UOČI obilježavanja obljetnice Bleiburga austrijski Der Standard piše o "masovnim ubojstvima 1945. koja su posvađala jugoistočne Europljane" i strahu od rehabilitacije ustaštva, prenosi Deutsche Welle.

"Mnogi se boje da bi ta komemoracija mogla biti instrumentalizirana za rehabilitaciju fašističke, ustaške države NDH", tako dopisnica austrijskog lista s područja jugoistočne Europe Adelheid Wölfl odmah na početku svog teksta opisuje ono što najviše muči kritičare najavljene mise zadušnice koju bi 16. 5. u sarajevskoj katedrali trebao služiti kardinal Vinko Puljić. Oni se protive održavanju mise.

Zbog pandemije koronavirusa planirani skup u Bleiburgu ovoga se puta ne može održati. Umjesto toga, Katolička crkva u Hrvatskoj i hrvatski parlament (kao pokrovitelj Bleiburga, nap. red.) organiziraju komemoraciju na zagrebačkom groblju Mirogoj i u sarajevskoj katedrali, piše bečki list.

"Debata prije svega pokazuje koliko je u Hrvatskoj i BiH polarizirano i politizirano obilježavanje nekih povijesnih događaja. Dok hrvatski nacionalisti već godinama komemoraciju masovnog nasilja partizana koriste kako bi njegovali nacionalistički diskurs žrtve, neke druge političke snage odbijaju priznati te zločine i mogućnost da se prisjeti žrtava", piše dopisnica austrijskog lista. I dodaje kako to sve ima veze s činjenicom da je tijekom "komunističkog režima u Jugoslaviji" bilo zabranjeno govoriti o zločinima partizana. 

"Bio je to masakr koji se dogodio bez ikakvog sudskog postupka, masovno ubojstvo najmanje 60.000 hrvatskih i slovenskih vojnika i paravojnika, s kojima su bježali i civili i Kozaci", prenosi Der Standard citat iz najnovije knjige povjesničara Olivera Jensa Schmitta, koji se specijalizirao za područje jugoistoka Europe.

"Instrumentalizacija hrvatskih desničara sigurno je otežala pokušaj da se u prvi plan stave činjenice", piše novinarka Der Standarda. Ona napominje kako se s hrvatske strane komemoraciju u Bleiburgu inscenira kao ciljano masovno ubojstvo protiv "hrvatskog naroda" i pojašnjava da to ne odgovara istini, ne samo zato što su žrtve masovnih ubojstava bili i brojni Srbi i drugi već i zbog toga što se radilo o političkim, a ne "etničkim neprijateljima".

Ponajprije vojnici, ali i civili...

Austrijski dnevnik napominje da su 1945. partizani ubijali Hrvate, ali i Slovence, Srbe, Crnogorce, Talijane, pa i Austrijance. Mnogi od njih su bili vojnici, nejasno je i neistraženo koliko je tih vojnika prije toga počinilo zločine tijekom fašističkog režima, napominje Wölfl: "...ali sigurno je da su među žrtvama bili i civili, koji su u smjeru Koruške pobjegli iz straha od nasilja od strane novog režima."

Schmitt u svojoj knjizi podsjeća na to da su se u Titovoj Jugoslaviji u mjesecima nakon kraja Drugog svjetskog rata "dogodili brojni masakri nad političkim i ideološkim protivnicima", njih su komunisti označavali "klasnim neprijateljima".

Spominje i brojku od 70.000 pogubljenih osoba nakon brzopoteznih sudskih procesa, ali i zaključak da je teško rekonstruirati stvarni broj ubojstava: "Ubojstva su se dogodila s Titovim znanjem i odobravanjem. (...) I nisu na meti bili samo ustaše, četnici, slovenski domobrani i članovi njihovih obitelji, već i pripadnici građanske klase i neslavenskih etničkih skupina, Nijemci, Albanci, Talijani", piše Schmitt.

Strah od rehabilitacije ustaštva

Der Standard piše kako se u debati oko održavanja mise u Sarajevu uglavnom uopće ne radi o zločinima iz 1945., već da je fokus na ustašama i njihovim zločinima - i prenosi reakciju, kako se navodi, „nacionalističke bošnjačke stranke SDA" koja je poručila kako je očito da misa u Sarajevu nije namijenjena nedužnim žrtvama već da služi rehabilitaciji ustaštva.

Istina je da se u Bleiburgu sve do prošle godine moglo vidjeti posjetitelje komemoracije koji nose ustaška obilježja i koji su pokazivali fašistički pozdrav, piše austrijski list - i podsjeća da se nakon usvajanja brojnih mjera od strane vlasti te zemlje broj provokacija smanjio: "Ali zbog instrumentalizacije komemoracije u godinama prije toga, Katolička crkva u Austriji je odbila dati dozvolu za održavanje mise".

"Nejasno je žele li kardinal Puljić i sudionici mise u Sarajevu stvarno rehabilitirati fašističku NDH, kao što im se predbacuje. U svakom slučaju tu misu u Sarajevu prati velika doza nepovjerenja", piše dopisnica Der Standarda. Dodaje kako je jedan od članova Predsjedništva BiH, Željko Komšić osudio najavljenu misu i od Puljića zatražio da se pomoli i za duše žrtava ustaških zločinaca.

Istraživanje u Sloveniji

Masovna ubojstva neposredno nakon Drugog svjetskog rata je detaljnije istražio i slovenski povjesničar Mitja Ferenc, i to "neovisno o današnjoj političkoj instrumentalizaciji", kako piše Der Standard:

"Tek nakon neovisnosti Slovenije i uspostave liberalne demokratske pravne države moglo se otvoreno pričati o zločinima i istražiti stotine masovnih grobnica u Sloveniji. Suđenja nije bilo, partizani i novi režim pod Titom s jedne strane se htio osvetiti zbog ranije počinjenih zločina, prvenstveno ustaških, a s druge strane su htjeli etablirati moć".

Der Standard prenosi podatke iz jednog britanskog izvještaja po kojem su britanske trupe između 18. i 31.5.1945. predale jugoslavenskoj vojsci 12.196 Hrvata, 8.263 Slovenaca, 5.480 Srba i 400 Crnogoraca.

Ferenc piše da je postojala naredba po kojoj su svi Jugoslaveni koji su bili kolaboracionisti njemačkih trupa trebali biti isporučeni Titovim partizanima. I da su onda na putu natrag prema Hrvatskoj počinjene masovne egzekucije.

"Hrvati su marširali iza srpskih paravojnih snaga i crnogorskih četnika, u posljednjem redu su bili slovenski domobrani, oko 10.000 ljudi, i slijedili su ih civili", piše Ferenc.

Tajna služba OZNA

Sudeći po Ferencu, počinitelji su (u slučaju ubijenih Hrvata, Srba i Crnogoraca) bili pripadnici jugoslavenske vojske - oni su izveli masovne egzekucije. Slovence su, tvrdi on, a prenosi austrijski list, ubijali prvenstveno pripadnici jugoslavenske tajne službe OZNA-e i Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ).

"Sve se to dogodilo po naredbi koja je stigla iz najviših političkih krugova. U to vrijeme je bilo nemoguće da se nekoliko tisuća ljudi ubije u roku od samo nekoliko dana, a da za to nema podrške čelnih političara i vojnih zapovjednika", piše Ferenc. I dodaje kako je brutalno postupanje prema ratnim zarobljenicima bez ikakve sumnje bilo plod onoga što se dogodilo tijekom rata: "Okupacija, kolaboracija i građanski rat, ali i tendencija pobjednika da se obračunaju s protivnicima".

Stvarni broj žrtava vjerojatno se nikada neće saznati, smatra Ferenc. Zbog toga se njime lako može i manipulirati, a to je po Ferencu razlog kompliciranog odnosa prema prošlosti.

"Bez obzira na to ni u Hrvatskoj ni u BiH a ni u Srbiji do danas se nije uspjelo na primjeren način prisjetiti velikog nasilja nakon Drugog svjetskog rata bez nacionalističkih tonova. Do danas se nije uspjelo ni pronaći adekvatno zajedničko mjesto sjećanja - na primjer u Sloveniji, gdje su se i dogodila masovna ubojstva", zaključuje Der Standard.