DVADESETO stoljeće uvjerljivo je najuzbudljivije razdoblje poznate civilizacije čovječanstva, doba renesanse mu nije niti do kičice. U sto godina smo produžili životni vijek za duplo, suzbili većinu bolesti i uzroka masovnih epidemija, dogurali od industrijske do informatičke revolucije brzinom Speedy Gonzalesa, nagledali se nadrealizma, naslušali jazza i rock n’rolla, posjetili Mjesec i upoznali dno Marijanske brazde, imali dva svjetska i na stotine regionalnih ratova, preživjeli tri totalitarna režima, monarhistički, fašistički i komunistički, dekodirali DNK i stvorili mapu genoma, preživjeli milenijski bug i mapirali poznati svijet.

I još je Ivanišević osvojio Wimbledon, kud ćeš više?

Što je najluđe, samo smo nastavili u 21. stoljeću nezaustavljivim ritmom, stvorili virtualne svjetove i 3D reproduktivnu tehnologiju, teleportirali fotonsku česticu, razvili nanotehnologiju, posvetili sve postojeće resurse istraživanju mozga, upoznali se s osnovnim strukturama pramaterije i Higgsovim bozonom, tzv. Božjom česticom, namjeravamo ovladati prirodnim silama i unutargalaktičkim letovima istražiti poznati Kozmos. Lift za Mjesec je tehnički izvediv projekt, jedino još čekamo "Red bull" da ga financira.
Od svih mogućih sjajnih postignuća, vjerojatno sam štošta ispustio, ali ja se ionako još čudim samom sebi i svojim tetovažama, kamoli neću naličju modernog svijeta.

I sad će me pametnjakovići iz geek busija društvenih mreža dočekati s pitanjem, kakve to veze ima s Hrvatskom u smiraj ljeta Gospodnjega 2016-e? U pitanju se skriva i odgovor. Upravo nikakve.

Nepogrešivi smo u svemu što radimo pogrešno

U Hrvatskoj "puj, pike", ništa ne važi od navedenog. Živimo na izoliranom asteroidu neodgovornom za putanju kojom je gurnut, a za upravljačkom konzolom sjedi samo davno ustajali sendvič nižeg referenta "Velikih sila". Za uvažene državljanke i državljane Republike nam Hrvatske, godina 2016-a kao da nije postojala u kalendaru života. Kad pogledam u svoju crnu bilježnicu značajnijih nacionalnih događaja, crvenim je podcrtano da smo jadikovali nad tri žalibože premijera, doživjeli radikalnu dijetu američke cheersleadersice na mjestu predsjednice Republike, preživjeli kulturnog stumbarfuhrera Hasanbegovića i atomski napad s desna"Opus dei" na naše reproduktivne organe, te ženidbu vječnog špijuna Jože Manolića. Plus Nanijevo "krivokurčevo" dodavanje i Čačićevu izgubljenu utakmicu s Portugalom koju bi čak i moj dida priveo sretno kraju kao site krave u štalu.

Od samog početka godine smo bili osuđeni na golu propast i nije riječ o fatalizmu. Lijevi HDZ Zorana Milanovića uspio je dvaput prepustiti vlast desnom SDP-u mutavog Karamarka i šminkerskog Plenkovića, a pojavila se i rijetko viđena skupina principijelnih mutikaša i licemjera predvođena Božom Petrovom. Sjećate li se one djevojačke šizofrenije stranke tzv. "Trećeg puta" i svakodnevnog razvlačenja dobre demokratske volje naroda na Prokrustovom političkom ležaju MOST-a?
Ne ponovilo se, a događa se opet.

No, jebeš njih, ne mogu svladati niti štokavski akcent. Ništa nisu napravili od zacrtanog, opet smo preživjeli od dobre turističke sezone i rasta BDP-a koji je više rezultat državnog nečinjenja nego li promišljene razvojne strategije. Za Hrvatsku bi najbolje bilo da nemamo vladu nego samo recepcionera koji bi zaprimao zahtjeve usputne klijentele i domara koji bi palio i gasio svjetla, čisto da ostavi dojam kako netko živi na Markovom trgu. Jer, ako skvoteri skuže prazan prostor u centru grada, eto ti pravnog spora i jos jednog svrhovitog razloga postojanja Ustavnog suda.

Sve radimo pogrešno, u tome smo nepogrešivi.

Pa dokle tako, majku mu?

No, da ne ispadne da samo grintam, ajmo nabrzaka napraviti pregled državnog inventara i popis nenadmašnih gospodarskih postignuća. Svakom čovjeku trebaju četiri elementarna životna uvjeta; krov nad glavom, hrana i voda, pravo na reprodukciju i slobodnu volju. Što se tiče krova nad glavom tu prednjačimo u EU s 95% osobnog vlasništva zahvaljujući tome što su nam roditelji iz mračnog socijalizma ostavinski prepustili barem jednu nekretninu. No i tu bi rado vlast zaorala s još jednim haračkim porezom, ali nitko nema ta muda glasno reći lošu vijest. Doživjeli smo nekoliko poreznih reformi, od Valentića preko Linića i Lalovca do Marića, ali baš svaki put sve se prelomilo preko preopterećenih leđa najraširenijih slojeva društva. Bogati su samo bogatiji, siromašniji samo još siromašniji.

Tako depresivnima u neimaštini, oteli su nam i dobru zdravstvenu skrb jer ako nemaš para za privatnu kliniku krepaj dok čekaš šet mjeseci za pregled EKG i dvije godine za CT iako imaš metastazirajući karcinom i tri mjeseca života. Ironije li, čak ne možeš niti uputnicu ostaviti unuku u naslijeđe.

Djeca s posebnim potrebama, ljudi u punoj snazi, zaslužne starine, ogorčeno umiru jer u HZZO-u nemaju "pravne osnove" za elementarnu ljudskost. Pa donesi izvanrednu Uredbu, mutavu ti nanu birokratsku, spasi život, a ne paragraf.

Ako se pak želite legalno obogatiti, spremite se na torturu zvanu poduzetnički program tipa Hitro.hr zbog kojeg će vam Porezna uprava zasjesti na poslovnu kičmu u roku od tri mjeseca iako niste niti počeli raditi jer čekate kredit od HBOR-a kojem treba gladna godina da odobri potrebnu financijsku liniju. Malo i srednje poduzetništvo, posebno proizvodnog karaktera, stenje pod parafiskalnim nametima, jedino mešetari u export/import sektoru dobro posluju na razlici cijena, još bi i srušili "precijenjenu kunu". Ugostitelji zbog krivo sročenog cjenika plaćaju kazne od 100 tisuća kuna, veliki trgovački lanci koji svoje managere bezočno guraju na vodeća mjesta državnih institucija, nekažnjeno tlače radnike i prodaju zaraženu hranu masovnog tipa.

Radništvo je potpuno nezaštićeno, korumpirani Sindikati bolje da ne postoje. Rade petkom i svetkom prodajući robu kojoj ističe rok trajanja za plaću koju zamjenik ministra ispegla na državnoj kartici "u reprezentativne svrhe" na ručku sa zamjenikom načelnika općine Donje Isprdice. Pravosuđe nam je živa komedija, sudi se "po babi i stričevima", svaki grad ima svog šerifa. Za isto djelo ćete u Zagrebu dobiti uvjetnu kaznu, a u Rijeci pet godina bezuvjetne kazne. Usto, imamo glomaznu državnu upravu, na tisuće načelnika, pročelnika, dogradonačelnika, ravnatelja podružnica i 150 tisuća referenata koje jedan laptop prosječne memorije može zamijeniti, sve dobrano korumpirane, neobrazovane i nestručne. Zbog nesposobnosti kasnimo na financijski izdašne europske natječaje koji nam napredak znače, od obrazovanja koje ispravlja loše navike disfunkcionalne djece do kapitalnih nacionalnih projekata poput Pelješkog mosta ili nizinske pruge. Ne postojimo na političkoj mapi Europe, čak i Bugari imaju bolji životni standard od nas. Novinarstvo koje bi o tome pisalo jedva da postoji i to isključivo na svoju štetu.

Majku mu, dokle tako?

Ako već ne možete bolje, dajte nam normalnosti

Spas nije u državnom kapitalizmu koji socijalno vedri i oblači, kao niti u otvorenoj tržišnoj ekonomiji koju je većina hrvatskih državljana potpuno nespremna ozbiljno prihvatiti. Riječ je o promjeni mentaliteta koje ne mora nužno započeti biološkim izumiranjem generacije "fiksnih telefona". Rješenja su jednostavna.

Prije svega, umirovimo sve što nije sposobno raditi, zahvalimo im na dosadašnjem trudu i pristojno ih otpremimo. Ukoliko smo preživjeli sva dosadašnja potkradanja državnog proračuna, možemo i častan otpust djelatnika u državnoj upravi i institucijama. Odredimo gospodarske komparativne prednosti u odnosu na okruženje i forsirajmo ih. Zadržimo tvrtke od posebnog nacionalnog interesa. Pošaljimo 3/4 prestarjelog Sabora u mirovinu i dopustimo smjenu generacija u svim sektorima, makar slušali Pernarove gluparije još par godina. Usvojimo nove tehnologije, financirajmo potentne start up projekte, nadarene pojedince i kreativne ideje.

Modernizirajmo sveučilišta u kojem stare prdonje ubiru 25 tisuća kuna mjesečno ni za šta, pišu si međusobno recenzije za plagijate i dijele sjajne lente, dok stvarno međunarodno priznati znanstvenici poput molekularng biologa Ivice Đikića ili Ivice Puljka s CERN-a svoja znanja predaju Amerikancima. Vratimo dr.sc. Borisa Jokića na čelo dobro osmišljene kurikularne reforme. Zahvalimo braniteljima, zaokružimo njihov doprinos državi, moralno i financijski, ne može više unuk mog unuka koristiti moja zaslužena veteranska prava kad sam "onomad goloruk pojeo tri srpska tenka". Upoznajmo i razvijmo nacionalnu umjetnost koja ne počinje i završava s Edom Murtićem i Ivanom Gundulićem. Dopustimo razvoj modernog, demokratskog društva u kojem će pitanja osobnih sloboda, vjeroispovijesti, kulturnih svjetonazora, seksualne orijentacije i nacionalnosti ostati u uskoj domeni pojedinca.

Imamo sve što nam je potrebno i osim zdrave pameti, nedostaju samo još dvije stvari: zbiljska volja za promjenom i točka loma kad više nećemo biti spremni tolerirati budale koje nas vode u nepoznato za ozbiljne pare.

Jer, ja nemam dva života da bi još jednom mogao gledati reprizu "Horvatovih". Zadovoljio bi se, kao i većina i s normalnošću, ako ne mogu bolje. Ono, da se probudim, provedem ugodan dan i s osmijehom mirno zaspim, znajući da me sutra čeka jednako dobar đir bez nevolja i nasilja.

A ne da mi ludara između dvije fitness seanse na Orbitreku kupi flotu mlaznih borbenih aviona, zarati sa Srbijom i Novom Gvinejom, ministar financija potkrade, poreznik kazni da nadoknadi ukradeno, policajac nevinog odvede u zatvor da odslužim tuđe nedjelo i na koncu, perverzni svećenik ne dopusti da pobacim to neželjeno čudo od državnog bastarda.

I naravno, sretna vam godina. Niz nadopunite sami, meni su postale sve iste i dosadne.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala