Foto: Dejan Kovač/Pixsell/Davor Javorovic

ČETVRT stoljeća nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske, došli smo do razvojnog stadija u svojoj demokraciji, gdje su se “percipirani" politički osloboditelji Lijepe Naše iz “okova SFRJ” vrlo brzo transformirali u tamničare vlastitog naroda. U 25 godina dva glavna politička aktera HDZ i SDP “uspjeli” su transformirati Hrvatsku iz nekada vodeće ekonomske sile Europe (za vrijeme Jugoslavije) u državu koja se nalazi na samom dnu EU-a, uz bok Bugarskoj i Rumunjskoj. Kriminalna privatizacija, manjak strukturnih reformi, nepotizam, korupcija i zapošljavanje u sve aspekte društva preko političkih veza doveli su Hrvatsku u iznimno nepovoljnu situaciju i ako ne bude strukturnih promjena, država će biti na korak do grčkog scenarija.

Države koje se ne mijenjaju - nestaju

Ekonomija je darvinizam – evolucija. Kako u prirodi, tako i u ekonomiji: države koje se ne mijenjaju nestaju. RH neće nestati s lica zemlje u doslovnom smislu, nego u smislu ekonomskog suvereniteta - kupit će nas strane zemlje. Taj proces već je napola gotov. Odnos duga i BDP-a je oko 80%, što znači da od 10 kuna koje ste danas zaradili 8 kuna nije vaše, odnosno morate ih vratiti našim kreditorima, a tako ćete morati još dugi niz godina. Ali kako smo uopće došli u ovu situaciju? Kako to da su se neke zemlje uspješno transformirale? Kako to da je Češka uspješno provela tranziciju i ima najnižu stopu nezaposlenosti od 2,8% u cijelom EU-u?

Upravo zbog ovog razloga, na Sveučilištu Princeton održana je konferencija “Political Economy of Post-Civil War Transitions“, a cilj joj je bio identifikacija glavnih prepreka ekonomskog razvoja tranzicijskih zemalja iz regije. Predstavljeni su radovi s prostora bivše Jugoslavije lokalnih stručnjaka koji rade ili su stekli svoje doktorate na najboljim inozemnim sveučilištima kao što su Oxford, London School of Economics, Boston, Cambridge, Princeton i sl. Zanimljivi zaključci konferencije su da su isti strukturni problemi prisutni u svim zemljama regije i da su to ujedno i glavne kočnice demokratskih procesa i ekonomskog razvoja.

Netransparentna privatizacija

Ako počnemo od 90-ih, prvi strukturni problem regije je netransparentna privatizacija, gdje je kapital preko noći dospio u ruke pojedinaca. Vjerojatnost dobivanja kapitala više je korelirala sa stranačkom pripadnošću nego individualnom poduzetničkom kvalitetom, jer da nije, danas bismo bili Švicarska. Da se razumijemo, ovo je kolektivna odgovornost HDZ-a i SDP-a jer ako vjerujete u hipotezu da je privatizacija isključivo produkt HDZ-a, onda ih je dosad SDP trebao pravno procesuirati. Ali budimo realni, većina tih političara bili su drugovi i drugarice u CKSK i 90-ih su prešli u redove svojih političkih stranaka.

Drugi strukturni problem je posljedica prvog - zapošljavanje preko političke podobnosti, a ne stručnosti. Ovo je posebno izraženo u javnom sektoru, ali, nažalost, i u privatnom sektoru. Zašto?
Preko noći smo prešli s planske na tržišnu ekonomiju, ali mentalni sklop još je ostao u socijalizmu/komunizmu. HDZ i SDP su sa svakom novom garniturom zapošljavali svoje ljude u državni sektor koji je rastao iz godine u godinu. Proračunski deficit postao je s vremenom toliko velik da se prelio u javni dug, tako da je velik dio od 80% duga otišao na plaće političkih podobnika. Dalje, privatni sektor 90-ih dopao je u ruke političkih “kapitalista” koji su zapošljavali manje “kvalitetne” menadžere u vlastita poduzeća, podsjetimo se samo Agrokora. Kapital u krivim rukama i loša politika zapošljavanja proizveli su vrlo niske razine produktivnosti, odnosno situaciju u kojoj se nalazimo.

Pravi privatni sektor u Hrvatskoj ne postoji

Došli smo do situacije da pravi privatni sektor u RH gotovo i ne postoji. Pravi poduzetnici koji su stvarno tržišni konkurentni čine mali postotak privatnog sektora, a u stručnoj literaturi ovaj fenomen zove se “the missing middle”. Sve postkomunističke zemlje imaju isti problem - manjak malog i srednjeg poduzetništva, a upravo su oni propeleri inovacija i razvoja u zemlji zbog svoje dinamičnosti i fleksibilnosti. Postavlja se pitanje – zašto manjka srednjeg i malog poduzetništva?

Krenimo od povijesne geneze. Većinu ekonomije čine politički kapitalisti 90-ih koji su mastodonti u ekonomiji. Vrijeme je pokazalo da su globalno nekonkurentni jer su ostaci starih poduzeća iz vremena komunizma nedovoljno prilagođeni. Jednom kad su se granice otvorile, konkurencija se stvorila iz Kine, Indije i drugih “udaljenih” zemalja, na što, realno, nismo bili spremni.

Drugi kraj distribucije - mikro poduzeća obično otvara druga vrsta političkih podobnika, a to su poduzeća koja su ovisna o javnim nabavama. Ukupna vrijednost godišnje javne nabave u Hrvatskoj u prosjeku se kreće oko 44 milijarde kuna, što čini oko 13% BDP-a. To je veliki novac i pitanje je bi li ta poduzeća opstala da nema državnog, odnosno našeg novca. Upravo ovu temu prezentirao je Vuk Vuković sa Sveučilišta Oxford dokazavši iznimno visoku razinu koruptivnih radnji unutar javnih nabava. Koristio je velik broj pokazatelja u svojoj analizi, a neki od njih su da su određene javne nabave dobivala poduzeća s 0 zaposlenih ili s 0 prihoda u proteklim godinama. Dolazimo do zaključka da prosječno gubimo oko 13% BDP-a na potencijalne koruptivne radnje unutar javnih nabava. Jasno, nisu sve javne nabave koruptivne, ali istraživanja pokazuju da velika većina jest.

Velika i mikro poduzeća iznimno su politički povezana u procesu tranzicije jer inače ne bi preživjela darvinizam prave tržišne utakmice, pogotovo u globalnim uvjetima. Tako da pravi poduzetnici koji nude usluge i proizvode ne mogu nikad prerasti u iznimno velika poduzeća jer nisu cjenovno konkurentna. Politički povezana poduzeća ili zbog svoje veličine ili zbog dobivanja financijskih injekcija od svojih političkih “drugova”, mogu uvijek ići s dumping cijenama. Prema riječima jednog mojeg kolege, privatnog mesara iz Slavonije: “Pa neće ljudi kupovati svinjetinu kod mene zato što me vole kad je u Konzumu puno niža cijena.” Pogledajte samo koliki je broj stočarskih i poljoprivrednih objekata Agrokor uništio u zadnjih 20 godina u Slavoniji i šire te doveo do smanjenja ekonomske aktivnosti, a samim time i do iseljavanja. Za nekih stotinjak godina, ako se ne promijene trenutačni trendovi, grad veličine Osijeka doslovno bi mogao nestati. Zašto?

Predstečajne nagodbe spasile nesposobne poduzetnike s političkim vezama

Ekonomska aktivnost definira demografsku i socijalnu aktivnost. Građani RH ne mogu živjeti od velikog hrvatstva ako nemaju za život. Upravo je malo i srednje poduzetništvo potrebno kao pokretač ekonomske aktivnosti, pogotovo u ruralnim sredinama. Mi smo uspjeli prorijediti taj dio ekonomije kroz još jedan politički proces u nedavnoj prošlosti – kroz famozne predstečajne nagodbe. S dvojicom koautora, Jacobom Shapirom sa Sveučilišta Princeton i Stjepanom Srhojem sa Sveučilišta Innsbruck, analizirali smo proces predstečajnih nagodbi i predstavili ga na nedavno održanoj konferenciji. Predstečajne nagodbe bile su zamišljene kao proces koji bi nakon globalne financijske krize, pomogao dijelu ekonomije u oporavku. Od 2012. godine u predstečajne nagodbe prijavljeno je oko 4,9 milijardi kuna, a 2,4 milijarde kuna dosad je oprošteno u procesu. Sam proces dodjeljivanja predstečajnih nagodbi je crna kutija koju smo pokušali odgonetnuti. Ono što preliminarni rezultati pokazuju jest to da je utjecaj politički povezanih individua na vjerojatnost dobivanja predstečajnih nagodbi bio vrlo velik. Znači da smo uspjeli još jednom dati financijsku injekciju “poduzetnicima” s dobrim političkim vezama, umjesto stvarnim poduzetnicima koji bi iskoristili taj novac u dobre svrhe. Na ovaj način ponovno spašavate loše firme s niskom produktivnošću, ali dobrom političkom povezanošću, nasuprot dobrim firmama s visokom produktivnošću, ali politički nepovezanima. Ono što je ljepota suvremenih znanstvenih metoda je da mi možemo simulirati paralelne svemire, odnosno različite scenarije u kojima bi druge firme dobivale predstečajnu nagodbu. Simulacije pokazuju da u idealnom slučaju, da su predstečajne nagodbe završile u pravim rukama, odnosno u rukama visoko produktivnih firmi, učinak na ekonomiju bio bi nekoliko puta pozitivniji u smislu ekonomske aktivnosti i povećanja zaposlenosti.

Kada se zbroje svi loši politički potezi iz prošlosti, dobijete da današnji dug od 80% BDP-a proizlazi iz: kriminalne privatizacije, zapošljavanja političkih uhljeba, dodjeljivanje subvencija i poticaja preko političkih veza te predstečajne nagodbe. Ono što političari ne shvaćaju je to da i izvlačenje resursa iz državne blagajne preko raznih kanala ima svoj limit. Limit koji smo mi davnih dana prešli. Jednom kada bankrotiramo, bit će kasno jer ćemo izgubiti ekonomski suverenitet, a automatski i politički jer jedno diktira drugo. Naravno, većinu neće biti briga jer su zadnjih 25 godina izvukli dovoljno novca za sebe i narednih 10 generacija. Na kraju dana, dug ćemo otplaćivati svi mi zbog 5% politički povezanih individua koji su dobro omastili brk i mahat će nam s Bahama.

Postavlja se pitanje – što mi možemo učiniti?

Nije još sve tako crno, ali brzo nam se može smračiti ako ne napravimo strukturne promjene. Ono što možemo je putem demokratskih procesa zahtijevati te strukturne promjene: davanjem glasa političkim opcijama koje su za strukturne promjene ili kroz djelovanje preko građanskih udruga.

1. Smanjenje broja zaposlenih u državnoj službi kroz informatizaciju. Ovo ne znači samo otpuštanje radnika nego preraspodjelu u nove sektore. S jedne strane, informatizacija će generirati nove poslove u IT sektoru, a s druge strane, preraspodjela radnika kroz prava prvokupa. Umjesto što imamo 100 električara zaposlenih u Holdingu za potrebe javne rasvjete, ponudi im se pravo prvenstva na poslove, ali da se nalaze u vlastitim obrtima. Za isti posao alocirali ste zaposlene iz javnog u privatni sektor, a sama konkurencija između njih podići će brzinu izvršenja zadatka jer ako ti nećeš brzo odraditi posao, netko drugi hoće. Naravno, određene političke funkcije na lokalnoj razini trebale bi se potpuno ukinuti. New York s 8 milijuna stanovnika ima 51 vijećnika, dok Hrvatska s 4 milijuna stanovnika ima oko 9000 vijećnika.

2. Zahtijevati klirinške procese u pravosuđu kroz informatizaciju. Velika količina informacija koja bi trebala biti dostupna prema Zakonu o pravu na pristup informacijama nije dostupna. Mediji trebaju igrati puno veću ulogu u ovom dijelu pisanjem o temama koje su pod velom tajni. Sve dok nam tajkuni hodaju slobodno ulicama, a bakice završavaju u zatvoru zbog 500 kuna duga, moramo duboko promisliti o svojim moralnim vrijednostima. Država može biti pravična, ali ne mora biti i pravedna. Pravičnost je sposobnost provođenja trenutačnog zakonskog akta, dok je pravednost meta-etička percepcija ispravnosti u vremenu i prostoru. Ali ako svi oko mene kradu, a većina definira što je ispravno – jesam li ja onda lud što ne kradem? Naravno da ne. Postoje univerzalne moralne i etičke vrijednosti koje nemaju ni prostornih ni vremenskih ograničenja.

3. Prestati se baviti partizanima i ustašama. Dok se HDZ i SDP bave time čiji je otac bio ustaša, a čiji partizan, Agrokor nam preuzimaju strani ulagači, Ina je već prodana, pola Jadrana je rasprodano, ekonomija ide u lošem smjeru. Ono što je trebala biti pozitivna konkurencija između HDZ-a i SDP-a se jako loše odrazilo na sve nas upravo zbog stranačkog jednoumlja. S vremena na vrijeme obje stranke imale su i svojih dobrih poteza, ali čim bi druga stranka došla na vlast, bježale bi od tog projekta samo zato što dolazi s druge strane političkog spektra, iako je projekt bio potencijalno strateški značajan za RH. U toj igri nadmetanja gubili su samo građani.

4. Smanjiti porezne namete. U ranijem dijelu teksta detaljno je elaborirano na što odlaze naši porezi, stoga je potrebno smanjenje poreza, posebno za onaj dio ekonomije koji može jamčiti ekonomski rast, a to su firme.

Postoje još mnoge preporuke, ali ovo su osnovne od kojih treba krenuti. Potreban nam je snažan zaokret u načinu razmišljanja i sustavu vrijednosti da bismo krenuli naprijed. Počnite od sebe samih. Ponekad vam se može činiti da je svugdje nepravda oko vas i da ne vidite svjetlo na kraju tunela, ali to ne znači da se ne trebate prestati boriti za bolje sutra. Noć ponekad dugo traje, ali poslije tame uvijek dođe jutro.

*Dejan Kovač je na postdoktorskom usavršavanju na Sveučilištu Princeton. Član je American Economic Association i Royal Economic Society.