GEOPOLITIČKI pejzaž europske sigurnosti prolazi kroz duboku transformaciju, potaknutu promjenjivim strateškim prioritetima SAD-a i sve glasnijim pozivima na samodostatnost europskog kontinenta. U središtu ove promjene nalazi se francuski nuklearni arsenal, koji bi mogao postati temelj nove europske obrambene arhitekture.

NATO-ov dogovor o nuklearnom dijeljenju već sedam desetljeća služi kao temelj transatlantske sigurnosti. Približno 100 američkih B61 termonuklearnih gravitacijskih bombi raspoređeno je u pet europskih država: Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Turskoj. Ovaj aranžman omogućuje nenuklearnim članicama sudjelovanje u nuklearnom odvraćanju kroz NATO-ovu Nuklearnu plansku skupinu.

Drugačiji put Francuske

Francuska je međutim odabrala drugačiji put. Nakon što je predsjednik Charles de Gaulle 1966. povukao zemlju iz vojne strukture NATO-a, Francuska je razvila svoju nuklearnu strategiju temeljenu na načelu strateške autonomije.

Njezin nuklearni arsenal, poznat kao Force de Frappe, djeluje potpuno izvan NATO-ovih zapovjednih struktura, što je omogućilo Francuskoj da se pozicionira kao "treća europska nuklearna sila".

Za razliku od francuskog pristupa, Ujedinjeno Kraljevstvo integriralo je svoje nuklearne sposobnosti unutar NATO-ove obrambene arhitekture. Britanska flota podmornica naoružanih sustavom Trident, iako pod nacionalnom kontrolom, eksplicitno je posvećena obrani Saveza prema sporazumu iz Nassaua iz 1962. godine.

Faktor Trumpa i europski sigurnosni preračuni

Prvi mandat Donalda Trumpa (2017.-2021.) značajno je promijenio europsku percepciju američkih sigurnosnih jamstava. Summit u Bruxellesu 2018. godine posebno je uzrokovao nesigurnost kada je Trump navodno raspravljao o mogućnosti povlačenja SAD-a iz NATO-a.

Dodatno nepovjerenje izazvala je suspenzija sudjelovanja SAD-a u Sporazumu o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) 2019. godine, kao i opetovani zahtjevi za povećanjem europske potrošnje na obranu. 

Merzov prijedlog europskog nuklearnog kišobrana

Ranije ovog mjeseca, Friedrich Merz, vođa njemačke Kršćansko-demokratske unije (CDU) i potencijalni budući kancelar, pokrenuo je raspravu pozivajući Francusku i Ujedinjeno Kraljevstvo da prošire svoj nuklearni odvraćajući kapacitet na Njemačku i širu Europsku uniju.

"Nisam vjerovao da ću ikada ove riječi izreći na njemačkoj televiziji, ali sada je apsolutni prioritet postići jedinstvo u Europi i Europu do te mjere ojačati da se korak po korak osamostali od SAD-a", rekao je predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) u izbornoj noći.

On je rekao kako s nestrpljenjem iščekuje NATO summit u lipnju. "Pitanje je hoćemo li tada uopće moći govoriti o NATO-u u sadašnjoj formi ili ćemo morati još brže uspostaviti europsku obrambenu sposobnost", rekao je Merz.

Njegova ideja temelji se na zabrinutosti zbog nepouzdanih američkih sigurnosnih jamstava i procjeni da bi kombinirana nuklearna sposobnost Francuske i Velike Britanije mogla nadoknaditi moguće američko povlačenje.

Merz konkretno predlaže formalizaciju francuskih i britanskih nuklearnih jamstava kroz EU ili NATO okvire, uspostavu zajedničkih nuklearnih planerskih ćelija te premještanje francuskih Rafale borbenih zrakoplova u njemačke baze pod zajedničkim aranžmanima.

Nuklearne sposobnosti europskih sila

Francuska održava četvrti najveći nuklearni arsenal na svijetu, procijenjen na 290 bojevih glava. Arsenal uključuje podmornice klase Triomphant s balističkim projektilima M51 koji nose 80 bojevih glava snage 100-150 kilotona, kao i zrakoplove Rafale F3 s projektilima ASMP-A koji nose 50 bojevih glava snage 300 kt. 

To znači da ima 80 nuklearnih bojevih glava, pri čemu svaka ima snagu od 100 do 150 kilotona (kt) eksplozivne snage, što je ekvivalentno 100.000 do 150.000 tona TNT-a – usporedbe radi, bomba bačena na Hirošimu imala je oko 15 kt.

Od Hladnog rata Francuska je prepolovila svoj nuklearni arsenal i usvojila doktrinu "stroge dovoljnosti", preferirajući minimalno odvraćanje uz modernizaciju snaga.

Britanski arsenal od 225 bojevih glava čini važnu komponentu NATO-ove strategije, s bojevim glavama raspoređenim putem balističkih projektila Trident II D5. Godine 2021. Ujedinjeno Kraljevstvo najavilo je povećanje gornje granice zaliha na 260 bojevih glava zbog rastućih prijetnji iz Rusije i Kine.

SAD trenutno ima oko 50.000 vojnika stacioniranih u Njemačkoj, uglavnom u ključnim bazama poput Ramsteina i Spangdahlema. Ukupno, SAD raspoređuje gotovo 64.000 vojnika diljem EU, s većim kontingentima u Italiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Poljskoj.

U Njemačkoj je smješteno 10-15 taktičkih nuklearnih bombi B61-12 u zračnoj bazi Büchel. Ovo oružje dio je šire zalihe od 100 bojevih glava diljem Europe i planira se modernizirati dodavanjem precizno vođenih repnih kompleta.

Ovo znači da je ovo oružje dio veće zalihe od ukupno 100 nuklearnih bojevih glava raspoređenih na različitim lokacijama u Europi. Plan modernizacije uključuje dodavanje precizno vođenih repnih kompleta, što znači da će bojeve glave dobiti sustave za navođenje, povećavajući njihovu preciznost i učinkovitost pri pogađanju ciljeva. Ukratko, umjesto da padnu slobodno nakon ispuštanja, moći će se usmjeravati prema meti s većom točnošću.

Posljedice mogućeg američkog povlačenja

Američko povlačenje iz Europe otvorilo bi kritične rupe u njemačkoj vojnoj spremnosti. Unatoč značajnom obrambenom proračunu od 73 milijarde eura, njemačke oružane snage suočavaju se s kroničnim nedostacima u operativnoj spremnosti. Gubitak američkih sposobnosti obavještajnog djelovanja, nadzora i izviđanja dodatno bi oslabio europsku obrambenu poziciju.

Povlačenje američkih taktičkih nuklearnih bojevih glava eliminiralo bi jedinu kopnenu nuklearnu komponentu NATO-a u Europi. Francuski arsenal od 290 bojevih glava značajno je manji od ruskog arsenala od 6000 bojevih glava, što dovodi u pitanje njegovu dostatnost za dugoročnu strategiju odvraćanja.

Pravne i političke prepreke europskom nuklearnom kišobranu

Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) zabranjuje nenuklearnim državama poput Njemačke da stječu ili kontroliraju nuklearno oružje, čak i neizravno kroz saveze. Širenje francuskog nuklearnog odvraćanja na cijelu EU moglo bi se smatrati kršenjem ovog ugovora.

Članice EU duboko su podijeljene po pitanju nuklearne politike. Dok Poljska i baltičke države daju prioritet održavanju veza s SAD-om, Francuska zagovara stratešku autonomiju. Prema nedavnoj anketi, čak 62% Francuza protivi se dijeljenju nuklearnog zapovjedništva.

Zamjena američkih snaga zahtijevala bi da EU značajno poveća svoj obrambeni proračun na 3-4% BDP-a, što bi za mnoge članice bilo politički i ekonomski teško održivo.

Europa se nalazi na povijesnoj prekretnici. Odluka o stvaranju samostalnog obrambenog identiteta ili rušenju nuklearnih tabua koji su osiguravali stabilnost od 1945. godine imat će dalekosežne posljedice.

Iako trenutačno proširenje francuskog nuklearnog kišobrana nije ni pravno ni vojno potpuno izvedivo, jasno je da jačanje europske obrambene autonomije postaje sve važnije pitanje u kontekstu promjenjivih geopolitičkih okolnosti i nesigurnih transatlantskih odnosa.