Foto: Privatna fotografija

MLADI hrvatski filozof Petar Bodlović (28), student doktorskog studija na Sveučilištu u Granadi, za Index je napravio zanimljivu analizu u kojoj je na jednostavan, ali stručno argumentiran način razotkrio sramotno niske razine rasprava koje su u svojim obranama ministra Pave Barišića u 'slučaju plagijat' koristili njegovi prijatelji i pobornici iz akademskih krugova.

U predstavljenom radu Bodlović analizu argumentacije provodi na uzorku rasprava u četirima televizijskim emisijama u kojima su sudjelovali predstavnici obiju strana – one koja smatra da je ministar nedvojbeno plagirao više izvora, kao i one koja, protivno sudu Odbora za etiku, smatra da to nije plagijat već omanja greška, propust u fusnoti nastao u tisku koji je naknadno ispravljen.

Naš filozof, koji se posebno bavi teorijama argumentacije i zaključivanja, epistemologijom i filozofskom pragmatikom ističe da bi svakoga u hrvatskoj javnosti upućenog u slučaj plagijat trebala zabrinuti gotovo udžbenička pogrešnost argumenata kojima su se u televizijskim raspravama služili Barišić (P.B.) i njegovi apologeti među kojima osobito ističe akademike Mislava Ježića (M.J.) i Vladimira Paara (V.P.) te Antu Čovića (A.Č.).

Bodlović kaže kako se stječe dojam da se spomenuti, svaki na svoj način, svim silama trude počiniti što je moguće više argumentacijskih pogrešaka.

„S obzirom da se pogrešnost vrste argumenata koje oni koriste uglavnom uči na prvim godinama studija filozofije, a ovdje se radi o sveučilišnim profesorima (k tome većinom i filozofima!), njihova uspješnost na ovome planu je u najmanju ruku fascinantna. Ona je, prema mome skromnom sudu, gotovo jednako fascinantna kao slučaj u kojemu dugogodišnji srednjoškolski profesor matematike sustavno i opetovano griješi u tablici množenja. Zbog brige o objektivnoj 'probavljivosti' opsega teksta, ali i zbog njegove funkcionalnosti, u nastavku ću ilustrirati samo neke od ovih pogrešaka“, piše Bodlović.

Za one koji nemaju strpljenja čitati odličnu analizu u cijelosti, ovdje smo izdvojili samo dio jedne od Bodlovićevih ilustracija predstavljenih u radu koji u cijelosti možete pročitati dolje.

Paarovo „načelo neodređenosti“ kompetencije

... Naime, akademik V.P. vrlo jasno tvrdi kako rad dr. P.B. nije plagijat, te retorički poentira kako bi sukladno tome trebalo preimenovati i emisiju u kojoj se o ovoj temi raspravlja. To nam daje za pravo vjerovati kako svoje mišljenje o tome smatra itekako kompetentnim. U konačnici, neobično bi bilo da tvrdi „Ja sam skroz nekompetentan po tom pitanju, ali odgovorno i rezolutno tvrdim nešto po tom pitanju i zaista očekujem da mi po tom pitanju vjerujete na riječ“. Nastup V.P.-a ni ne ostavlja suviše prostora za ovakvo tumačenje. No već nedugo nakon svoje odlučne tvrdnje kako rad P.B. nije plagijat, V.P., cijenjeni fizičar, tvrdi i to da je procjena Odbora kako je riječ o plagijatu ne-kompetentna, jer u Odboru nije bilo ni jednog filozofa. Zvoni li, negdje, zvono za uzbunu?
   
Ako, naime, akademik V.P., kao eminentni fizičar (dakle, ne-filozof), smatra svoj stav o filozofskom plagijatu (točnije, izostanku plagijata) kompetentnim, otkud mu onda pravo tvrditi da je mišljenje članova Odbora ne-kompetentno, na temelju toga što članovi nisu filozofi? Susrećemo se s nekom vrstom paradoksa: Ako V.P. od nas očekuje da prihvatimo njegovo mišljenje kao kompetentno (unatoč tome što je ne-filozof), onda ne može od nas očekivati da mišljenje članova Odbora smatramo ne-kompetentnim samo zato što su ne-filozofi! S druge strane, ako od nas očekuje da odbacimo mišljenje članova Odbora kao nekompetentno, onda je samim time primoran tvrditi da ni njegovo mišljenje nije kompetentno! U konačnici, ako je V.P. kompetentan, onda je i Odbor, pa nemamo posebnog razloga za vjerovati upravo V.P.-u. Ako pak Odbor nije kompetentan, onda nije ni V.P., pa ponovno nemamo posebnog razloga vjerovati upravo V.P.-u. V.P. je samog sebe nehotice potpuno izbacio iz računice. Nezgodno zar ne?...
   
U svojoj analizi Bodlović predstavlja cijeli niz sličnih oglednih primjera različitih vrsta početničkih pogrešaka u argumentaciji. Za svakoga tko voli zdravu logiku i objektivno kritičko razmišljanje tekst je prava poslastica.

No prije nego zagrizete u nju, za kraj samo istaknimo da je Bodlović, kao filozof s diplomom Hrvatskih studija svoj uradak posvetio svojim nekadašnjim profesorima.

„Tekst posvećujem članovima Odsjeka za filozofiju Hrvatskih studija i vanjskim suradnicima ovog Odsjeka, kao aktivnim promicateljima akademskih vrijednosti te odgovornog odnosa prema vlastitoj profesiji“, ističe naš filozof na studiju na Sveučilištu u Granadi.

Bodlović ističe kako se odlučio analizu napraviti ekskluzivno za Index zato što cijeni našu  kritičnost, na čemu mu se zahvaljujemo.

Petar Bodlović

Godine 2010. Bodlović postaje prvostupnik sociologije i filozofije Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Iste godine upisuje diplomski studij filozofije (znanstveni smjer) na Hrvatskim studijima. Za vrijeme diplomskoga studija obnaša dužnost pomoćnoga, a kasnije i glavnoga urednika časopisa studenata filozofije Scopus, te  kao demonstrator sudjeluje u izvođenju nastave na kolegiju Strategije neformalnog zaključivanja – kritičko mišljenje. Diplomira filozofiju u listopadu 2013., obranivši rad Teorija dijaloga Douglasa Waltona – pretpostavke i kritike nove dijalektike s odličnom ocjenom. Kratko radi kao srednjoškolski profesor filozofije i logike, a 2016. upisuje doktorski studij filozofije na Sveučilištu u Granadi (Španjolska). Objavio je niz radova u studentskim i dva rada u znanstvenim časopisima, te sudjelovao na niz studentskih konferencija i dva međunarodna stručna skupa. Trenutno je u fazi izrade doktorske disertacije na temu teorije presumpcije.

U traganju za izgubljenim razumom by Index.hr on Scribd