Foto: Index

LJUDI obično imaju emocionalni odnos prema kvartu u kojem su odrasli, rodnom mjestu, nogometnom klubu grada u kojem žive, mjestu u kojem su ljetovali u djetinjstvu, pa tako, logično, i prema zemlji u kojoj žive. To je sasvim normalno i očekivano i iz toga ne treba graditi neke velike filozofije ili mistificirati takve sasvim banalne stvari, tim više što nitko od nas nije birao gdje će se roditi, odrastati i gdje će ljetovati.

No takav emocionalni odnos može preći i u fetišizam. Nacionalizam je upravo to – fetišizam.

Fetišizam nacionalne države i fetišizam nacije. Nacionalizam je mistifikacija državnih granica i nacije, kao "zamišljene zajednice" (riječima poznatog teoretičara Benedicta Andersona) nastale u 19. stoljeću. Na taj se način vrlo prozaičnim stvarima – političkim granicama, državnim institucijama, birokratskom i represivnom aparatu – uz popratnu simboličku konfekciju i u velikoj mjeri proizvedenu i izmišljenu tradiciju daje svojevrsno nadnaravno obilježje. I o tome se onda uglavnom ne razmišlja – taj fetišizam se često uzima zdravo za gotovo, ne propitujući ga racionalno, slično kao što navijamo za Hajduk ili Dinamo, ne razmišljajući uopće o tome zašto za njih navijamo. Za nogometni klub navijamo bez obzira na to kakve igrače ima, kakvom taktikom igra i što mislimo o povijesti toga kluba – riječ je jednostavno o čistom emocionalnom (kod onih najžešćih i fetišističkom) odnosu koji nije utemeljen u racionalnim prosudbama. Vrlo je slično i s nacionalizmom.

Agrokorova agonija

Zašto je takav fetišizam nastao u 19. stoljeću i koji su politički razlozi što i danas postoji nije teško uvidjeti. Postoji zato da bi se etničkim zajednicama unutar određene zemlje dalo sekularno božanstvo u koje mogu vjerovati i bezrezervno ga podržavati, a kako ne bi primat davali realnoj i racionalnoj prosudbi političko-ekonomskog sistema u kojem žive. Ljudi moraju vjerovati u mit o "vjekovnoj težnji hrvatskog naroda za svojom državom" kako bi zaboravili na perverzno načelo "ko ja jamio, jamio", na kojem zapravo počivaju temelji moderne hrvatske države, a na koje nas je nedavno opet podsjetila Agrokorova agonija. Ljudi moraju vjerovati u hrvatstvo kao nekakav cilj sâm po sebi kako bi mogli zatvoriti oči pred činjenicama kao što su one da nam je realni BDP 2013. bio za 7,1% niži nego onaj iz 1986. (prema izračunu ekonomista dr. Tihomira Domazeta) ili da su nam realne plaće 2015. bile za 27% niže nego one 1978. (prema izračunu ekonomista dr. Josipa Tice). Potreban je poseban fetišizam da bi se klelo u "hrvatsku neovisnost" u zemlji koja je prvak u rektalnoj speleologiji i prema Bruxellesu i prema Washingtonu, gdje sjede naše prave gazde, koje naša politička kasta (od HDZ-a do SDP-a) sluša bespogovorno i s veseljem. U konačnici, nije li doista potreban iracionalni fetišizam da bi se u Splitu 2017. godine podržavalo fašistički režim od prije skoro 80 godina iako je za vrijeme to istog režima (a fašizam je zapravo samo nacionalizam doveden do ekstrema) taj isti Split bio – u Italiji?

Naravno, priča s nacionalizmom nije toliko jednostavna. Ima onih koji fetišiziraju naciju i državu unatoč svojim realnim materijalnim interesima, no ima i onih koji su taj fetišizam isprepleli s puno prozaičnijim dobicima. To se najbolje vidi među bojnim falangama profesionalnih domoljuba – dijela ratnih veterana koji su, nakon povratka iz rata, zatekli uništena poduzeća i zatvorena radna mjesta, i koji su, u uvjetima raspadajuće socijalne države, često kao mladi ljudi puni snage prihvatili odlazak u penzije, koje danas brane i na ulici i u šatorima i kao HDZ-ova glasačka mašinerija, i koji su, u konačnici, do krajnjih granica pounutrili nacionalni fetišizam kako bi stvorili vlastito unutrašnje opravdanje za pljačkašku distopiju i elitu koju podržavaju. To je najniži razred plaćeničkih falangista, kojima domoljublje, kao i ono političkih elita, proizlazi ponajprije iz vlastitih džepova.

Kako djeca imaju imaginarne prijatelje, tako desnica ima imaginarne neprijatelje

Ovaj smo tjedan na to bili dva puta podsjećeni. Prvo je u Splitu, uz poticaj HDZ-a i Crkve, a u suradnji s lokalnim marginalnim ekstremnim desničarima i profesionalnim domoljubima, organiziran prosvjed protiv predstave koja govori primarno o licemjerju Zapada prema izbjegličkoj krizi i geopolitičkim interesima na Bliskom istoku (!). Očito je da je sama predstava bila samo izlika i da su ekstremisti tražili razlog kako da vodu opet skrenu na svoj mlin i, pred lokalne izbore, opet počnu o "Jugoslavenima", "četnicima" i udaranju o prsa uz vikanje "Hrvatska, Hrvatska!" i sl. Naime, u posljednje se vrijeme previše, silom prilikâ, govorilo o stvarima koje je teško prebaciti u nacionalističke vode. Ljudi su opravdano bili bijesni na čitavu situaciju oko Agrokora i Todorića, što nije bilo lako skrenuti u desničarske teorije zavjere, a javljale su se i manje klijentelističko-HDZ-ovske priče poput one s Bolom – koja je na kraju propala samo zbog blizine lokalnih izbora i unutar-HDZ-ovskih frakcijskih obračuna. No bilo je nedopustivo da se razmišlja o tajkunima, radnim mjestima ili realnim problemima lokalnih zajednica – to nije nešto što desnica voli. I stoga je bilo potrebno naći bilo kakvu izliku da ekstremisti, makar privremeno, opet udare po onom Drugom.

Kako djeca imaju imaginarne prijatelje, tako desnica ima imaginarne neprijatelje – umjesto da se bore protiv razbojničkog sistema u kojem živimo, oni neprijatelje traže u Srbima, "Jugoslavenima", ateistima, pederima, "lošim Hrvatima" i drugima… Sve kako bi status quo ostao netaknut, Todorić u svojim dvorima na Sljemenu, a HDZ u svojim dvorima na Markovom trgu. I tako su zapjenjeni profesionalni domoljubi, koje dakako afere Agrokor ili Bol ni najmanje ne zanimaju, protestirali pred kazalištem (!), držeći križeve i pozivajući se na boga. Ne vodeći pritom ni najmanje računa o tome da njihovo ponašanje nema nikakve sličnosti s Isukrstovim pričama o okretanju drugog obraza, ljubavi prema svojim neprijateljima, tko sam ja da sudim itd., kao ni o tome da, sudeći po razlikama između lokalnih hard core kleptonacionalističkih biskupa i rimskoga pape, hrvatski katolicizam očito nema puno veze s onim koji se propovijeda, bar na razini retorike, iz Rima.

Od nacionalističkog fetišizma ne možemo pobjeći

Još je bizarniji primjer onaj sa zagrebačke Savice. Tamo je kleptokratski gradonačelnik u odlasku odlučio, u maniri malog djeteta, zapapriti stanovnicima Savice koji su mu upropastili prethodni zakulisni deal s Crkvom, te je iz džepa izvukao novi plan o tome da na zelenoj površini umjesto crkve nikne novouređeni betonizirani park – koji će, dakako, izvesti netko od njegovih umreženih tajkunskih pajtosa. Sve je poprimilo tragikomične razmjere kad je Bandić, kako bi oponirao bezobraznim stanovnicima Savice koji nikako da poslušno povinu glavu pred njegovim klijentelističkim makinacijama, na teren izveo svoje plaćeničke legije – od Hvidre i šatorašâ (Bandić je, kako se opravdano sumnjalo, imao veze i s početkom čuvenog šatorašenja) do ratnih veterana kojima je Bandić poklonio gradske stanove za bagatelu. I tako se dogodilo da se ekipa koja se inače profesionalno i politički bavi samo "Jugoslavenima" i "izdajicama" (kada to zatreba bilo HDZ-u, bilo Bandiću) odjednom zainteresirala ni više ni manje nego za uređivanje parkova! I to u kvartu u kojem uopće ne žive. Iako, naravno, uza sav neizostavni nacionalistički repertoar.

I tako smo, nakon tjedana bavljenja ekonomsko-klasnim pitanjem kolapsa Agrokora (a koji je jednim svojim rukavcem na kraju doveo i do krize vlade), i nakon manjih klijentelističko-korupcijskih afera u Bolu i na Savici, opet pomalo i bar privremeno počeli vraćati na teren koji ekstremna desnica voli. U čitavoj toj priči o klijentelističko-domoljubnim veteranskim falangama ipak postoji možda mali tračak nade, na koji možda i prečesto zaboravljamo. Naime, zaboravljamo da je od kraja rata prošlo evo već 22 godine. Uzmemo li da su tadašnji vojnici, neki od kojih su kasnije postali profesionalni domoljubi-plaćenici, imali kojih 30-ak godina, to bi značilo da danas imaju oko 50. Što će pak reći da će za 20-ak godina većina današnjih profesionalnih domoljuba biti u 70-im godinama, što više i nisu najbolje godine za šatorašenje, prijetnje "izdajicama" i podrške Bandiću po zagrebačkim ledinama, premda ne treba sumnjati u sposobnost državno-klerikalnog obrazovno-medijskog aparata da proizvedu nove indoktrinirane generacije.

Zasad, ipak, od njih, kao ni od nacionalističkog fetišizma ne možemo pobjeći. No njegovim nosiocima treba im reći da su upravo oni, koji Hrvatsku tobože najviše vole, ti koji je zapravo najviše mrze. Oni su ti koji je uništavaju i drže u kaljuži. Jer tâ je vrsta fetišističke "ljubavi" (imala u pozadini materijalne interese, bilo one političko-ekonomskih elita ili njihovih najnižih sluganskih ešalona na terenu, ili ne imala) jedna od onih koja uništava sve pred sobom, kao i neumjerena "ljubav" prema kocki, alkoholizmu ili teškim drogama.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala