Što se događa u Dubrovniku da su prestali cijepiti djecu?
Foto: Index, 123rf, Wikipedia
VJEROJATNO znate da je Dubrovačka Republika jedna od prvih (prema nekima prva) u svijetu priznala neovisne Sjedinjene Države. Također zasigurno znate da je Dubrovnik dao brojne talentirane i pametne ljude poput pjesnika i dramatičara Ivana Gundulića, matematičara i fizičara Marina Getaldića po kojem je nazvana tvrtka za izradu naočala Ghetaldus, slikara Vlahu Bukovca ili astronoma, matematičara i fizičara Ruđera Boškovića po kojem se zove naš najveći znanstveni institut.
Možda ste čuli i za genijalan način upravljanja Republikom s kratkim mandatima od po mjesec dana koji su knezovima otežavali da se na vlasti umreže i stvore koruptivne kanale.
Prvi sustav prevencije zaraznih bolesti u svijetu
Jedna od brojnih stvari kojima se Dubrovnik može pohvaliti kao globalni predvodnik također su i prve službene karantene u svijetu o kojima svjedoči kompleks zgrada 300-tinjak metara na istoku od starog grada poznat kao Lazareti. Dubrovnik je bio važan lučki grad tako da je primao brojne putnike iz svih krajeva svijeta, no s njima su nerijetko stizale i bolesti. Veliko vijeće Dubrovačke Republike stoga je 27. srpnja 1377. donijelo odluku kojom je prvi put u svijetu uvedena karantena kao mjera zaštite od unošenja i širenja zaraznih bolesti, posebice kuge. Njome je određeno da ni domaći stanovnici, ni stranci koji dolaze iz tzv. kužnih krajeva, ne mogu ući u grad ako prethodno ne proborave 30 dana u karanteni na otocima Mrkanu, Bobari i Supetru pored Cavtata kako bi se vidjelo hoće li se kod njih pojaviti neki simptomi bolesti. Ova karantena kasnije je produžena na 40 dana. Štoviše, engleska inačica Wikipedije ističe da termin karantena potječe upravo iz Dubrovnika, odnosno u ono vrijeme Raguse, od talijanskog izraza 'quaranta giorni' što znači 40 dana.
Nazadovanje u mračno doba
Nažalost, Dubrovnik danas pokazuje sasvim suprotne trendove. Od naprednog predvodnika u medicinskim praksama prevencije, pretvorio se u lidera u nazadnjačkom, populističkom i antiznanstvenom antivakcinalizmu. Naime, kako smo već pisali na Indexu, u Dubrovniku se bilježi pad procijepljenosti djece protiv ospica s oko 95 % na tek nešto više od 40 % (u županiji je ona na oko 65 %).
Za kolektivni imunitet koji je potreban za brzi prekid širenja ove super-zarazne bolesti kako se ne bi zarazile osobe koje nisu cijepljene iz medicinskih razloga ili one kojima je imunitet oslabljen nekom drugom bolešću, nužna je procijepljenost od barem 93-95 %. Na dubrovačkom području danas živi više od 2.200 necijepljene djece od jedne do šest godina starosti, što je jako puno za grad od 40-ak tisuća stanovnika. Istovremeno kroz njega danas, zahvaljujući turizmu, prolazi više ljudi no ikada u povijesti!
Devet umrlih od ospica u Srbiji
Za Dubrovnik je posebno opasno to što drastičan pad procijepljenosti bilježi u vremenima kada se u susjednoj Srbiji širi ozbiljna epidemija ospica.
U njoj je ta bolest ovaj tjedan odnijela već devetu žrtvu. Prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije „Dr. Milan Jovanović Batut“, od komplikacija upale pluća izazvane ospicama, odnosno malim boginjama kako ih Srbi zovu, ovaj tjedan umrla je jedna 40-godišnja osoba iz Beograda.
U Srbiji i u općinama sa srpskom većinom na Kosovu od listopada do danas od ospica je oboljelo 3.256 osoba, od kojih je kod 1.654 virus laboratorijski potvrđen. Оd ukupnоg brоја оbоljеlih 32 % jе hоspitаliziranо, a od tеžih kоmplikаciја rеgistrirana je upala mozga kod jedne osobe te upаlа plućа kоd 355.
Nајmlаđа оbоljеlа оsоbа stаrа je 15 dаnа, а nајstаriја 70 gоdinа. Najveći brој оbоljеlih bilježi se u skupinama mlаđih оd pеt i stаriјih оd 30 gоdinа.
Vеćinа оbоljеlih, oko 95 %, necijepljena je, nepotpuno cijepljena ili je nepoznatog cijepnog statusa!
Daleko od očiju, daleko od srca
Budući da je procijepljenost kombiniranim cjepivom protiv ospica (MMR) u Dubrovniku značajno niža nego u brojnim europskim zemljama u kojima cijepljenje nije obavezno (primjerice, podaci pokazuju da je u Švedskoj oko 97,5 % djece rođene 2012. bilo procijepljeno MMR-om), nameće se pitanje što se to događa s gradom koji je nekada bio tako izuzetno napredan?
Na prvi pogled ovako postavljeno pitanje može se učiniti besmislenim. Naime, u Dubrovniku se od 14. stoljeća do danas toliko toga promijenilo da izgleda apsurdno uspoređivati taj grad tada i danas. No jedan čimbenik u toj usporedbi ipak je vrlo važan. Naime, u 14. stoljeću nije bilo cijepljenja, a zarazne bolesti i njihove pogubne posljedice bile su vidljive i jasne svima, svim stanovnicima, ne samo liječnicima u bolnicama, daleko od očiju javnosti. A iskustva pokazuju da u pitanju cijepljenja itekako vrijedi ona narodna – daleko od očiju, daleko od srca.
Psihologinja dr. sc. Anita Lauri Korajlija docentica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koautorica studije o stavovima Hrvata prema cijepljenju iz 2015., kaže da nam se danas, zahvaljujući upravo cijepljenju i razvoju medicine, zarazne bolesti čine zastarjelim, dalekim i teoretskim rizikom, a nuspojave cijepljenja bližim i stvarnim.
„Živimo u razdoblju u kojem je zdravstvena zaštita bolja no ikada u povijesti. Napredak znanosti u različitim područjima doveo je do znatnog produljenja života i suzbijanja akutnih infektivnih bolesti koje su bile glavni uzrok smrtnosti na početku stoljeća“, rekla je za Index Lauri Korajlija.
„Cijepljenje je jedan od elemenata tog stroja koji nam je omogućio da sad uživamo u životu dulje i kvalitetnije. Nažalost, sve novije spoznaje o tome kolika je procijepljenost u društvu pokazuju nam da je znanost podbacila i dopustila pseudoznanosti da je nadglasa i nadjača. Naime, često propagirane spoznaje o povezanosti autizma i cijepljenja nisu znanstvene, već pseudoznanstvene. Novija istraživanja pokazuju da je lažne vijesti i stavove koji su na njima nastali teško mijenjati i da nije dovoljno samo naglašavati da su te vijesti lažne, već da treba iznositi cijeli niz dokaza da je drugo točno. I tu se čini da smo podbacili, umorili se od vrištanja da veza autizma i cijepljenja ne postoji, ali smo istovremeno očito nedovoljno glasno isticali koristi cijepljenja. Iz tog razloga donekle je razumljivo da roditelji koji naiđu na lažne informacije da je cijepljenje štetno, a ionako nisu baš uvjereni je li cijepljenje protiv bolesti koje davno nitko nije imao potrebno, odluče donijeti odluku koja im se čini u boljem interesu njihovog djeteta. A to je izbjeći 'trenutnu opasnost' od autizma, nasuprot neke teoretske opasnosti od 'zastarjele' bolesti. Zato je važno da jasno naglašavamo da to nije teoretska opasnost, već vrlo konkretna prijetnja, koja je suzbijena cijepljenjem, ali se može vratiti ako nam procijepljenost padne“, upozorila je.
Znanost vs. pseudoznanost
No ova tumačenja još uvijek ne odgovaraju na pitanje zašto je procijepljenost danas najniža baš na jugu Hrvatske, osobito u Dubrovniku, a ne, primjerice, u Zagrebu ili Varaždinu?
Na njega je teško suvislo odgovoriti bez ozbiljne javno-zdravstvene ili sociološke studije.
Ranije spomenuta studija naših psihologa pokazala je da su antivakcinalizmu naklonjenije osobe koje su sklonije alternativnim stilovima života i liječenja, koje imaju slabije znanje o cijepljenju te veće povjerenje u teorije zavjera i pseudoznanost nego u državne institucije i službenu medicinu. Također je pokazala da se odluke o necijepljenju donose značajno više na temelju vlastitih stavova roditelja (69,6 %), a mnogo manje na temelju kontraindikacija zbog bolesti (24,2 %) ili preporuke pedijatara o odgađanju (19,8% ). (ilustracije dolje)
To još uvijek nije odgovor na pitanje zašto baš jug, no Lauri Korajlija kaže da je njihova studija ipak zabilježila nešto više razine nekih od navedenih predispozicija antivakcinalizmu u najjužnijim krajevima Hrvatske, posebno u manjim gradovima.
„Naši rezultati pokazuju da su neke psihološke varijable, kao što su znanje o cijepljenju, sklonost teorijama zavjera i stavovi prema cijepljenju, bitno različiti i negativniji u manjim gradovima. Prikupili smo i podatke o županijama iz kojih su naše sudionice dolazile, no nažalost, zastupljenost nije bila dovoljna da bismo donosili sigurne zaključke. Ipak, već tada rezultati su pokazali da su sudionice iz Dubrovačko-neretvanske županije bile sklonije teorijama zavjera, manje su znale o cjepivima i imale su negativnije stavove o njima. To ne znači, naravno, da su to isključivi razlozi zbog kojih je procijepljenost u toj županiji mala, već ukazuje na karakteristike koje možda roditelje u toj županiji čine sklonijima vjerovati pseudoznanstvenim vijestima nego pedijatrima“, rekla je Lauri Korajlija.
Što južnije, to tužnije
Neka istraživanja pokazala su da zemlje na europskom jugu, poput Italije, Francuske ili Grčke imaju značajno niže razine povjerenja u institucije i programe cijepljenja od svojih sjevernijih susjeda.
Primjerice, jedna studija provedena u Francuskoj 2017. utvrdila je da čak troje od 10 Francuza ne vjeruje cjepivima te da samo 52 % ispitanih vjeruje da su dobrobiti cijepljenja veće od rizika.
Za usporedbu, u Nizozemskoj, u kojoj cijepljenje nije obavezno, više od 95 % roditelja cijepi svoju djecu .
Prema podacima na stranicama Europskog Parlamenta jedan na svakih deset roditelja u Grčkoj odbija cijepiti dijete, a čak četiri od pet pokazuje kolebljivost prema cijepljenju.
Prema podacima javnog zdravstva Italije, u toj zemlji je procijepljenost cjepivom MMR pala na 87 %, što je značajno manje od 95 % neophodnih za kolektivni imunitet, zbog čega je 2016. zaradila opomenu Svjetske zdravstvene organizacije, a vlasti su 2017. odlučile neka cjepiva učiniti obaveznima.
Uspjeh Pokreta pet zvijezda, populističke, antivakcinalističke stranke koja promiče nepovjerenje u establišment, ali i u znanost generalno, na nedavnim izborima u Italiji samo je jedan djelić u slagalici koja pokazuje da se svijet kreće prema alternativnim istinama, a čini se da jug u tome prednjači, barem u Europi. Ta je stranka zajedno sa svojim partnerom Sjevernom ligom najavila da će ukinuti kažnjavanje necijepljenja ako pobijedi na izborima.
Imaju li ovi trendovi kakve veze s klimom, mentalitetom, religijom ili uvriježenom mediteranskom ležernošću, teško je reći, osobito jer neki gradovi, poput Šibenika, odudaraju od ovakvog stereotipa. No sasvim je opravdano pretpostaviti da se uočeni utjecaji prelijevaju preko granica.
Odgovornost vrtića i pedijatara
Voditelj Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti HZJZ-a dr. sc. Bernard Kaić kaže da ni njemu nije sasvim jasno zašto baš Dalmacija, Split i Dubrovnik.
„Ne znam koji bi mogao biti uzrok takvom stanju“, rekao je za Index Kaić.
„Mi smo u Dubrovniku imali jedan sastanak s cjepiteljima. Prisustvovao je naš ravnatelj, predstavnici ministarstva, sanitarne inspekcije i drugi. Pokušali smo doznati odgovore na pitanja koja postavljate. No vrlo je teško reći u čemu je problem. Naime, svi problemi koji se ondje navode, postoje i u drugim dijelovima Hrvatske u kojima su cijepni obuhvati visoki“, rekao je naš epidemiolog.
Ipak je uočio nekoliko važnih činjenica koje bi mogle imati utjecaja na situaciju, a mogle bi se mijenjati i poboljšati.
„Kao prvo, primijetili smo da pedijatri koji u Dubrovačko-neretvanskoj županiji aktivno i redovno pozivaju roditelje da dođu cijepiti djecu imaju značajno veći odaziv. Neki ih ne zovu dovoljno uporno. Jedan od naših zaključaka bio je da pedijatri trebaju aktivnije pozivati na cijepljenje. No ipak ne mogu reći da su oni najodgovorniji“, rekao je Kaić.
„Također smo uočili da u toj županiji, unatoč niskoj procijepljenosti, nemamo niti jednu prijavu protiv roditelja. Za to opet ne možemo kriviti pedijatre. Naime, prije dvije godine vodila se rasprava o tome tko je dužan prijavljivati roditelje koji odbijaju cijepiti djecu. U zakonu nigdje ne piše da je to dužnost pedijatara. Oni to nerado čine jer ih roditelji onda doživljavaju kao neprijatelje, što nije dobro za odnos uzajamnog povjerenja pedijatara i roditelja djece. Ministarstvo je stoga dalo uputu da pedijatri ne moraju prijavljivati roditelje nego samo evidentirati pozive, nedolazak i odbijanje. Ideja je bila da će potom ministarstvo putem inspekcija obilaziti ambulante, provjeravati zašto djeca nisu cijepljena i pokretati prekršajne postupke bez da to čine pedijatri“, rekao je Kaić.
„Treće što sam uočio jest da državni vrtići u Dubrovniku nisu tako strogo provodili pravilo da ne smiju upisivati djecu koja nisu cijepljena. Vrtići u nekim drugim dijelovima Hrvatske toga se drže mnogo strože. U Dubrovniku su često upisivana djeca na temelju dokumenta o odgodi cijepljenja. No te odgode bi potom trajale po nekoliko godina, a ne tjedana ili mjeseci. To je nešto što smo odlučili da ćemo pokušati promijeniti zajedno s Ministarstvom obrazovanja koje je nadležno za vrtiće. Ideja je da se nastoji pratiti takvu djecu s odgodom kako bi se vidjelo jesu li ona kasnije cijepljena“, pojasnio je.
Odgovornost medija i šarlatana
Dio odgovora na pitanje zašto baš Dubrovnik možda bi se mogao potražiti i u činjenici da u njemu živi i djeluje antivakcinalistica Helena Begenišić Schlahter kojoj su hrvatski mediji, osobito dubrovački, svjesno ili nesvjesno, dali puno prostora i neutemeljene reklame.
Ona već godinama propagira antivakcinalizam u paketu s religijom i svojim alternativnim metodama liječenja autizma izbjeljivačem za tkanine koji njegovi prodavači nazivaju Miracle Mineral Solution (MMS) ili CD protokol.
Nažalost, vjetra u leđa Begenišić Schlahter i njezinim sljedbenicima, unatoč ozbiljnim upozorenjima Hrvatske agencije za lijekove (HALMED) da je CD protokol štetan, dala je i odluka forenzičara i suda kojom je odbačena kaznena prijava protiv nje da je koristeći svoje pripravke zlostavljala svoju djecu.
Neki mediji tada su neodgovorno prenijeli vijest s naslovima koji su poručivali da je Begenišić Schlahter pobijedila sustav i predrasude.
Facebook
Google
