CENTAR za suočavanje s prošlošću Documenta objavio je priopćenje o vladinoj planiranoj gradnji centra za migrante u Dugom Dolu, kod Krnjaka, između granice s BiH i Karlovca. U naslovu priopćenja zapitali su se je li riječ o logoraškom "rješenju" pitanja migracija.

Tekst priopćenja u nastavku članka prenosimo u cijelosti.

"Već danima političari - lokalni i nacionalni - ponovo na alarmantan način govore o 'novom udaru' migranata na Hrvatsku, a mediji pronose 'senzacionalne' priče o strahovima stanovništva pred ljudima u pokretu. Pravi problemi, međutim leže u sljedećemu:

1. Centar za migrante ne rješava migracijsku situaciju i ne jamči zaštitu ljudskih prava

Vlada planira otvoriti centar za migrante u Dugom Dolu (blizu granice općina Krnjak i Barilović), koji, ako je vjerovati izjavama ministra Božinovića, neće služiti samo za registraciju i predaju zahtjeva za azil, te migrantima nuditi i smještaj, nego će biti centar zatvorenog tipa, koji će ograničavati njihovo kretanje.

S obzirom na dosadašnja iskustva, teško je vjerovati da će im biti pružena adekvatna neovisna pomoć u ostvarivanju njihovih prava, pa ni da će uopće imati pristup sredstvima zaštite prava. To su presudna pitanja kada znamo u kako groznim uvjetima žive migranti u centrima s bosanskohercegovačke i srbijanske strane granice, zanemareni od svih osim nekoliko nevladinih organizacija, i dalje izloženi maltretiranju i fizičkom nasilju hrvatske policije kada pokušaju prijeći u Hrvatsku odnosno EU.

Centar neće služiti za ispitivanje okolnosti koje su migrante nagnale da napuste svoje domove te odobravati azil u svim slučajevima koji ispunjavaju kriterije, nego će samo registrirati osobne podatke i nakon privremene uskrate slobode kretanja izagnati nesretne ljude preko granice. To je vjerojatno i jedan od glavnih razloga zašto ga i planira uspostaviti u slabo naseljenom kraju, u kojem će migrantima biti otežan, pa i onemogućen kontakt s bližnjima, s organizacijama za ljudska prava i humanitarnu pomoć, kao i s medijima i javnošću. Hrvatska bi se time pridružila onim članicama EU koje, po obrascu rasizma bogatih, s prezirom zanemaruju prava ljudi u pokretu i nastoje ih otjerati što dalje. Time se ljudima ne pomaže, već ih se dalje gura u nesigurnost, neizvjesnost, a često i - u smrt.

Prisiljeni okolnostima, ljudi će nastaviti prelaziti granice, a naše države čine sve ne samo da ih u tome spriječe, već gotovo i da ih za takve pokušaje kazne. Samo ove godine u rijekama Bosne i Hercegovine i Hrvatske pronađeno je na desetke stradalih migranata bez imena i prezimena. Broj grobljā u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini rapidno raste.

Migrante na ovakav tegoban put nisu navele udobne okolnosti u njihovim zemljama, nagnali su ih ratovi, glad i druge društvene nesreće, te klimatske promjene – fenomeni koji su dobrim, ako ne i pretežnim, dijelom posljedica iskorištavanja prirodnih resursa i kolonijalne eksploatacije tih krajeva kojima su stvoreni ovo bogatstvo i sigurnost koje se danas na zapadu navodno 'štiti' od tih bjegunaca.

Zbog toga je licemjerno umjetno razlikovanje izbjeglica i migranata. Koja je razlika između ljudi koji bježe od rata i onih koji bježe od gladi i neljudskih uvjeta života? Ljudima u nevolji mora se pomoći, odakle god dolazili i kamo god odlazili. Hrvatska ih je dosad dočekivala policijskim nasiljem na granicama, koje nikad nije valjano istraženo. Dokazi da se i danas tako nezakonito postupa neprekidno pristižu.

2. Sigurnost domaćeg stanovništva ne ugrožavaju migranti nego neodgovorno djelovanje države

Na najavu smještaja centra u kraj koji još trpi i posljedice rata 1991.-95., što je i predmet angažmana Documente i Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, uslijedile su zbog manjka transparentnosti i ograničene komunikacije s lokalnim stanovništvom, upravom i javnošću, reakcije koje donedavne stradalnike suprotstavljaju sadašnjima.

Čak i predstavnici Srba koji su se nakon sredine devedesetih vratili i uspostavili kako-tako normalan život izražavaju bojazni ljudi u izoliranim naseljima, koji nisu navikli na susrete s onima iz udaljenih zemalja, tako i nehotice povlađujući onim ekstremistima koji bi i njih i sadašnje migrante najradije protjerali iz Hrvatske.

Vladine manipulativne izjave i medijska halabuka prikrivaju da je upravo državna politika nasilnog odbacivanja izbjeglica s granice natjerala te ljude da se kreću krajevima u kojima se lakše sakriti od nasilne policije. To je - a ne propagandne priče o nekakvoj invaziji - razlog što se migranti ponekad pojavljuju u napuštenim kućama ili kucaju na vrata po zaseocima moleći pomoć.

Stanovnicima Korduna i drugih krajeva kojima prolaze oni koji su unatoč svemu uspjeli ući u Hrvatsku nimalo ne pomažu dušebrižnici ksenofobi koji ih zastrašuju izmišljenim opasnostima. Za sigurnost im je potrebno savjesno djelovanje policije, zdravstvenih i socijalnih službi; osjećaj nesigurnosti znak je nemara države koja sama svojim djelovanjem proizvodi stvarnu nesigurnost - loše uvjete života u kojima se dobar dio njenog stanovništva nalazi - ali je taj osjećaj i posljedica sustavnog zastrašivanja građana od strane državnih struktura i nasilnih, anti-migrantskih društvenih skupina, a ne posljedica prolaska izbjeglica i migranata kroz Hrvatsku.

Za povratak i kvalitetan život ljudi izbjeglih iz ovih krajeva prije gotovo 30 godina država će najviše učiniti stvarnim pomaganjem razvoja i obnove, ali isto tako i obustavom svih administrativnih i političkih opstrukcija tog povratka.

3. Ekstremisti se koriste migracijama za svoje manipulacije

Posljednjih dana, povodom izmišljenih ugroza i napada na lokalno stanovništvo, čak i neke parlamentarne stranke militantno i ekstremistički nastupaju protiv migranata, zazivajući čak vojsku na granicama ili paravojno 'samoorganiziranje' lokalnih zajednica.

Nijedan stvaran slučaj napada nisu uspjele naći – naravno, jer sve što migranti traže je slobodno kretanje i rješenje svojeg statusa, kako bi mogli nastaviti živjeti bez straha, u sigurnosti, i svojim radom pridonijeti vlastitoj egzistenciji, vlastitim obiteljima i društvu. Pri tom treba istaknuti slabo prikriveni rasizam - a ne samo 'običnu' ksenofobiju - prisutan u takvim iskazima.

Dovoljno je samo usporediti različit tretman 'nama sličnih' izbjeglica iz Ukrajine i onih tamnih, drugačijih - kako se u javnosti o njima govori, kako ih se policijski tretira, kako ih se prihvaća ili ne prihvaća. Ako se kolektivno ponosimo načinom na koji smo prihvatili Ukrajince, može nas kolektivno biti sram postupaka naše države i naših predstavnika prema jednako tako nesretnim ljudima iz manje 'naših' krajeva.

Za sadašnje izbjeglice i migrante, na prvom mjestu mora biti humanitarna i svaka druga pomoć, priznanje prava na međunarodnu pomoć i podrška integraciji u društva EU. U podršku migrantima i lokalnom stanovništvu moraju se uključiti ministarstva nadležna za socijalnu politiku i zdravstvo, u stalnom dijalogu s institucijama u mjestima gdje planiraju izgraditi centre, uz kvalitetno informiranje javnosti. 

Ako je Hrvatska iole civilizirana zemlja, odbacit će kampanju političkog lešinarenja, u kojem se iz kakvih god interesa zlorabi nesreću migranata i nesigurnost domaćih ljudi i raspiruje strahove i mržnju.