PROTEKLIH je dana u medijima i javnosti dosta pozornosti izazvala odluka Ustavnog suda donesena krajem prošle godine u vezi sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica, odnosno vjeronauka u javnim školama.

Mediji bliski Katoličkoj crkvi tumačili su da je to odluka koja je potvrdila da Hrvatska nije sekularna i da je u pravu bio glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, dok su drugi, poput Indexa, isticali da je suština odluke u tome da se saboru ostavlja supremacija u odlučivanju o pitanjima poput vjeronauka u školama. Naime, kako je sabor HDZ-ovom većinom izglasao Vatikanske ugovore i tako dodatno osnažio prisustvo vjeronauka u školama, u koje je uveden odmah po dolasku HDZ-a na vlast početkom 1990-ih, tako može i većinom glasova odlučiti da ukloni vjeronauk iz škola.

Odluka Ustavnog suda o kojoj se ovih dana raspravlja, rezultat je tužbi Ivana Dušana iz Pazina i Ivana Vanje Lopušinskog iz Splita u vezi sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica.

Index zato objavljuje osvrt Ivana Dušana, jednog od pokretača cijele stvari, na odluku Ustavnog suda.

Tumačenje Ustavnog suda se temelji na članku 41 Ustava RH

“Ustavni sud Republike Hrvatske donio je 18. prosinca 2018. odluku kojom se ne prihvaćaju prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom čl. 13 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Osporenim člankom 13 reguliran je vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama za sve vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj osim Katoličke crkve, za koju je to pitanje riješeno međunarodnim ugovorima sa Svetom Stolicom. 

Tumačenje Ustavnog suda je da to načelo nije apsolutno radi čl 41. st 2. Ustava (ustavne odredbe o pomoći vjerskim zajednicama u njihovom djelatnostima)  kao i članka 9. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (vjeronauk predstavlja izražavanje vjere i to dodatno pravo država može osigurati). Samo obrazloženje Suda je jedna dosta subjektivna procjena koja je slabo argumentirana.   

Stav Ustavnog suda prema kojem odvojenost vjerskih zajednica od države nije apsolutna je točna. Članak 41, st 2 Ustava, gdje se navodi da vjerske zajednice u svom radu uživaju zaštitu i pomoć države omogućuje financiranje vjerskih zajednica iz proračuna, što inače ne bi bilo moguće. Međutim uloga Ustavnog suda je da postavi jasno razgraničenje između načela odvojenosti vjerskih zajednica od države, načela prema kojem vjerske zajednice u svom radu uživaju pomoć i zaštitu države te načela slobodnog izražavanja vjere. 

Ocjene iz vjeronauka ne bi trebale biti u školskim svjedodžbama

Vjerske zajednice obavljaju cijeli niz aktivnosti koje su korisne za društvo u cjelini (osnivaju škole, bave se humanitarnim radom, brinu se o održavanju spomenika kulture ukoliko su oni i vjerski objekti i slično). Vjeronaukom vjerske zajednice obrazuju svoje vjernike i potiče ih da žive u skladu sa njihovim učenjima. To je jedna od djelatnosti kojima se bave vjerske zajednice. Država može financijski ili na druge načine pomoći vjerskim zajednicama. Tako im može pomoći i u nastavi vjeronauka – osigurati prostor, udžbenike i novčana sredstva za vjeroučitelje. Znači država  može vjerskim zajednicama pomoći u obavljanju vjeronauka i bez uključivanja nastave vjeronauka u nastavne planove i programe škola, odnosno predškolskih ustanova.

Školske svjedodžbe i nastavni planovi i programi za sve vrste odgojno obrazovnih ustanova su službeni dokumenti koje donose nadležne institucije Republike Hrvatske. Uključivanje vjerskih sadržaja ili ocjena iz nastave vjeronauka u te dokumente protivi se načelu odvojenosti vjerskih zajednica od države. 

Vjeronauk u školama prelazi granicu dozvoljene pomoći države vjerskim zajednicama

Ustavni sud se je u donošenju rješenja vodio isključivo sa načelima iz čl 41 st 2 Ustava kao i člankom 9 Konvencije, a u cijelosti zanemarivajući značaj i težinu ustavnog načela odvojenosti vjerskih zajednica od države i činjenicu da se vjerskim zajednicama može pomoći u provedbi vjeronauka bez uključivanja nastave vjeronauka u škole odnosno predškolske ustanove. Uključivanje nastave vjeronauka u programe odgojno obrazovnih ustanova prelazi dozvoljene granice pomoći vjerskim zajednicama i izražavanja vjere i krši načelo odvojenosti vjerskih zajednica od države. 

Članak 41 st 2 Ustava i Konvencija na koju se Ustavni sud poziva mogli bi biti ustavnopravni temelj održavanja nastave vjeronauka u školama jedino u slučaju kad ne bi postojala odredba o načelu odvojenosti vjerskih zajednica od države. Međutim čl 41. st 2. Ustava i Konvencija ne idu toliko daleko i nemaju dovoljnu težinu da bi se omogućila provedba nastave vjeronauka u školama odnosno predškolskim ustanovama na postojeći način u situaciji kad postoji ustavna odredba o odvojenosti vjerskih zajednica od države. 

Provedba nastave vjeronauka u odgojno obrazovnim ustanovama nije izrijekom spomenuta u čl 41. st 2 Ustava, dok Konvencija daje državi samo mogućnost, ali ne i obavezu da istu organizira. S obzirom na sve navedeno, načelo odvojenosti vjerskih zajednica od države ima veću težinu od ovako širokog tumačenja čl 41. st. 2. Ustava. 

Široko tumačenje članka 41 Ustava RH i članka 9 Europske konvencije

Iako odvojenost vjerskih zajednica od države nije apsolutna, kako to navodi Ustavni sud, određene granice moraju postojati. Uz ovako široko tumačenje članka 41 st 2 Ustava i čl. 9 Konvencije pitanje je da li ustavna odredba o odvojenosti vjerskih zajednica od države ima ikakvog smisla.

Sve ovo vidljivo je na primjeru obavljanja dušebrižništva u bolnicama ili oružanim snagama Republike Hrvatske. Republika Hrvatska može dozvoliti obavljanje dušebrižništva u oružanim snagama Republike Hrvatske i bolnicama te u cijelosti financirati to dušebrižništvo, međutim osobe koje je vjerska zajednica odredila da obavljaju dušebrižništvo zbog načela odvojenosti vjerskih zajednica od države ne mogu biti djelatnici bolnica odnosno ne mogu biti u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske. 

U konačnici vjeronauk se može provoditi u prostorijama odgojno obrazovnih ustanova uz novčane potpore države, ali bez uključivanja istog u nastavne planove i programe, odnosno vjeroučitelji ne mogu biti djelatnici odgojno obrazovnih ustanova.

Dovoljan je Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica

Ovo rješenje Ustavnog suda ne znači da su međunarodni ugovori koje je Republika Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom u skladu s Ustavom. Ustavni sud donio je rješenje prema kojem se nastava vjeronauka u školama odnosno predškolskim ustanovama ne protivi Ustavu. Dušebrižnoštvo katoličkih vjernika u oružanim snagama kao i financiranje Katoličke Crkve iz proračuna samo po sebi nije protivno Ustavu jer vjerske zajednice u svom radu uživaju pomoć i zaštitu države. Sve ove pogodnosti Republika Hrvatska je temeljem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica osigurala svim vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj.

Međutim ključni ustavnopravni problem je pitanje može li Republika Hrvatska regulirati položaj određene vjerske zajednice sklapanjem međunarodnog ugovora sa drugom državom, tj. donošenjem posebnog zakona, umjesto da se to pitanje regulira općenitom zakonom, u ovom slučaju Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica. Iako su ostalim vjerskim zajednicama osigurana ista prava, međunarodnim ugovorima je Katolička Crkva stavljena u drugačiji pravni položaj u odnosu na druge vjerske zajednice u Republici Hrvatskoj, što dovodi u pitanje načelo jednakosti svih vjerskih zajednica pred zakonom. 

Upitna usklađenost Vatikanskih ugovora s Ustavom RH

Katolička crkva je sve pogodnosti – dušebrižništvo u oružanim snagama, novčane potpore iz proračuna i provedbu vjerskog odgoja u odgojno obrazovnim ustanovama - na isti način mogla ostvariti temeljem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, međutim hrvatska Vlada se krajem 90-ih odlučila na sklapanje međunarodnih ugovora sa Svetom Stolicom, čija je usklađenost sa Ustavom vrlo upitna. Osim što je status Katoličke Crkve riješen međunarodnim ugovorom, a ne općim zakonom, postoji još cijeli odredbi u tim ugovorima čija je ustavnost vrlo upitna. 

Primjerice visina novčanih potpora Katoličkoj Crkvi temelji se na unutarnjem ustrojstvu Crkve, a ne na općim kriterijima nevezanima za Crkvu, što može biti protivno jednakosti svih vjerskih zajednica pred zakonom. Isto tako, povrat imovine oduzete Katoličkoj Crkvi za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine riješen je drugačije u odnosu na povrat imovine ostalim pravnim i fizičkim osobama u Republici Hrvatskoj, što može biti protivno općenitom načelu jednakosti svih pred zakonom.  

Nažalost zbog nenadležnosti Ustavnog suda za ocjenu ustavnosti međunarodnih ugovora s Ustavom odgovor na pitanje da li su ugovori sa Svetom Stolicom u skladu s Ustavom vjerojatno nikada nećemo dobiti.”