traže da počiste svoju sobu? Neki su me roditelji ozbiljno pitali trebaju li plaćati djeci kada čiste za sobom. Rekla sam im, naravno, da ne trebaju. Naprotiv, djeci treba uskratiti džeparac ako ne čiste, a ne plaćati im ako čiste za sobom. Roditelji nisu dužni biti sluge djeci u svakom detalju. Najpogubnije je što roditelji svojim protekcionizmom djeci stalno šalju poruke da ne mogu nešto što bi realno mogla. Djeca će onda prihvatiti da ne mogu sama hodati cestom i zapravo će biti u većoj opasnosti ako nauče da ne mogu sama prijeći zebru“, poručila je Bonačić.

Školske aktivnosti razvijaju osjećaj privrženosti školi

Slično razmišlja i doc. dr. sc. Nina Pavlin-Bernardić s Katedre za školsku psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

„Istraživanja pokazuju da uključenost u aktivnosti povezane sa školom ima pozitivan utjecaj na učeničke osjećaje pripadnosti školskoj zajednici, kao i na doživljavanje škole i kao socijalne institucije i kao mjesta gdje se mogu osobno razvijati. Dakle, ovakve aktivnosti mogu poticati osjećaj pripadanja školi, privrženost školi i povezanost sa školom, kao i razvijati prosocijalna ponašanja i odgovornost kod učenika“, poručuje psihologinja.

Smatra da roditelji danas svijet doživljavaju značajno opasnijim nego što je to bio slučaj prije nekoliko desetljeća, čak i ako to nije tako.

„Informacije su danas vrlo brzo dostupne, a naglasak je na onima u kojima se govori o negativnim i opasnim situacijama. To ljudima ostavlja dojam da su opasne situacije vrlo česte i da moraju stalno biti na oprezu“, kaže Pavlin-Bernardić.

Što vi mislite? Recite nam u anketi!

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.