Za što školujemo djecu? Za nezaposlenost

Za što školujemo djecu? Za nezaposlenost

Foto: TV Student/Index

U STARIM civilizacijama se znalo – kada bi nastupila glad, studen, kada bi nahrupio neprijatelj ili neka opasna prirodna nepogoda prijetila plemenu, starješina bi stao ispred ratnika i rekao: "Prvo spašavaj djecu!" Jer samo je jedna trajna vrijednost društva – djeca. Temeljna svrha živih bića na Zemlji je prenijeti svoj genetski kod na buduće generacije. Nema višeg i većeg prioriteta svakog društva – nego osigurati opstojnost buduće generacije. Osigurati budućnost djece.

Dvije vijesti, na prvi pogled gotovo nevezane, a pojavile su se u roku od dvanaestak sati, traže da se duboko zamislimo na budućnošću Hrvatske. Prva, hladna, statistička, redakcijska vijest: "Rezultati testova i ove su godine pokazali da su naši 15-godišnjaci u svim vrstama pismenosti, u matematičkoj, u prirodoslovnoj i u čitalačkoj, značajno lošiji od prosjeka ostvarenog u 72 zemlje."

Druga je pažljivo obrađena, animirana, sjajno prezentirana vijest s Amazona: "Kako bi kupovina izgledala da možete ući u trgovinu, uzeti s police što želite i samo izići?" Sveprisutni Amazon je četiri godine razvijao i čini se uspješno razvio model trgovine koja ne treba ono tako često zanimanje u nas – trgovce za blagajnama. Uđete, identificirate se, uzmete robu i iziđete – nema čekanja u redu, nema blagajne, nema provlačenja bar koda… Kamere i ostala elektronička pomagala sve su posložili dok se stavljali robu u torbu. Na izlasku vam automatski naplate ono što ste uzeli i to je to.

U kakvoj su te teme vezi, zapitat ćete se. Odgovor glasi - u vrlo, vrlo uskoj. No, krenimo od PISA testa.

Ne učimo snalaženje u novim situacijama


Nekoliko je načina mjerenja kvalitete obrazovanja – ako gledamo "štreberski", ne moramo se bojati, naši srednjoškolci uče milijune informacija. No, PISA test nije test klasičnog "štreberskog znanja". PISA je test primjene znanja, snalaženja u stvarnom životu. I tu smo loši.
Koliko god se mogli izvlačiti na loš nastavni program i nedovoljno ulaganja u školske zgrade, posebno laboratorije u školama – ne možemo pobjeći od toga da vrlo vjerojatno cijeli sustav, zajedno s prosječnom kvalitetom nastavnog kadra, opada. Plaće u prosvjeti su nezanimljive za stručne ljude, nema nagrađivanja prema uspjehu i kvaliteti, čini se da je lakše bez puno razmišljanja progurati traženi program nego pokušati učiti sukladno obrazovnim dostignućima ovog stoljeća.

Škola uči djecu podatke, a ne uči iz kritičko razmišljanje, korelacije i primjenu tih podataka. Posebno, strukovne škole su se, uz par izuzetaka, iznimno srozale. Nekada se napadala "Šuvarova reforma", a prema današnjem stanju – tadašnja škola je davala stuperstručnjake.
Djeca se, iako prepuna informacija, ne snalaze u novim situacijama, ne znaju znanje primijeniti. To ne da je loše, nego je užasno – promjene u svijetu su takve da bez snalaženja u novim situacijama i novim okolnostima nemate šansu ostati trajno zaposlen – osim ako se ne uvalite u javni sektor na kakvom uhljebskom mjestu – jer za onaj gdje se radi čak i u javnom sektoru trebaju kompetencije.

Potpuna promjena zanimanja

Uza srednjoškolce koji se ne snalaze u novim situacijama i nemaju obrazovne kompetencije za snalaženje u novim okolnostima, pojavljuju se tektonske promjene na tržištu rada. Jednostavni, repetitivni poslovi nestaju. U Hrvatskoj su nažalost, radi opće gospodarske depresije, zanimanja koja su vani nešto za snaći se do boljeg – kao što je prodavač na blagajni, postala trajni izvor životne egzistencije.

No, neće trebati dugo da Amazonov model zaživi – zamislite prednost trgovine koja nema blagajnike – nema čekanja u redovima, nema bolovanja radnika, nema komplikacija s radnim vremenom, smjenama, plaćanjem vikenda i blagdana. Može se raditi s pola ili trećinom zaposlenih, a kupci još i zadovoljniji jer ne troše vrijeme na provlačenje bar-koda. Može se raditi i na praznik, skoro nitko se ne buni (a ne traži ni dodatak za rad).

Što ćemo s blagajnicama? Računajte da će taj posao, kada se uračuna i jačanje Internet trgovine, dobrim dijelom nestati u narednih 10-15 godina – trebati će naći novi posao. U pitanju su poslovi koji su sa stanovišta poslovnog procesa – suvišni. Time naravno ne želimo reći da je to lak posao – naprotiv, stajati na nogama i provlačiti robu pred svakakvim kupcima je teško, naporno i slabo plaćeno. No, uvođenjem elektroniziranih trgovina postaje bespotrebno, kao što je postao bespotrebno ručno raditi u polju nakon što su došli traktori i ostala pomagala. I kao što će biti bespotrebno imati "živog" taksistu nakon što se samovozeća vozila razmile cestama.

Trgovci će ostati u djelatnostima gdje svojom aktivnošću znaju povećati prodaju – recimo u prodaji automobila. Tko zna kupcu "uvaliti" auto dva paketa opreme više, uspješan je. Kao što će ostati vozači limuzina – jer živ vozač će biti pojam da se ono, ima love.
Zanimanja će se gasiti i rađati nova – brže nego ikada, jer se svijet tehnološki kreće brže. Ukoliko djecu učite podatke, a ne snalaženje, ukoliko ih ne učite kritičko razmišljanje i planiranje, kako mislite da će sutra svladavati nova znanja i bježati iz nestajućih zanimanja? Umjesto da se okrenu drugim aktivnostima – stvoriti će se novi socijalni slučajevi.

Školovanje nepotrebnih


Hrvatski školski sustav se ne mijenja. Razmislite ovo: Naredne godine će novi mladi ljudi upisati onu srednju školu smjera vozač, koja traje redovno tri godine. Završiti će je 2020. godine. Trebali bi voziti motorna vozila, koliko ono danas treba, 42 godine staža – dakle do 2062. godine! Godine 2062. će vjerojatno već biti zabranjeno da čovjek vozi sam po cesti i čuditi će se kako su barbarskoj prošlosti uopće davali ljudima volan u ruke!

Što mislite, postoji li strateški plan smanjivanja broja upisa u zanimanja koja će nestajati? Naravno da ne postoji. U svakoj lokalnoj samoupravi u školama su "naši ljudi", "kolega je samo tri godine do penzije, nećemo ga sada činiti suvišnim" i tako dalje… Uvijek će netko biti "malo do penzije" ili "naš čovjek", a reforma neka čeka.

Sada se vratimo na PISA test – mladi se ne uče primjeni znanja i snalaženju u stvarnim situacijama, i dodatno, mladi se masovno uče znanjima koja će nestati možda samo desetak godina nakon što završe škole. Sve to je put za socijalnu katastrofu! Gomile ljudi, tada već više ne tako mladih, koji će gledati kako im radna mjesta nestaju, raditi na preostalima za sve manje novce i pokušati se boriti sa strojevima u repetitivnim poslovima – ili po svaku cijenu pokušati ući u javni sektor gdje mogu na nekom manje vidljivom mjestu dobivati plaću bez posebnih znanja.

Budućnost traži stručnjake – ali to ne znači svi s fakultetom

Budućnost i to skora, ukida hrpu poslova. No, to ne znači da svi moraju imati fakultete i doktorate, naprotiv, zanatski poslovi će se cijeniti još i više.

Kako ćete znati ulazite li u kategoriju poslova koji će nestati? Jednostavno je – sjetite se nekadašnjih daktilo-biroa. Dopisi su se pisali rukom i slali na prijepis tipkačicama. Da li su one doprinosile smislu dopisa? Nisu, to je uglavnom bio mehanički posao. I nestao je, osim u Saboru. Da li blagajna u supermarketu pomaže prodaji? Ne baš, dugi red za blagajnom više odvrati ljude od kupnje, a i teško da ćete s blagajne nagovoriti kupca da kupi još par stvari. Očekujte da će ta radna mjesta nestati. Da li stroj čisti dvoranu ili kosi travu oko zgrade bolje od čovjeka? Naravno. I ta mjesta – nestaju.

No, robot li slaže pločice bolje od čovjeka? Nikako, dobar keramičar je gotovo pa umjetnik. Ako znate takav posao – uz 3D printanje zgrada možete još i profitirati jer će posla biti još i više. Da li robot može provjeriti dimnjak? Neće još barem 50 godina. Da li će bogataši kupovati robotski slagane police ili cijeniti dobrog drvodjelju? Naravno da će "meštar" imati posla.
Konobar koji zna dobro posložiti vino uz jelo? Danas kada je ponuda vina veća nego ikada, i kada uz domaća imamo i kalifornijska, čileanska, australska – znati ćemo cijeniti dobar savjet. Kuhare ne treba ni posebno spominjati – to je zanimanje koje će ići samo na više i plaćama i složenošću. I frizera naravno treba, neće robot šišati… Vrlo je malo finih zanatskih zanimanja koja nestaju – nestali su nekada cijenjeni prikazivači filmova, no tko zna s rukama i ima majstorski ispit, vrlo moguće da će zarađivati lijepo iznad prosjeka. I u Hrvatskoj i drugdje.
Nestaju, ili ostaju minimalno plaćeni, jednostavni poslovi koje svatko može uz vrlo kratku obuku obavljati – od osobe koja provlači bar-kod za blagajnom, do sutra vozača ili taksista. I UBER je uostalom samo korak prema samovozećim vozilima. Ne možete se takmičiti s robotom u vožnji auta. On cijeli grad vozi uz trošak od par kuna, ne treba spavanje, godišnji i plaću, a i vozi, odnosno skoro će voziti stotinjak ili više puta sigurnije od čovjeka.

Trebamo otvoriti put prema prirodnim znanostima

Naravno, trebamo i više inženjera – ljudi iz društvenog i humanističkog područja često nemaju što raditi ako društvo nema dovoljno zaposlenih inženjera. Ako nema patenata – pravnici za autorska prava ne trebaju. Ako nema proizvoda – netko s diplomom ruskog jezika i kulture koji bi trebao pomoći otvaranju ruskog tržišta za taj proizvod – neće naći posao. Ako nema građevinara i mogućnosti da oni grade marinu – MBA ekonomist koji će izračunati potrebe ulaganja biti će bez posla. U društvu dobre tehnološke baze – svi će oni imati posao, sve do slikara koji će ukrasiti ulaz nove upravne zgrade.

A naše školstvo – nažalost velikim dijelom radi tako da učenicima ogadi predmete tipa matematike, fizike, kemije, pa čak i jezika… Previše djece ide na instrukcije da bi to bilo normalno. Neki u sustavu prosvjete očigledno – ne znaju svoj posao. Sjeća li se uostalom netko da je neki nastavnik dobio otkaz s obrazloženjem da ne zna prenijeti znanje? Po zakonu vjerojatnosti trebalo bi ih biti svake godine u tako velikom sustavu, barem nekoliko.

Moramo hitno kao zemlja nešto učiniti, mlade generacije dolaze svakog dana i svaka izgubljena godina je doslovno izgubljena generacija. Moramo posložiti učenje tako da znanje služi primjeni u stvarnosti, a ne pokazivanju na kvizovima, moramo vratiti kvalitetne zanatske škole. Moramo dalje učiniti prirodne i tehničke znanosti zanimljivijim, kako bi se više studirale. I moramo napokon jednom i jasno reći – posao za koji je dovoljan tečaj od par mjeseci je posao za koji treba tečaj a ne zanimanje.

Tek u zemlji znanja, i onog intelektualnog, ali i onog s alatom – možemo biti relativno sigurni da budućnost naših mladih nije traženje sve manjeg broja pomoćnih poslova po zapadnim državama.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara