FENOMEN uspjeha hrvatske vodeće desničarske estradne zvijezde može se objasniti samo u sklopu projekta povijesnog revizionizma koji provodi društvena elita. Ali tu je i raširen osjećaj simboličke praznine u društvu, analizira DW.

Takva napetost uoči nekog pop-kulturnog događaja u glavnom gradu Hrvatske zacijelo još nije doživljena. Predstojeći koncert desničarske estradne zvijezde Marka Perkovića Thompsona, zakazan na zagrebačkom Hipodromu za iduću subotu (5. 7.), već sad je po tome nadmašio sva slična ranija okupljanja, ako ne i bilo koja druga, generalno.

Rastuća tenzija u javnosti, međutim, ne potječe isključivo od činjenice kantautorovih ekstremnih političkih sklonosti, zbog kojih su mu nastupi zabranjivani u nekim zapadnoeuropskim sredinama. Naime, u prvi plan sada izbija bojazan od raznih opasnosti uslijed očekivane enormne gužve na koncertu.

Brojni rizici i napetost

Za taj Thompsonov nastup prodano je navodno oko pola milijuna ulaznica. Procjenjuje se da će Zagreb za vikend biti napučen posjetiteljima u iznosu više od polovice vlastitog stanovništva. Ujedno, prognozira se mogućnost općeg prometnog, sigurnosnog, javnozdravstvenog i drugog kolapsa grada.

Na to upućuju i učestala sporenja u javnom prostoru kad su posrijedi pitanja kao što su osiguravanje koncerta, služba hitne pomoći, parkirni prostor, javni prijevoz itd.

No dok se sa zebnjom iščekuje rasplet te neizvjesnosti, svakako će i nakon koncerta ostati u javnosti nezatvorenom rasprava o razlozima impresivne popularnosti Marka Perkovića bez kojeg danas nema ni, primjerice, javne proslave nijedne pobjede hrvatske nogometne reprezentacije.

Normalizacija ustaštva

Jedni na to odmahuju rukom, uz dozu moralne panike adresirajući sve uzroke na (ne)odgovornost najširih masa, a drugi pribjegavaju kompleksnijoj analizi. Nije upitno da Thompson veliča hrvatske fašiste iz Drugog svjetskog rata, tj. ustaški režim, ali on ga sam nije mogao do te mjere rehabilitirati i, reklo bi se – normalizirati.

Hrvatska je u istom ratu ipak bila i jezgra jugoslavenskog partizanskog pokreta, jedinog u svijetu koji je uglavnom samostalno oslobodio svoju zemlju od totalne okupacije Sila osovine. Toga ne bi bilo bez antifašističkog jedinstva hrvatskog i srpskog stanovništva Hrvatske, pod vodstvom domaćih komunista.

"U kontekstu sveopćeg pomaka udesno, ne samo u Hrvatskoj nego i širom Europe i svijeta, Thompsonova popularnost ne iznenađuje", rekla nam je Lada Duraković, muzikologinja te povjesničarka glazbe na Muzičkoj akademiji u Puli.

Prema njezinu uvidu, on je i ogledalo poraza kulturne politike i sustavnog uzmicanja institucija pred bučnijom, agresivnijom desnicom. Uzrok nije primarno rat između Hrvata i Srba s kraja prošlog stoljeća, zapravo srpska okupacija velikog dijela RH, te potonje oslobođenje te zemlje.

Povijesni revizionizam

Mada je i Thompsonova karijera otpočela u tom ratu, bitna faza desničarske ekstremizacije društva dogodila se i prije i naknadno uz inicijativu s vrha, od strane elite.

Primjerice, to je izvedeno odobravanjem upotrebe ustaškog pozdrava "Za dom – spremni" (ZDS), nalik ukrajinskom slučaju s desničarskim pozdravom "Slava Ukrajini". Thompson ga izvikuje na početku svog prvog i možda najvećeg hita "Čavoglave", ali slične velikohrvatske impulse pokazuje i u drugim pjesmama, poput onog u "Lijepa li si" kad pod svoju imaginarnu Hrvatsku uvrštava i dio – Bosne i Hercegovine.

"U zemlji u kojoj nacionalna akademija znanosti i umjetnosti 'pere' ustašku ikonografiju", dodaje naša sugovornica, "stvarajući distinkciju između 'ustaškog' i 'domovinskog' ZDS-a, a simboli povezani s NDH, poput hrvatskog grba s prvim bijelim početnim poljem, pronalaze put u poluslužbenu upotrebu, ustaško znakovlje na Thompsonovim koncertima nije više skandal, nego dio procesa institucionalne normalizacije povijesnog revizionizma."

Utopija zajedništva

"Ono je, dakle, dio kulturne politike za koju je država dala dozvolu", konstatirala je ova muzikologinja koja se, između ostalog, bavi istraživanjem suodnosa ideologije i glazbe. Ona usto nalazi da je, za jedan dio publike, razlog popularnosti Thompsona svakako svjestan ideološki izbor.

Jer takvi u njegovim pjesmama prepoznaju i dijele narativ isključivosti, reproduciranje poruka koje trivijaliziraju zločine, relativiziraju fašizam i slično.

No, ova znanstvenica upozorava da promatranje njegove popularnosti samo iz tog rakursa znači prilično pojednostavljivanje. Uostalom, kako pritom izgleda muzikološki osvrt na strukturu fenomena Thompson?

Kakva je to glazba?

"U osnovi, Thompsonova glazba je vrlo funkcionalna i koristi poznate mehanizme za postizanje određenog učinka: hard rock ili heavy metal obrasci s melodičnim refrenima i snažnim ritmom, jednostavne harmonijske progresije, distorzirane gitare, snažni bubnjevi, povremeno korištenje tradicijskih instrumenata i dominantno emocionalno artikuliran vokal.

Taj učinak je srž njegove privlačnosti, jer pruža utopiju pripadnosti, nekakav emocionalni odgovor na duboke društvene frustracije. Ukratko, fenomen Thompson je više pitanje onoga što ljudi osjećaju nego onoga što misle, taj afektivni moment je ključan", odgovorila nam je Duraković.

Thompson, kaže sugovornica DW-a, pobuđuje kolektivna afektivna stanja, trenutke u kojima masa dijeli neki zajednički osjećaj - tugu, ponos, prkos, euforiju. "Na probleme poput materijalne nesigurnosti, kulturne dezorijentacije, simboličke praznine - tko smo mi, što smo preživjeli, za što smo se borili, je li to ta Hrvatska koju smo sanjali - Thompson nudi odgovore", ističe Lada Duraković.

Kompenzacija smisla

"A njegovi odgovori glase: tvoja je patnja legitimna, pripadnost hrvatskom narodu sveta, tvoja žrtva je zaista zabilježena u povijesti", nastavila je ona, "što je ljekovito za sve koji se svakodnevno osjećaju beznačajno, obespravljeno, prezreno, prevareno – nekakav anestetik za frustraciju i adrenalinski booster."

Duraković naglašava da pri tom 'hranjenju' osjećaja zajedništva, nacionalnog ponosa i pripadnosti poseban tretman ima dijaspora kao aktivni, emotivno i duhovno povezani segment hrvatskog naroda. "S njegovog koncerta publika vjerojatno odlazi s osjećajem smisla, čime kompenzira ono što joj u stvarnosti nedostaje", kaže ona.

Po njezinu mišljenju Thompson nudi stabilnu afektivnu kartu: 'Znam što osjećaš, i evo, moja glazba ti potvrđuje da si u pravu.' To je, kaže, razlog zašto on nije 'samo pjevač', nego emocionalni centar za tisuće ljudi, regulator osjećaja identiteta te proizvođač nekakve kolektivne afektivne kohezije koja u društvu duboke nesigurnosti pruža osjećaj reda, smisla i pripadnosti.

"Pri tome Thompsonova publika ne mora nužno dijeliti njegove političke stavove", naglašava Duraković. No također je nerealno očekivati da će ih nakon predstojećeg koncerta na Hipodromu dijeliti išta manje nego dosad.