PRIJE godinu dana napisao sam tekst "Ovakva EU nema nikakvog smisla", a sada kada je prošla skoro cijela turbulentna 2024. godina, vrijedi se prisjetiti teza iz tog teksta u kontekstu triju ključnih događaja koji obilježavaju trenutno stanje EU: intenziviranja rata u Ukrajini u korist Rusije, pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u i novog saziva Europske komisije.

>> Ovakva EU nema nikakvog smisla

Rusija ne posustaje u ratu, a sve je više vlada i/ili šefova država zemalja EU skeptično prema beskompromisnoj podršci Ukrajini. Pobjeda Donalda Trumpa signalizira novi, nešto drugačiji (ne stubokom drugačiji) odnos SAD-a prema kolektivnom europskom savezniku (a i Ukrajini), a novi saziv Europske komisije ukazuje više-manje na business as usual koliko god oni "beskompromisniji", bilo slijeva ili zdesna, govore o pomacima u europskoj politici koje ne mogu podržati iz suprotnih razloga.

Tri teze o EU

U gore spomenutom tekstu nekoliko je glavnih teza bilo, pa sada vrijedi provjeriti koliko su se one održale i kako funkcioniraju u novonastalim okolnostima.

Prvo, EU je "čardak ni na nebu ni na zemlji" – teško je odrediti je li riječ o super-državi ili savezu neovisnih država, pa se na toj relaciji vodi sukob između tzv. federalista i tzv. suverenista – kada bi se EU više definirala u jednom ili drugom smjeru, možda bi njezin (nad)državni subjektivitet bio jasniji.

Drugo, politike EU su "birokratske posije" – nemogućnost koja proizlazi iz gornjeg razloga da uspostavi jake stubove svojih politika maskira se sijasetom sitnih javnih politika koje možda najbolje opisuje ironična izjava hrvatskog ministra obrane o "zaštiti maslačaka". To je karikaturalizacija, ali, u kontekstu brojnih politika EU, i nije daleko od istine.

Treće, pred EU je veliki izazov kako se predstaviti prema "većem bratu" unutar kolektivnog Zapada – prema SAD-u. 

EU ostaje čardak ni na nebu ni na zemlji

Izborom nove EK i drugih tijela EU zasad ostaje "čardak ni na nebu ni na zemlji", s nešto slabijom podrškom u EU parlamentu nego ranije. Pod Ursulom von der Leyen može se očekivati business as usual i karijerni europski političari (mahom iz redova EPP-a i S&D-a) to su osjetili i konformirali su se s time.

Mi imamo školski primjer toga – zastupnici HDZ-a (EPP) i SDP-a (S&D) glasali su za novu EK, dok su ljevičar Gordan Bosanac iz Možemo (Zeleni) i desničar Stephen Nikola Bartulica iz bivšeg DP-a (Konzervativci i reformisti) bili protiv.

Liniju HDZ-a i SDP-a, odnosno EPP-a i S&D-a ne treba posebno objašnjavati – oni se, unatoč padu potpore, vode onom "drži vodu dok majstori ne odu", odnosno "mislit ćemo kad nas snađe..." Pozicije Bosanca i Bartulice su "protiv" iz sasvim suprotnih, čak međusobno suprotstavljenih, kontradiktornih razloga – Bosancu smetaju "teoretičari zavjera" u novoj EK, a Bartulici "wokeri".

Obojica su svoju kritiku nove EK odlučili temeljiti na oznakama/etiketama tako tipičnim za ljevicu, odnosno desnicu – "teoretičar zavjere" kao simbol napada na racionalnost i modernost, a "woke" kao simbol zapadne dekadencije i (pseudo)liberalizma nove ljevice.

Dakle, drugim riječima, za Bosanca ima previše radikalnih desničara u EK, a za Bartulicu previše wokenessa kao glavnog obilježja nove ljevice. Oba time signaliziraju svoje gledište kako Europa i njezin (zapadni) sustav vrijednosti treba izgledati. Što je od toga istinitije, sad nije ni bitno, no bar su pokazali više od kičme od nekih svojih kolega sa zeleno-lijevih ili konzervativno-reformističkih pozicija. 

Europa sad mora odabrati smjer

Sve je to ustvari manje bitno jer će Europa, kakva god da jest, sada morati odabrati jasniji smjer (makar to značilo i veću "suverenizaciju" pojedinih zemalja, do čega uopće ne mora doći).

Neovisno o SAD-u, sve je veće nejedinstvo po pitanju odnosa prema ratu u Ukrajini – već poslovične Mađarska i Slovačka imaju sve jače saveznike u drugim zemljama gdje takve opcije rastu ili su blizu vlasti (Austrija) ili gdje se očekuje potpuni poraz prozapadne opcije (Češka), ili gdje može doći do političkog zaokreta (Rumunjska), a negdje se prozapadnoj opciji sve više drma legitimitet (Francuska i Njemačka).

Drugim riječima, javnosti u zemljama EU sve više na živce ide pomaganje Ukrajini u ratu, zbog čega se odlučuju na izborima dati glas skeptičnim opcijama.

Nejedinstvo po pitanju rata između Izraela i Palestine sasvim je očito, i to ne po istoj liniji kao prema ratu u Ukrajini – tu imamo od krajnje proizraelskih zemalja poput Hrvatske i Mađarske do izrazito propalestinskih poput Slovenije i Španjolske, i onih koje su "bi-ne bi" poput Njemačke (Njemačka je, doduše, takva i po pitanju rata u Ukrajini, gdje se vrlo slabi kancelar Scholz ispričava javnosti što je telefonski razgovarao s Putinom).

Nejedinstvo po pitanju migrantske krize permanentno traje već skoro 10 godina...

Izbor Trumpa važan je za budućnost EU

Na sve to navedeno kalemi se izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika, što potpuno otvara pitanje kako će se EU kao dio kolektivnog zapada postaviti prema "velikom bratu" SAD-u. Tvrdi se da je Trump izolacionist.

Koliko je izolacionist, preostaje vidjeti, ali sigurne se dvije stvari – Trump neće slabiti Ameriku i raditi za tuđe interese (nema razloga misliti da će američki predsjednik voditi prorusku politiku), i neće biti sklon previše pomaganju saveznika.

Što se tiče prvoga, valja naglasiti da je Trump (stavimo pitanje njegove (ne)predvidivosti u ovu svrhu malo postrance) nesklon multilateralizmu i da želi s konkurentima (a Putin mu je konkurent, ne saveznik, kao i Xi) sjesti bilateralno "1 na 1" za pregovarački stol na kojemu ih onda svojom naprasitom diplomacijom stjera u kut.

To mu s Putinom može uspjeti mirnije (onda će doći do famoznog "zamrzavanja sukoba"), a može i burnije (e, onda će Trump isporučiti Ukrajini toliko više oružja da će ova moći gađati Rusiju do Vladivostoka, a ne "samo" do Kurska, samo to neće biti "besplatno").

Kako bilo, iz toga će nastojati čim više isključiti saveznike (EU i ostale članice NATO-a), a opet od njih zahtijevati više da se "brinu sami o sebi". To znači da, ako je Rusija toliki neprijatelj i opasnost, EU neka jača svoj sigurnosni sustav bez previše "šlepanja" na Ameriku.

To je Trumpova politika i EU će se tu morati znati postaviti. Možda paradoksalno, iako se Trumpovoj pobjedi više raduju tzv. suverenisti poput Orbána, upravo Trumpova pobjeda dugoročno katalizira sasvim suprotni trend – veće približavanje europskih zemalja jednih drugima (veću federalizaciju na razini EU) iz puke nužnosti većeg jedinstva. 

Da zaključimo s vrlo jednostavnim porukama koje bi mogle dovesti do toga da "EU ipak ima smisla" – ako sve ovo rezultira time da EU izgradi jači sigurnosni sustav i postane manje ovisna o SAD-u, da to ojača unutrašnju koheziju u odnosu na konkurentske sfere i da konačno počne voditi smislene i velike politike poput reindustrijalizacije, povratka na nuklearnu energiju i odbacivanja soft politika koje su puki privid činjenja (u boljem slučaju) i prelijevanje novca srednje i radničke klase u džepove viših klasa (u gorem slučaju), onda da, onda trenutne događaje u svijetu, pa i pobjedu Donalda Trumpa, valja pozdraviti.