Ekskluzivno na Indexu (3) - Knjiga koja je uzdrmala Balkan: Tko je zarađivao na ratu u bivšoj Jugoslaviji?

Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

"Od mnogih pitanja, ova knjiga otvara i jedno moralno koje se može podići na univerzalnu razinu, a to je: kako neke dobre namjere mogu prerasti u vrlo lošu praksu kada ih nagrize ljudska pohlepa za novcem i bogatstvom. Na ovom primjeru u knjizi to se može vidjeti na najbolji način.
''U ime naroda'' izgrađivana je SFRJ, a knjiga U ime države pojasnit će nam ne samo kraj te države nego i njen ukupan razvoj."
Iz stručne recenzije, dr. Vera Katz

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

Prve opipljive informacije o preprodaji oružja zaplijenjenog u skladištu u Borovnici posredovala su policiji dvojica informatora iz Ministarstva obrane. Jedan je imao pseudonim Taksist, a drugi Som. Potonji je bio Milan Smolnikar, kojeg su u ožujku 1994. pripadnici Morisa brutalno premlatili i uhapsili u Depali Vasi. Smolnikar je bio bivši zapovjednik protuterorističkog odjela u odredu za brze intervencije iste brigade. "Sva oprema koju ima Moris i sve investicije koje je ta jedinica provodila u Kočevskoj Reki i u Škrilju bili su plaćeni novcem od trgovine oružjem, koju je vodio Krkovič. On je osobno prodavao oružje Hrvatima. Oružje iz zauzetog skladišta JNA u Borovnici prebacio je u skladište u Škrilju te ga potom krajem 1991. i početkom 1992. godine postupno prodavao hercegovačkim Hrvatima. U kolovozu 1992. iz skladišta je prodao i zadnju pošiljku granata", zapisao je u posebnoj informaciji o sastanku sa sugovornicima šef operative kriminalističke službe Jože Perko.

"Postupak je bio sljedeći: Krkovič bi poslao kupca Draušbaheru u Orbis. On je izdao formalnu dozvolu za nabavu, a Krkovič prodanu količinu. Tako je Krkovič prodao oružja i vojne opreme u vrijednosti oko tri milijuna njemačkih maraka",119 pojasnila su dvojica informatora povezanost zapovjednika brigade s Gorenjevim poduzećem Orbis. Vojni specijalci često su se bavili utovarima sanduka s oružjem, koji su bili namijenjeni Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Za taj su posao primali dodatnu plaću u gotovini na ruke. Neki su sebi pisali čak i broj prekovremenih sati, bilježeći pri tome za koga su utovarili oružje i koje vrste je bilo. Samo 1. i 2. rujna 1991. ukrcali su količinu za tri transporta oružja. "Utovarivanje minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva za Cimermana" i "oružje za Cimermana", zapisi su iz bilježaka jednog od tadašnjih pripadnika Morisa. Franci Cimerman, vozač direktora Vome Andreja Lovšina i jedan od njegovih najpouzdanijih suradnika, odvezao je 10. rujna 1991. tri lansera i četrnaest protuzračnih raketa Strela 2M, koje su na balkanskim bojištima bile vrlo traženo i skupo oružje. Slovenija ih je tada jako trebala, a brigada Moris je to oružje prodavala po visokoj cijeni. Osim raketa, Cimerman je odnio i tristo ručnih bombi. Oružje se iz Škrilja kod Kočevske Reke odvozilo u Hrvatsku čitavu jesen 1991. godine. Obližnje naselje Štalcerji kod Kočevske Reke nepunih je dvadeset kilometara udaljeno od Petrine i Broda na Kupi, gdje je najbliži granični prijelaz.

Češće se oružje vozilo kroz Belu krajinu, mimo Črnomelja pa sve do krajeva gdje su stoljećima naseljeni uskoci branili zemlju od turskih provala. Jedan od glavnih punktova za prodaju oružja Hrvatima bio je malogranični prijelaz Adlešiči na manjem mostu preko Kupe, koji vodi u Hrvatsku, u blizini uskočkih sela Marindol, Paunoviči i Žuniči. Samo nešto više od deset kilometara dalje, u Dugoj Resi, za vrijeme rata u Hrvatskoj bio je pravi sajam oružja. Moris je 8. listopada 1991. pripadnicima hrvatskog Zbora narodne garde (ZNG) prodao 100 tenkovskih i oko 200 topovskih granata te 3000 komada protuzračnog streljiva iz Borovnice. Tom prilikom prodao je i više od 100 000 metaka za pješadijsko oružje. Iz skladištâ je 5. studenog 1991. odvezeno u Hrvatsku još oko 100 snajperskih i 20 automatskih pušaka, a 18. studenog još i 470 automatskih pušaka i 607 600 metaka,122 što je bilo dovoljno za naoružavanje pješadijskog bataljuna.

Tog je dana Viatorov vozač Rok Zabret započeo službeni put u Novom Mestu i kamion nosivosti dvanaest tona, koji je natovario u Kočevskoj Reki, potom odvezao u Zagreb. U prijašnjem sistemu u bivšoj Jugoslaviji 30. razvojna skupina imala je poseban status. Bila je mirnodopska jezgra 27. zaštitne brigade Teritorijalne obrane, koja je imala zadaću štititi tadašnje republičko i partijsko vodstvo. Neki su je zvali i zaštitna brigada Edvarda Kardelja. U slučaju izbijanja rata, slovenski politički vrh iz Ljubljane sklonio bi se na "vojno" područje u podzemne bunkere na zatvorenom području Kočevske Reke. Jedan objekt, duboko ukopan u brdo Goteniški Snežnik, ima glavni ulaz u selu Gotenica, gdje su poligoni za vježbanje pripadnika slovenske policije. Drugi bunker leži nekoliko kilometara južnije prema hrvatskoj granici, u Škrilju, gdje iz sela Štalcerji šumom vodi samo jednosmjerna cesta. Dva utvrđena podzemna skloništa omogućila bi zaštićenim osobama preživljavanje u slučaju atomskog napada.

Do ljeta 1990. u skrivene prostore u zatvorenom području Kočevske Reke mogli su ući samo povjerljivi pripadnici vojnih, policijskih i drugih sigurnosnih jedinica bivšeg režima. Časnik za operativne poslove u štabu 27. zaštitne brigade bio je Anton Krkovič. Kasnije je postao zapovjednik 30. razvojne skupine i jedan od najbližih suradnika ministra obrane Janeza Janše. Načelnik za sigurnost ili sigurnosni oficir Kardeljeve brigade bio je Miha Brejc, koji je 1990. godine postao prvi direktor Sigurnosnoinformativne službe (VIS). Specijalna brigada Moris ili 30. razvojna skupina brojila je 1796 pripadnika,125 ali samo na papiru. Zapravo je vojnika bilo manje. Zapovjednik Krkovič je oružje i opremu za brigadu dobio uglavnom iz skladišta u Borovnici ili od drugih jedinica Teritorijalne obrane. Pri tome se pozivao na svoje zasluge i na blisko poznanstvo s ministrom Janšom. Brigadu Moris vojni su inspektori zadnji put pregledali 9. studenog 1993. Dvojica časnika, koji žele ostati anonimni, rekli su kako su se tada čudili brojnim nepravilnostima, što su i naveli u inspekcijskom izvještaju. Ustanovili su da je jedinica zapravo podređena politici te da je pripremljena i izvježbana također i za eventualno izvođenje državnog udara. Samo nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 1994., brigada Moris je u aferi Depala Vas i u praksi pokazala kakvu je prijetnju za civilnu vlast uistinu predstavljala.

Za nalaze inspekcije u studenome 1993. zanimao se čak i ured predsjednika vlade Janeza Drnovšeka. Saznavši za to, ministar Janša zabranio je daljnje inspekcije u brigadi. Oni inspektori koji su se o nepravilnostima usudili pisati previše otvorenim riječima, bili su do kraja 1993. godine smijenjeni. Po dolascima brodova s oružjem, koje su zatim konvoji teških kamiona vozili iz Kopra u Kočevsku Reku, pripadnici Morisa su u kočevskim šumama priređivali prave sajmove oružja. Zaštićeno područje pod nadzorom Krkovičeve specijalne brigade postalo je važno logističko središte za trgovinu oružjem u tom dijelu Balkana. U prvoj pošiljci, pristigloj brodom Herman C. Boye 20. lipnja 1991., tjedan dana prije proglašenja samostalnosti, bilo je šesnaest kontejnera.126 Oružje je odmah po dolasku raspršeno na razne strane u Sloveniji. Tik prije proglašenja samostalnosti predstavljalo je, naime, veliko pojačanje za Teritorijalnu obranu.

No, manje je poznata činjenica da je zajedno sa "službenom" pošiljkom prispjela i "komercijalna" pošiljka za poduzeće Orbis u sklopu Gorenja. Stiglo je još tisuću pištolja argentinske marke Bersa i tisuću pištolja španjolskog proizvođača Llama,127 koji su bili namijenjeni za preprodaju.

Druga veća pošiljka oružja dospjela je u Kočevsku Reku 21. rujna 1991. Brodom Ardal stigla su tri kontejnera sa suvremenim protuzračnim raketama kratkog dometa SA-16 Igla. Na njemu je bilo dvadeset i četiri lansera i dvjesto četrdeset raketa,128 koje su ojačale obranu Slovenije i nisu bile na prodaju Hrvatskoj.

Osim oružja za Teritorijalnu obranu, stiglo je i četrnaest ili šesnaest kontejnera s automatskim puškama AK-74 kalašnjikov i streljivom.129 Radilo se o oružju kalibra 5,45 milimetara, a ne 7,62 milimetara, kakvo su upotrebljavali slovenski vojnici. I to oružje bilo je dopremljeno za preprodaju. Hrvati su ga odvozili postupno. Dozvola za tranzit, koju je mogao potpisati samo ministar obrane Janez Janša, bila je izdana za cijelu količinu. Najveća pošiljka oružja stigla je u listopadu 1991. Radilo se o "trećoj službenoj nabavci" oružja za Sloveniju, ali je velik dio toga preprodan u Hrvatsku. U njoj je bilo toliko kontejnera, da su dupkom napunili skladište u obližnjoj pilani, koja je najveće industrijsko postrojenje u tim krajevima. Brodom Scotia stiglo je 21. listopada 1991. sedamdeset i devet kontejnera, koji su dva dana prebacivani iz Kopra s više kamionskih konvoja. U njima je bilo gotovo 30 000 automatskih pušaka kalašnjikov i 24 milijuna metaka za njih. "Kad su kontejneri stigli na mjesto istovara, postupak je bio sljedeći: kontejnere smo otvorili i pregledali sadržaj. Izdvojili smo oružje i opremu za potrebe Slovenske vojske i pozvali ministra Janeza Janšu, koji je osobno pregledao svaku takvu prispjelu pošiljku", opisao je postupak Zvonarov pomoćnik Elo Rijavec.

Neki brodovi su uz naručenu količinu oružja za potrebe Slovenije, koja je iznosila oko desetine ukupnog tereta, dopremili još devet desetina drugog oružja i opreme. Taj teret za slovensku vojsku nije bio zanimljiv. Zvali su ga "balast" te ga kasnije prodali kupcima u Hrvatskoj. Tu se uglavnom radilo o automatskim puškama kalašnjikov kalibra 5,45 milimetara, pištoljima makarov, uniformama, kacigama i slično. "Količinu oružja i opreme, koju su zvali balast, za daljnju prodaju određivao je osobno ministar Janez Janša",131 dodao je Rijavec. Zvonarov pomoćnik opisao je najvjerojatnije prispjeće oružja s brodom Ardal. To se može zaključiti iz riječi Ludvika Zvonara. "Moj pomoćnik Elo Rijavec bio je prisutan u Kočevskoj Reki kad se za nas dovezlo tri kontejnera, a za Hrvatsku mnogo više. No, to je oružje bilo u tranzitu, nije bilo naše."

Povjesničar Božo Repe ukazao je na činjenicu kako su gotovo svi brodovi s oružjem pristali u Kopru nakon sukoba s JNA i da je većina oružja stigla tek nakon isteka "brijunskog moratorija" početkom listopada 1991. "Glavnina oružja za slovensku vojsku zapravo je stigla prekasno, te je zato velik dio išao u Hrvatsku. Trgovina oružjem doživjela je zamah 1992. godine, kad je Slovenija bila međunarodno priznata te tako više nije bilo ozbiljne opasnosti za ponovno izbijanje vojnih sukoba", objasnio je.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Hrvat Josip Vukina bio je jedan od redovnih kupaca velikih količina oružja iz Slovenije. Pripadao je krugu generala Ivana Čermaka i njegova pomoćnika Vladimira Zagorca, koji su u hrvatskom Ministarstvu obrane bili opunomoćeni za nabavke oružja u inozemstvu. Vukina se često vozio između Ljubljane i Zagreba s milijunima maraka gotovine za kupnju oružja. Nedugo nakon što je u Kočevsku Reku dovezen zadnji kontejner s broda Scotia,

Vukina je iz Ljubljane žurio po dodatni novac. Bilo je to 24. listopada ujutro kad su ga u kombiju citroën C25 na graničnom prijelazu Obrežje (Bregana) zaustavili policajci. Rekao im je da "se vraća iz Ministarstva obrane".135 Samo sat i nešto malo kasnije Vukina se istim vozilom vratio na granični prijelaz. Tada ga je u hondi civic pratio Tomislav Stanić iz hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova. Rekli su kako kod sebe imaju tri milijuna njemačkih maraka, ali su ih nepovjerljivi policajci zadržali na granici. Situaciju je spasio Elo Rijavec iz uprave za logistiku, koji im je telefonski naložio da ih odmah puste u Sloveniju. Kod sebe su, naime, imali djelomični gotovinski polog za kupnju oružja. Vukina je hitno trebao novac, te je telefonskim pozivom usred noći probudio hrvatskog ministra financija Jozu Martinovića,136 koji je trebao ugovoriti da mu se u banci pripremi tražena gotovina. No, tog su listopadskog dana Josipa Vukinu i pratioca Stanića na putu prema Ljubljani počeli pratiti slovenski kriminalisti. Snimali su ih na svakom koraku. Tako su utvrdili da su se cijeli dan zadržavali oko Ministarstva obrane, tada u Župančičevoj ulici 3, gdje su danas ministarstva financija i pravosuđa.

Sjedili su u Opera baru, lokalu Daj-dam i otišli u robnu kuću Nama. Kriminalisti su ih pratili u stopu, prisluškujući ih gdje god je bilo moguće. U jednom od telefonskih razgovora čuli su Vukinu kako govori: "Oni gore pregovaraju cijeli dan i ne mogu se dogovoriti. Danas nije mogao doći kamion. Vjerojatno će doći sutra."

Krajem dana Vukina je još jednom ušao u zgradu u Župančičevoj 3, gdje su svoje urede imali ministar Janez Janša i njegov savjetnik Ludvik Zvonar. Sa sobom je nosio "bijeli paket veličine pedeset puta trideset centimetara",138 opazili su detektivi. Iz zgrade se vratio bez njega. Potom je išao prenoćiti u hotel Slon. Je li u tom paketu bilo tri milijuna njemačkih maraka gotovine što ih je kupac usred noći naručio u Hrvatskoj, ostaje pitanje za milijun dolara. Bolje reći pitanje za tri milijuna maraka. Sljedeći su dan kamioni upalili motore krenuvši u Kočevsku Reku kako bi preuzeli plaćeno oružje. Teret su ukrcali pripadnici specijalne brigade.

Oružje i streljivo su na balkanska bojišta vozili kamioni ljubljanskog prijevozničkog poduzeća Viator. Vozači Pavel Špelko i Franc Boslič upalili su 25. listopada 1991. motore svojih kamiona s prikolicama. Svaki je bio nosivosti 24 tone. S praznim vozilima krenuli su u Kočevsku Reku. Tamo im se pridružio i Ferdo Lupše, koji je sa svojim kamionom s prikolicom započeo put u Ribnici.

Ukrcali su teret. Prodavači oružja su vozače strogo opomenuli da ne propitkuju previše te da ne budu suviše radoznali. Naročito su morali paziti da na putne naloge ne napišu nešto što bi izazvalo pozornost nepozvanih – objasnili su nekoliko godina kasnije neki vozači. Unatoč tome, vozaču Bosliču se na putnom nalogu broj 116238 – zabunom ili ne – potkralo da je u Kočevskoj Reki ukrcavao oružje. Trojica vozača vozili su još sto i pedeset kilometara do Zagreba, gdje su odložili smrtonosni teret. Svaki je vozač poduzeću Viator prikazao račun za transport u iznosu od 55 000 tolara. Navedeni kamioni predstavljaju tek mali uzorak brojnih pošiljki oružja i streljiva u to vrijeme. Viator je, na primjer, za prijevoze izvršene od 25. do 28. listopada Ministarstvu obrane zaračunao 2,8 milijuna tolara. Ili – po istoj cijeni – iznos za više od pedeset kamiona. Dokumentiranih transporta oružja u Hrvatsku je još na desetine. Iz svežnja sačuvanih računa, što ih je Viator ispostavio Ministarstvu, može se izračunati da je vrijednost usluga ljubljanskog prijevozničkog poduzeća od kolovoza 1991. do travnja 1992. iznosila 8,5 milijuna tolara.

Prema tvrdnjama službenika Vome koji želi ostati anoniman, Ministarstvo je Viatorove prijevoze oružja u Hrvatsku većinom plaćalo u gotovini. Logistička, špedicijska i prijevoznička poduzeća uglavnom su znala da voze oružje. Zato bi često udvostručila cijene svojih usluga. Ni autoprijevoznici se obično nisu suzdržavali od prijevoza opasnog tereta preko granice. Znali su da "naknada za strah" neće biti mala.

 

 

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara