RASTUĆA netrpeljivost prema stranim radnicima i izbjeglicama iz Azije i Afrike predstavlja novost za hrvatsko društvo, ali i kušnju za koju su odgovorni mnogi akteri, piše Deutsche Welle.

Zabrinjavajući odnos prema strancima

Odnos prema strancima u Hrvatskoj u novije doba poprima istinski zabrinjavajuće konture. Nije pritom riječ o prekograničnim turistima, naravno, nego o stranim radnicima i naročito o izbjeglicama. Štoviše, potonji se sve rjeđe javno spominju, premda baš i nije da ih više nema, naprotiv. No oštrica antagonizma i ksenofobije, uz sve češće nasilje, usmjerena je pretežno na stranu radnu snagu. Nije tako samo zbog konkurentnosti na hrvatskom tržištu rada. Na sve češćim protestnim skupovima protiv njih govori se da prijete i hrvatskoj kulturi i sigurnosti.

Nije od pomoći ni službeno utemeljena statistika o neznatnom broju kriminalnih slučajeva za koje su u RH krivi strani državljani. No sve to skupa u Hrvatskoj predstavlja generalno novu pojavu jer ona nikad nije bila izrazita imigracijska destinacija. Da sada pak svjedočimo osjetnom pomaku društvenog tona i institucionalnih praksi ka zatvaranju i sumnjičavosti, potvrđeno nam je i iz Centra za mirovne studije u Zagrebu. Ta nevladina udruga već preko dva desetljeća ističe se radom na zaštiti prava izbjeglica, drugih migranata i općenito manjina.

Od retorike do nasilja

"Nije posrijedi spontana promjena, nego rezultat isprepletenih procesa: izostanka koherentnih politika integracije i suzbijanja rasizma i ksenofobije, normalizacije retorike koja ljude prikazuje kao prijetnju, općeg porasta nasilja i fašizacije našeg društva te šireg europskog okvira koji migracije sve više tretira kroz prizmu zabrana, vraćanja i prisile, a ne zaštite i prava", za DW je izjavila Sara Kekuš, programska voditeljica CMS-a, opisujući zatim jedno njihovo prošlogodišnje istraživanje o javnom mnijenju.

Zabilježen je tako rast predrasuda, ksenofobije i doživljaja prijetnje u posljednjih desetak godina, posebno prema ljudima arapskog i muslimanskog podrijetla te tražiteljima azila. Sve je povezano s dugogodišnjom negativnom retorikom dijela politike i medija. Ti narativi prelijevaju se u svakodnevicu: smanjuju solidarnost i povećavaju izloženost diskriminaciji i nasilju. "Istodobno, važno je naglasiti", rekla je Kekuš, "da značajan dio građana i dalje ne doživljava strance i manjine kao prijetnju."

Od 2015. godine, kada je u javnosti bilo više empatije, a dio političkih aktera pokazivao barem minimalno razumijevanje, međutim, danas sve češće svjedočimo porukama stigmatizacije izbjeglica i tražitelja azila te širenju neutemeljenih strahova. Naša sugovornica iz CMS-a kaže da u takvom okruženju ne čudi kako se neprijateljstvo prelijeva i na migrantske radnike: "Sve češći verbalni i fizički napadi, kao i zločini iz mržnje, pokazuju koliko su nezaštićeni i koliko brzo retorika može prerasti u svakodnevno nasilje."

Društvo raznolikije, a zatvorenije

Položaj izbjeglica dodatno pogoršava njihova nevidljivost: dok su migrantski radnici postali vidljiviji u javnom prostoru, a time i meta, ljudi koji traže zaštitu često nestaju iz fokusa javnosti, a sustav ih tretira kao problem umjesto da im osigura pristup pravima, podršci i integraciji. Programska voditeljica CMS-a sugerira da bismo i puku zabrinutost trebali preusmjeriti na stvarne uzroke nesigurnosti: rastuće ekonomske nejednakosti, nesigurne uvjete života, urušavanje javnih sustava i društvenu fragmentaciju.

Trendove je po njezinu mišljenju još moguće preokrenuti, ali to traži svjesnu odluku države i društva: politike dobrodošlice i integracije, obrazovanje za ljudska prava, solidarnost u lokalnim zajednicama te odgovornije medijske i političke narative. "U suprotnom, nastavit ćemo živjeti paradoks u kojem društvo postaje raznolikije, a istodobno zatvorenije, i u kojem se cijena tog zatvaranja najprije plaća na tijelima i životima onih koji već jesu u najranjivijem položaju", uvjerena je Sara Kekuš.

Nadalje smo na temu političkog diskursa i njegovih posljedica u ovom kontekstu porazgovarali s Vedranom Baričević, politologinjom sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. Ona napominje da tu spadaju političke stranke, kao i mediji te njihova odgovornost. "Ali i odgovornost svih koji sudjeluju u produkciji narativa, informacija ili znanja. Mediji nerijetko prate narative koje nameće politika te daju okvir i vidljivost temama i narativima", izjavila je Baričević, kojoj je važno bilo istaknuti i osobno iskustvo u suradnji s medijima.

Varljivi interes medija

"Upravo stoga", nastavila je, "što smatram da je sad presudno misliti o našim ulogama u kreiranju trendova." Primjerice, kada je u prošlosti u niz navrata pokušavala naglasiti rezultate koji ukazuju na potencijal za rast pozitivnih stavova, npr. prema skupinama koje se redovito označavaju kao neka manjina. "Onda to nekako, čini se, nije bilo zanimljivo za objavu. Ako sustavno ponavljamo da npr. građani osjećaju prijetnju od neke skupine, onda će ta percepcija porasti, čak i da ranije nije bila toliko naglašena", drži ova politologinja.

Utoliko, prema njezinu mišljenju, i znanost ima društvenu odgovornost koju mora osvijestiti. Niz istraživanja bavi se pitanjem kako samo istraživanje uokviruje problem. "Konkretno, izvan sadašnje situacije koja je praktički izvanredna", dodala je ona, "studije pokazuju i da odgovor na pitanje ovisi o tome kako ga postavite. Ako postavite pitanje o dobrobitima, dobit ćete pozitivnije stavove. Ako pitate o prijetnji, dobit ćete negativnije. Na tim brojkama se, nažalost, dalje 'hrane' mnoge ideje i profesije."

Zatim su tu i netočna ili neprecizna tumačenja u javnom prostoru, medijima, društvenim mrežama itd. "Sada imate aktere koji se pozivaju na neke trendove u javnom mnijenju ili na neka događanja, npr. Thompsonov koncert na Hipodromu kao odraz volje većine. Po njima, logika koja slijedi jest da se to ima uzeti kao norma koja diktira javne politike i cjelokupni društveno-politički okvir te se oni koji su navodno u manjini imaju tome prilagoditi", riječi su ove istraživačice migracija i sigurnosti koja podsjeća i na to da država mora zaštititi sigurnost i slobodu svake osobe.

Uloga države

Uz to, ona ističe da je sve to pokazalo i koliko je hitno da se te vrijednosti počnu sustavno njegovati kroz diskurs s najviših razina. "I onda kroz sve prateće institucije, obrazovanje, kulturu itd. Ne možemo imati tolerantno i sigurno društvo dok se s najviše razine te vrijednosti sustavno ne promoviraju. Baš kao što se to činilo kad je, primjerice, Hrvatska 2022. godine srdačno primila osobe koje dolaze u kontekstu ruske invazije", mišljenja je Baričević. Po njoj, to je primjer kako država može stvoriti sjajan okvir za primitak novih članova društva i senzibilizirati javnost.

"Umjesto da je radikalizira, naime, jer je odgovornost svih aktera, uključujući medije, kulturu, znanost i svakoga s javnom ulogom, oduvijek bila velika. Ali sad je presudna da potpuno ne utonemo u kompletan društveni pad", zaključila je Vedrana Baričević. Uz jedan završni apel: ona preko ovog razgovora poziva i na osobnu odgovornost svakoga u Hrvatskoj da shvati kako se zajedničko društvo nalazi u jednom jako teškom trenutku, a relativizacija problema ili bježanje od njega neće donijeti sretnu budućnost nikome i ničemu, osim - nasilju.