Ekstremni katolici imaju sjajnu ideju - referendum o pravima žena

Ekstremni katolici imaju sjajnu ideju - referendum o pravima žena

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

S OBZIROM na dosadašnju povijest političkog djelovanja marginalne i ultrakonzervativne stranke Hrast, trebalo mi je malo dulje da shvatim kako je iz njihovih redova napokon došla jedna dobra ideja. 

Nakon što je premijer Andrej Plenković na današnjoj sjednici vlade objavio kako se konačno kreće u proces ratifikacije Istanbulske konvencije (IK) - čemu se mjesecima žestoko protive desničari i klerikalci u hrvatskom društvu - jedini zastupnik Hrasta u saboru, Hrvoje Zekanović, stao je pred novinare i objavio kako će njegova strana u suradnji s bliskim udrugama inicirati pokretanje referenduma o Istanbulskoj konvenciji. Zekanović je inače zastupnik u saboru isključivo Plenkovićevom milošću, koji ga je stavio na listu HDZ-a, jer se Hrast sam nikad nije uspio približiti izbornom pragu, a znakovito je da nije objavio povlačenje iz vladajuće koalicije, kojoj osigurava tanku saborsku većinu od tri glasa. 
 
Odmah treba naglasiti da Hrast nije sposoban organizirati sakupljanje dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma o Istanbulskoj konvenciji, kao što nije sposoban ni stvoriti koaliciju istomišljenika koji bi uspjela izvesti takav pothvat. Osim što su poslovično nesposobni, razlog je i to da je desno-klerikalna aktivistička scena međusobno posvađana, pa se npr. predsjednik Hrasta Ladislav Ilčić i liderica U ime obitelji Željka Markić - nekoć članovi iste marginalne stranke - baš i ne podnose. Malo vjerojatna opcija jest da bi ih mogla pomiriti intervencija iz visokih krugova Katoličke crkve, pa da se pod biskupskim pokroviteljstvom doista upute u sakupljanje potpisa, ali ovaj put bez prešutne logističke i javne podrške HDZ-a kao kada je bila riječ o referendumu o braku 2013., kada je HDZ bio u opoziciji i spreman učiniti sve da destabilizira Kukuriku-vladu. Priopćenje koje je Željka Markić poslala medijima u vezi Plenkovićeve najave o ratifikaciji IK dodatno potvrđuje taj raskol - Hrast bi na referendum o Istanbulskoj konvenciji, ona bi referendum o izbornom sustavu. 
 
Vlada skače kako marginalac Zekanović kaže "hop"
 
Iz Zekanovićevog brzopoteznog objavljivanja da se kreće u referendum o Istanbulskoj konvenciji jasno je kako ne postoji već detaljno razrađen plan niti potrebne financije i infrastruktura, nego je ponajprije riječ o sredstvu javnog pritiska na Plenkovića, opsjednutog time da zadrži vlast (šifra: stabilnost) i vječno uplašenog pred Crkvom. Plenkovićevo je srce u Bruxellesu, a tamo se zagovara ratifikacija, tako da je premijer rastrgan između karijerizma, straha i nezajažljivih koalicijskih partnera. I doista, samo sat-dva nakon što je Zekanović ispalio referendumsku najavu, u javnost su plasirane izjave ministrice Nade Murganić, koja je u svom standardnom nesuvislom stilu krenula palamuditi o ratifikaciji ''s ogradom''. Vlada skače kako Zekanović kaže ''hop''.
 
Ali najvažnija stvar u vezi s referendumom oko Istanbulske konvencije - kako se kolokvijalno naziva Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji - jest da desno-klerikalne snage već nisu krenule u njegovo pokretanje. Razlog je očit - svjesni su da bi na takvom referendumu izgubili. 
 
Željka Markić je svojedobno otkrila kako su ona i njena družba naručili detaljna istraživanja javnog mnijenja prije pokretanja referenduma o ustavnoj definiciji braka kao isključive zajednice muškarca i žene, te da su za referendumsko pitanje izabrali formulaciju s kojom se slagalo više od 80 posto ispitanih. Financijski dobro potkoženi klerikalni aktivisti su vrlo vjerojatno svjesni da se manipulativna propaganda o ''rodnoj ideologiji'' još nije dovoljno primila da bi uspjeli većinski nagovoriti Hrvatice da glasaju protiv svojih prava i Hrvate protiv toga da im majke, sestre, supruge, partnerice, prijateljice, kolegice budu bolje zaštićene od nasilja. Uostalom, isto važi i za temu pobačaja, oko koje se na klerikalnoj desnici diže puno graje, ali se nije usudilo ići dalje od sakupljanja potpisa za neobavezujuću peticiju. Njihovu taktiku je prije dvije godine u intervjuu za vjerski portal Bitno detaljno artikulirao Vice Batarelo iz Vigilarea, istaknuvši da ''prvo ide senzibiliziranje javnosti, zatim političari, a onda zakoni''.
 
Da katolibani mogu pobijediti na referendumu o Istanbulskoj konvenciji, već bi ga pokrenuli
 
Ultrakonzervativci borbu protiv prava na pobačaj i protiv ratifikacije Istanbulske konvencije trenutno vode u sferi pridobivanja javnosti i vladajućih na svoju stranu, prema njihovoj uobičajenoj praksi, svim mogućim gebelsovskim metodama. Ali to istovremeno otkriva da im je samima jasno kako nemaju uvjerljivu većinsku društvenu podršku za svoje nazadne stavove te da je lakše pritiskati želatinoznog Plenkovića nego u doglednom roku dovoljno isprati mozgove građana i građanki naše Republike da prijeđu na njihovu stranu, a protiv prava svih žena. 
 
Tu se otvara golema prilika za progresivni dio hrvatskog društva da uz pomoć tihe srednje struje konačno zaustavi kotrljajuću konzervativnu revoluciju koja Hrvatsku već pet godina marljivo i sustavno pretvara u, kolokvijalno rečeno, katoličku džamahiriju. Progresivnim snagama u RH potreban je referendumski trijumf nad klerikalnom desnicom, kao simbolički iznimno važan preokret trenda, kao pokazatelj da se iz igranja obrane prešlo u ofenzivu. Istanbulska konvencija na referendumu je idealna prilika za to, baš kao i referendum o ustavnom pravu na pobačaj.
 
Želimo li da Milan Kujundžić piše novi zakon o pravu na pobačaj?
 
Ključno pitanje koje si oko ratifikacije Istanbulske konvencije, ali i prava na pobačaj odnosno prava žena uopće, trebaju postaviti progresivne snage u Hrvatskoj je sljedeće - vjerujemo li da će u vezi s tim temama Plenković i njegova vlada učiniti prave stvari? Tko vjeruje, blago njemu ili njoj, želim i ja kušati te halucinogene. Tj. potpuno je pogrešno osloniti se samo na lobiranje i javni pritisak da se Plenkovića i njegovu vladajuću ekipu natjera da ne budu najgori nazadni ženomrsci. Pa svi smo vidjeli da su trebali mjeseci da se optuženog obiteljskog nasilnika Alojza Tomaševića izbaci iz stranke. To je savršena ilustracija, ali nikako jedina, Plenkovićeva i HDZ-ova stava u vezi s nasiljem nad ženama i o pravima žena.

Vladu treba dovesti u situaciju da uopće nije u prilici odlučivati o tome hoće li se i kako ratificirati Istanbulska konvencija, s ogradama ili bez njih, kao niti dozvoliti da novi zakon o pravu na pobačaj piše ministarstvo na čijem je čelu notorni Milan Kujundžić. Žene u Hrvatskoj zaslužuju mnogo bolje od toga! Stoga bi referendum bio izvrstan način da se Plenkovića i njegove ministre dovede pred svršen čin te da im jedino preostaje da po referendumskoj odluci moraju ratificirati Istanbulsku konvenciju u cjelini, kao i da se referendumski ishod u Ustav upiše pravo na pobačaj. Ako Irci i Irkinje mogu o tome glasati na referendumu, zašto ne bi i Hrvati i Hrvatice? Koliko god neki bili podozrivi prema kolektivnoj pameti hrvatskih građana, u nju ipak imam više vjere nego u Plenkovića, Murganić i Kujundžića. 
 
Ratifikacija Istanbulske konvencije i ustavno pravo na pobačaj su pobjedničke teme za referendum, tako da progresivni građani trebaju ići masovno potpisivati za referendum o Istanbulskoj konvenciji ako ga Hrast nekim čudom doista pokrene. Ako ne, a u ovom trenutku mnogo više toga upućuje da ultrakonzervativci neće pokretati taj referendum, onda je potrebno da cijeli lijevo-liberalni spektar hrvatskog društva konačno zasuče rukave i krene u pokretanje referenduma o toj temi.
 
Tko je protiv Istanbulske konvencije, taj podržava Davida Komšića i Alojza Tomaševića
 
Naime, bilo je katolibanima lako ugurati brak u Ustav i to preko leđa pedera i lezbijki, jer u Hrvatskoj gej ljude većina osobno ne poznaje. Od nekih 200-300 tisuća LGBT ljudi koji žive u Hrvatskoj, samo njih desetak tisuća je aut i žive otvoreno svoj život. Velika većina se zbog internalizirane homofobije i straha od okoline skriva, što znači da su na bračnom referendumu stotine tisuća mogli glasati protiv prava svojih članova obitelji, prijatelja i susjeda, jer se nisu morali s njima osobno suočiti i objasniti im zašto im ustavno žele onemogućiti da jednog dana sklope brak. 
 
S pravima žena situacija je bitno drugačija, žene poznaje svatko od nas. One su naše majke, naše sestre, naše prijateljice, naše kolegice, mnogima kćeri, supruge, partnerice itd. Glasati protiv prava vlastite majke ili supruge da bude najbolje moguće zaštićena od nasilja i da ima pravo sama odlučivati o vlastitom tijelu mogu učiniti samo fanatici i bešćutni monstrumi. Stati na stranu optuženih ubojica poput Davida Komšića ili optuženih obiteljskih zlostavljača poput Alojza Tomaševića mogu samo oni najgori, kojih u Hrvatskoj nesumnjivo ima, ali i dalje nisu ni približno većina. Propaganda o ''rodnoj ideologiji'' i popovske kletve o ''drugotnim ženama'' ipak nisu dovoljno moćne za natjerati većinu ljudi u Hrvatskoj da ženama oko sebe pljunu u lice, pogledaju ih onda u oči, pa im kažu da ne zaslužuju zaštitu od nasilja i da moraju rađati jer im je netko drugi tako naredio. Hrvatsko društvo još ipak nije toliko civilizacijski propalo.
 
Da, idemo na referendum o Istanbulskoj konvenciji! Kakav god rezultat bio - a loš može biti samo ako progresivne snage posve uprskaju referendumsku kampanju, što ipak neće biti u stanju sve i da se svojski potrude - barem ćemo konkretno znati kakav je omjer snaga u Hrvatskoj i možemo li zemlju iščupati iz ralja klerikalno-nacionalističkih falangi tj. imamo li još ikakve šanse Hrvatsku učiniti modernom i uspješnom europskom zemljom u kojoj njeni građani i građanke žele živjeti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara