Njemačka gasi sve nuklearke. Pametan ili suicidalan potez?

Njemačka gasi sve nuklearke. Pametan ili suicidalan potez?

NJEMAČKA bi do 2022. trebala zatvoriti sve svoje preostale nuklearke. Plan je da će istovremeno smanjivati proizvodnju struje u termoelektranama na ugljen i razvijati alternativne izvore.

No sve brojniji stručnjaci i nuklearni zeleni smatraju da je to besmislen i preuranjen plan koji je skovan kako bi se udovoljilo zelenim političarima i javnosti koji su još uvijek pod dojmom hladnoratne antinuklearne ideologije te u strahu od nuklearne tehnologije koji je dodatno pojačan zbog incidenta u Fukushimi 2011.

Za početak jedna napomena: Ideja ovog teksta nije da umanji značaj obnovljivih izvora energije, već da im da neidealizirano, realno mjesto u trenutku i okolnostima u kojima živimo. Baš kao i nuklearnoj energiji.

Argumenti protivnika nuklearne energije

Glavni argumenti protivnika nuklearne energije već su desetljećima manje više nepromijenjeni.

Jedan od najjačih je problem odlaganja nuklearnog otpada te njegovo sporo raspadanje do elemenata koji ne predstavljaju nikakvu opasnost koje može trajati tisućama godina.

Drugi važan argument je činjenica da se nuklearna tehnologija može upotrijebiti za proizvodnju nuklearnog oružja.

Antinuklearni aktivisti također često ističu havariju u Černobilu kao primjer katastrofe kakva predstavlja trajnu prijetnju zdravlju ljudi ne samo u državi u kojoj je došlo do nesreće, nego i u okolnim državama.

Konačno jedan od argumenata je mogućnost da nuklearne elektrane postanu mete terorističkih napada.

Ubrzavanje zatvaranja nuklearki u Njemačkoj

Nije čudo da je upravo Njemačka, s najambicioznijim projektom zamjene nuklearne energije obnovljivim izvorima, postala predvodnik i uzor zelenima u svijetu. Njemačka zelena stranka Bündnis90/Die Grünen (Alijansa90/Zeleni) jedna je od najjačih u svijetu, a na izborima za Europski parlament 2019. u Njemačkoj bila je druga najjača stranka. S preko 100.000 članova četvrta je najbrojnija stranka u Njemačkoj.

Prvu najavu postupnog isključivanja nuklearki u Njemačkoj predstavila je koalicijska vlada SPD-a i Zelenih 2000. Te godine sastavljen je i Zakon o poticanju obnovljivih izvora energije (EEG), zapravo niz zakona koji su osigurali izdašno subvencioniranje za izvore poput vjetra, sunca, biomase i otpada.

Havarija u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi u Japanu dala je dodatan vjetar u krila protunuklearnim prosvjedima u Njemačkoj. Rezultat je bio da je čak 80% njemačkog parlamenta glasalo za ubrzavanje zatvaranja tako da je njegovo okončavanje s 2036. ubrzano na 2022. Vlada kancelarke Angele Merkel, koja je inicijalno bila za rok do 2036., nakon ove odluke parlamenta krenula je s gašenjem nuklearki. U sklopu projekta Njemačka u naredne dvije godine planira zatvoriti zadnjih šest nuklearki snage 8540 MW, što je otprilike proizvodnja dovoljna za potrebe Danske.

Zakon je pokrenuo pravi procvat u razvoju obnovljivih izvora u Njemačkoj. On je rezultirao s tri važna postignuća:

Od 1990. do 2016. godine ukupna emisija stakleničkih plinova u zemlji smanjila se za 27,4%, uz istovremeni rast BDP-a za 50,5%.

2017. godine Njemačka je 36% svoje električne energije proizvela pomoću obnovljivih izvora, što je porast od oko 4% u odnosu na 2016. godinu.

Njemačka je u samom vrhu po broju instaliranih solarnih sustava i vjetroturbina u svijetu. Za sunčanih i vjetrovitih dana u stanju je gotovo svu svoju potrošnju podmiriti iz tih izvora.

Visoka cijena preuranjenog zatvaranja

No s druge strane kritičari ističu da je zatvaranje nuklearki bilo preuranjeno, da nije bilo neophodno te da je došlo uz prilično visoku cijenu.

Primjerice, Njemačka je od 2000. do danas svoje emisije CO2 po glavi stanovnika smanjila značajno manje nego Francuska, koja ima najviše nuklearki u pogonu u Europi i usto je najveći izvoznik električne energije. Francuska je u razdoblju od 1. siječnja do 30. studenog 2019. imala ukupni neto izvoz od 39,4 teravat-sata (TWh).

Njemačka je posljednjih godina čak malo povećala svoje emisije s 8,8 tona po glavi stanovnika 2009. na 9,1 tonu u 2018. kada je Francuska imala samo 5,0 tona. Pritom u Njemačkoj energetika ima udio u emisijama CO2 od čak 44%, dok je on u Francuskoj samo 13% (ostalo otpada uglavnom na transport, zgrade i drugu industriju).

Njemačka je gašenje nuklearki dijelom kompenzirala povećanjem potrošnje ugljena. No pod pritiskom javnosti i Zelenih 29. siječnja 2020. vlada Angele Merkel obvezala se zatvoriti elektrane na ugljen do 2038.

Problem gustoće energije

Brojni znanstvenici i pobornici nuklearne energije ističu da je lako zamisliti, ali gotovo nemoguće u dogledno vrijeme i ostvariti planove u kojima bi obnovljivi izvori pokrivali sve potrebe za energijom svih zemalja u svijetu. Naime, obnovljivi izvori, osobito vjetar i sunce, imaju relativno malu gustoću energije u odnosu na fosilne izvore, a još više u odnosu na nuklearnu energiju. Gustoća energije je količina energije pohranjene u određenom sustavu ili području prostora po jedinici volumena. Kolokvijalno termin se može koristiti i za energiju po jedinici mase, iako je točan izraz za to specifična energija.

To dobro ilustrira činjenica da se sve nuklearno gorivo potrebno za energiju koju će za cijelog života potrošiti prosječan stanovnik Zemlje može smjestiti u jednu Rubikovu kocku čije su stranice oko 6 cm (malo manje ili više ovisno o vrsti goriva i reaktora). Na sličan način nuklearne elektrane ne zauzimaju velike površine i resurse.

Vjetar i sunce s druge strane trebaju goleme površine koje, osobito kada su na kopnu (moguće su i na moru), zauzimaju velik i vrijedan prostor koji je često pred očima javnosti. To nije problem isključivo efikasnosti tehnologije.

Dr. sc. Davor Grgić, stručnjak za nuklearnu energetiku, profesor na FER-u, ističe da bi solarne elektrane i elektrane na vjetar, čak i kada bi imale 100-postotnu iskoristivost (ona trenutno iznosi 10 do 15% za fotonaponske i 35 do 40% za vjetroturbine), još uvijek morale zauzimati neusporedivo veće površine od nuklearki.

„Osim toga solarke ne mogu cijeli dan raditi na nominalnoj snazi, jednostavno zbog prirodnih uvjeta. Vjetroturbine na nominalnoj snazi rade oko 30% vremena na dobroj lokaciji. Solarke još manje, oko 25% na godišnjem nivou“, tumači Grgić.

Nepouzdanost obnovljivih izvora

Glavni obnovljivi izvori, sunce i vjetar, uglavnom su varijabilni i nepostojani jer solarne ćelije ne rade po noći i kada je oblačno, a vjetroturbine kada nema vjetra. U tim razdobljima u sustavu opskrbe električnom energijom nastaje manjak koji se mora nadoknađivati iz nekih drugih izvora, iz drugih vrsta elektrana ili iz uvoza.

U takvim slučajevima često se koriste elektrane na fosilna goriva i hidroelektrane koje se lako pokreću kada postoji manjak i isključuju kada postoji višak energije. Kada obnovljivi izvori proizvode puno energije, cijena struje može postati čak negativna jer je proizvođači moraju nekamo usmjeriti kako mreže ne bi postale preopterećene. Osim toga, kada bi se isključili, ne bi dobivali poticaje.

Nuklearke su u prošlosti uglavnom bile građene tako da rade punim kapacitetom (tzv. bazne elektrane) kako bi odnos uloženih sredstava i dobivene energije bio što bolji. Zbog toga nisu bile optimalno rješenje kao rezerva za obnovljive.

„Međutim, novije nuklearke konstruirane su tako da mogu biti fleksibilne, da po potrebi mogu raditi smanjenom snagom pa mogu biti upotrebljive kao rezervni izvor energije. Nuklearke u Francuskoj i Njemačkoj i nove koje se grade u Europi, Kanadi i SAD-u imaju fleksibilnost koja je neophodna da se kompenzira pad ili rast u proizvodnji obnovljivih izvora“, kaže Grgić.

Povećanje potrošnje ugljena

Brojni energetski stručnjaci smatraju da je istovremeno gašenje nuklearki i elektrana na ugljen koje planira Njemačka vrlo problematično. Naime, Njemačka je od 2009. do 2013. povećala proizvodnju električne energije na ugljen za 30 TWh, unatoč rastu obnovljivih izvora. To je pak usporilo njezino smanjivanje emisija CO2 i istovremeno povećalo zagađenje zraka. Preuranjeno zatvaranje nuklearki dovelo je i do toga da će sljedeći mjesec početi raditi posve nova termoelektrana Datteln 4, snage 1100 MW. No pritisak Zelenih ipak je rezultirao kompromisnim zatvaranjem starijih elektrana na ugljen.

Zanimljivo je da u Njemačkoj zamjena nuklearki relativno jeftinim ugljenom i obnovljivim izvorima koji pojeftinjuju nije rezultirala padom cijena električne energije. Naprotiv, one uz manje oscilacije postojano rastu i među najvećima su u Europi.

Cijena zdravlja zbog povećanja korištenja ugljena

Porast potrošnje ugljena, koji je izazvalo gašenje nuklearki, značajno je povećao zagađenje zraka u Njemačkoj, a s time i crne statistike oboljenja dišnih putova. Broj preuranjenih smrti uzrokovanih onečišćenjem zraka (porastom koncentracija NOx, SO2 i drugih štetnih tvari i čestica) zbog zatvaranja nuklearki u Njemačkoj posljednjih je godina porastao za više od 1100 na ukupno preko 7000 godišnje.

Ekonomsko istraživanje National Bureau of Economic Research (NBER) pokazalo je da gašenje nuklearki Njemačku godišnje košta oko 12 milijardi dolara od čega oko 70% dolazi od povećanja rizika smrtnosti zbog povećanog zagađenja zraka što ga uzrokuje izgaranje ugljena. Ta cijena mnogo je veća od mogućih troškova za osiguravanje zaštite od eventualnih nuklearnih nesreća i za rješavanje nuklearnog otpada zajedno.

Ekološka (ne)prihvatljivost obnovljivih izvora

Obnovljivi izvori energije uglavnom se predstavljaju kao raspoloživi, zeleni i čisti u smislu zagađenja i emisija CO2. Međutim, to je pojednostavljena i idealizirana perspektiva. Biomasa i biološka goriva također stvaraju CO2 i zagađuju zrak, a u proizvodnji zauzimaju površine koje bi se mogle koristiti za proizvodnju hrane ili ostaviti prirodi. Sunce i vjetar, glavni izvori čiste energije, trebaju pak goleme površine zbog male gustoće energije.

Solarne elektrane i vjetroturbine sve više zauzimaju prostore u divljini koji su važni za očuvanje bioraznolikosti i ubijaju ptice, šišmiše i druge životinje, među kojima su neke ugrožene. One zauzimaju površinu oko 10 puta veću od površine termoelektrana na ugljen, plin ili nuklearki za proizvodnju iste količine energije.

Osim toga, u proizvodnji solarki i vjetroturbina, a osobito baterija potrebnih za skladištenje većih količina energije, koriste se rijetki materijali poput neodimija, kobalta i litija, čije su količine ograničene, te teški metali poput olova. Neki od njih su otrovni, a neki se iskapaju uz određene količine radioaktivnih elemenata poput torija, radija i urana. Nadalje, solarke i vjetroturbine imaju relativno kratak vijek rada od 20-ak godina, a njihova izgradnja nije bez utjecaja na okoliš i emisije CO2. Primjerice, goleme lopatice vjetroturbina ne mogu se reciklirati.

Konačno, za pohranjivanje velikih količina energije koriste se tzv. reverzibilne hidroelektrane. One trebaju odgovarajuću geografiju, pogodna mjesta na planinama, a također su ekološki sporne.

Raste i nezadovoljstvo obnovljivim izvorima

Vjetroelektrane u priobalnim krajevima Njemačke posljednjih godina bilježe ogroman porast, a trebale bi postati vodeći izvor energije u budućnosti te zemlje. Od 2000. godine broj turbina utrostručio se na gotovo 30.000, a njihova prosječna visina gotovo se udvostručila na 130 metara. Planovi njemačkih vlasti predviđaju godišnje širenje kapaciteta od oko 2,5 gigavata, što bi se otprilike moglo prevesti u 900 dodatnih turbina godišnje.

Međutim, novije brojke širenja vjetroturbina značajno su niže od tih projekcija. Uglavnom je to zbog zakonskih zapreka koje za nove instalacije uvode zakonodavci, ali i zbog tužbi (npr. radi buke) protivnika vjetroelektrana protiv pojedinačnih projekata. Naime, vjetrenjače su postale jedna od najvidljivijih sastavnica njemačke energetske tranzicije i sve više dominiraju krajolikom u mnogim dijelovima zemlje. Iako većina ljudi još uvijek podržava uvođenje ove tehnologije, ona ima i snažne protivnike, sve brojnije građanske inicijative koje se žale na učinke turbina na ljude, divljinu i prirodni krajolik.

Nuklearke omogućuju energetsku neovisnost

Nuklearne elektrane imaju jednu važnu prednost u odnosu na druge izvore energije, a to je neovisnost. Naime, one se mogu graditi na lokacijama unutar država na kojima je to optimalno, a urana u tlu i u morima ima u količinama koje bi, uz sadašnju potrošnju te korištenje oplodnih reaktora, bile dovoljne za oko 30.000 godina.

Zapadna Europa počela je sredinom 20. stoljeća postepeno mijenjati svoju energetsku politiku koja je generacijama ovisila o ugljenu i nafti prema alternativnim izvorima, osobito nuklearnoj energiji, ali i uvozu razlike energije, osobito plina i struje. Za razliku od europskih susjeda, Francuska se odlučila za provedbu potpune energetske neovisnosti kroz izgradnju nuklearki.

Posljednjih godina neke države, poput Rusije, razvile su čak plovne nuklearne elektrane koje se po potrebi mogu premještati do priobalnih naselja kojima je potrebna energija zbog industrijalizacije. One mogu opskrbljivati električnom energijom gradove od nekoliko stotina tisuća stanovnika.

Kritičari smatraju da će Njemačka svojim gašenjem nuklearki i termoelektrana na ugljen povećati svoju ovisnost o uvozu energije - struje iz nuklearne Francuske i osobito plina iz Rusije koji, mada je čišći od ugljena, ipak stvara značajne emisije CO2.

Problem skladištenja obnovljive energije

Male količine viška energije u vrijeme kada je proizvodnja na vrhuncu, za sunčanog ili vjetrovitog dana, nije problem pohraniti u nekoj obiteljskoj kući u baterijama ili u električni automobil. No velike količine, potrebne za veća naselja ili industrijska postrojenja, jest. Jedno od mogućih rješenja je izgradnja reverzibilnih hidrocentrala. U njima se, kada je cijena struje najniža, odnosno kada obnovljivi izvori rade punom snagom, voda iz nižih područja podiže u više akumulacije. Kada obnovljiva proizvodnja padne, voda se pušta na turbine i nadomješta se manjak. Drugim riječima, oni djeluju kao svojevrsni golemi akumulatori ili baterije. 

Na Indexu smo već pisali o primjeru termoelektrane Peruća, koja je trebala imati funkciju pomoćnog, stabilizirajućeg izvora u Hrvatskoj. Ona bi radila na najčišći oblik fosilnog goriva - prirodni plin, a njezina energija, mada ne najjeftinija, bila bi još uvijek jeftinija od uvozne koja je najskuplja upravo kada nam najviše treba - kada je proizvodnja manja, a potrošnja velika, primjerice za zimskih večeri. KKPE se trebala graditi na mjestu na kojem je ranije bio kamenolom tako da ne bi znatnije vizualno nagrdila okoliš, bila bi blizu postojećih mreža, a bila bi podrška za obnovljive izvore poput solarki i vjetroturbina koji se razvijaju u Dalmaciji. No projekt je izazvao veliki otpor među aktivistima i kod lokalnog stanovništva, a njegova studija utjecaja na okoliš nije prošla. Drugim riječima, nema garancije da će projekti koji imaju svrhu biti rezerva i skladište energije za obnovljive izvore nužno biti ekološki prihvatljivi i srdačno dočekani u javnosti.

Problem transporta i neprilagođenosti mreža

Jedan od problema glavnih čistih obnovljivih izvora energije kao što su vjetar i sunce je to što oni nisu dostupni u svim dijelovima svijeta i na svim potrebnim lokacijama. Istovremeno se transport električne energije ne može riješiti postojećom tehnologijom bez velikih gubitaka i još viših cijena struje.

Primjerice, već se godinama govori o mogućim projektima solarnih centrala u Sahari, koja se ponekad naziva potencijalnim svetim gralom obnovljive energije. Velika saharska pustinja prostire se na više od 9 milijuna četvornih kilometara suhe, vruće zemlje, od koje bi oko 1,2% teoretski moglo napajati cijeli svijet, kada bi bila pokrivena solarnim fotonaponskim pločama.

No iskustva su pokazala da solarni potencijal Sahare tek treba realizirati. Razlozi za to uključuju političku nestabilnost u regiji, troškove transporta energije, troškove solarnih panela i održavanja postrojenja. Sve navedeno do sada je odvraćalo potencijalne ulagače. Trenutno na tom području djeluje samo projekt Noor u Maroku.

Osim toga, ni pustinje nisu pustinje u doslovnom smislu te riječi. Ondje također živi mnoštvo stvorenja važnih za bioraznolikost i ekološko zdravlje našeg planeta.

Konačno, većina električnih mreža u svijetu još nije prilagođena za prihvaćanje većeg udjela obnovljivih izvora energije. Za dobru prilagodbu trebalo bi uložiti velika sredstva. Primjerice, postavljanje mreže za opskrbu neke kuće ili obiteljskog gospodarstva električnom energijom financira se uglavnom kroz udio u cijeni struje. Ako one u značajnijoj mjeri prijeđu na neki vlastiti obnovljivi izvor, postavlja se pitanje tko će biti zainteresiran provoditi mrežu do njih. Na to još ide i cijena neovisnog obnovljivog rješenja jer su baterije još uvijek skupe, a kućni sustavi su skuplji kada moraju raditi i neovisno o mreži.

Danas je moguće vrlo sigurno skladištenje nuklearnog otpada

Jedan od glavnih strahova od nuklearne energije, strah od otpada, također nije opravdan.

Prije svega, radioaktivnog otpada ima relativno malo u usporedbi s time koliko ima drugog opasnog otpada u drugim industrijama. Ovog drugog ima 20-ak puta više. Većina radioaktivnog otpada, preko 90%, nisko je aktivno i nije problem već nakon stotinjak godina. Srednjeaktivni otpad, daljnjih 5-7%, prestaje biti problem nakon par stotina godina. Nisko i srednje aktivni otpad može se odložiti na površini tla ili odmah ispod.

Visokoaktivni radioaktivni otpad, kojeg ima samo nekoliko postotaka volumno, a u kojem je preko 90% sve radioaktivnosti, može biti opasan tisuće godina. No njegova radioaktivnost cijelo vrijeme eksponencijalno opada. Taj se otpad obično vidi kao nerješiv problem. Međutim, za to postoje kvalitetna rješenja. Primjerice, Finci imaju licencirano odlagalište za visokoaktivni otpad koje treba skoro početi raditi. Na dubini od preko 400 m trajno će se odložiti sve i s time nemaju problema čak ni ljudi koji žive u blizini.

Primjedba da visokoaktivni otpad ostaje radioaktivan tisućama godina kriva je iz više razloga. Prije svega, mnoge vrste visoko opasnog otpada iz raznih industrija nikada se ne rasadnu; teški metali ostaju vječno opasnost. Također, tog otpada ima neusporedivo više od radioaktivnog otpada. Unatoč tome nikoga to ne brine toliko da bi tvrdio da je problem nerješiv ili da bi tražio slično striktne i skupe načine zbrinjavanja kao što se traži za nuklearni otpad.

Strah od nuklearki uglavnom je iracionalan

Zagovornici nuklearne energije kao energije koja ne stvara velike emisije CO2 smatraju da je strah od nuklearki iracionalan, da je posljedica dugogodišnje hladnoratovske propagande i percepcije povezanosti s nuklearnim oružjem.

Međutim, nuklearna energija, kako god da se gleda, odnosi manje života od većine drugih energija i u rangu je s vjetroturbinama i solarkama. Osim havarije u Černobilu niti jedna druga nuklearna nesreća nikad nije imala ljudskih žrtava. Štoviše, usporedbe pokazuju da je nuklearna energija najsigurnija u smislu da uzrokuje najmanje smrti godišnje po teravat satu energije (tablice dolje i gore).

S druge strane Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da zagađeni zrak samo u Europi uzrokuje godišnje gotovo 600.000 preuranjenih smrti. U svijetu je ta brojka oko sedam milijuna. Od toga termoelektrane na ugljen, procjenjuje se, uzrokuju godišnje oko 35.000 smrti u Europi.  

Unatoč ovim činjenicama istraživanja javnog mnijenja pokazuju da se Nijemci najviše boje nuklearne energije, čak više nego ugljena.

U tom kontekstu zanimljivo je da je havarija u Japanu imala toliko drastične posljedice po nuklearke u Europi unatoč tome što na starom kontinentu ne postoji problem tsunamija i što su potresi daleko slabiji i manje učestali negoli u Japanu. Japan je u međuvremenu ponovno pokrenuo devet reaktora, više od dvadeset je na putu da se ponovo pokrenu i do 2030. ima plan proizvoditi oko 20% nuklearne struje, dok ih više zemalja u Europi zatvara.

Gašenje postojećih nuklearki - osobito problematično rješenje

Dok gradnja novih nuklearki u nekim dijelovima svijeta može biti dvojbena jer nuklearna energija nije uvijek i svuda najjeftinija, među ostalim, zbog stalno sve viših standarda sigurnosti koji se postavljaju u gradnji i održavanju, ali i zaostajanja u tehnologiji zbog opozicije, zatvaranje postojećih, funkcionalnih i sigurnih nuklearki mnogi kritičari njemačkog plana smatraju besmislenim.

Pronuklearni zeleni

Problem klimatskih promjena posljednjih je desetljeća uzrokovao značajne promjene u percepciji nuklearne energije. Brojni zeleni počeli su je doživljavati kao saveznika u borbi s najvećim problemom suvremene civilizacije - globalnim zagrijavanjem koje ne može čekati desetljećima da razvijemo tehnologiju potrebnu za fuziju i nove obnovljive tehnologije. Više desetljeća u 20. stoljeću energetsko pitanje postavljalo se binarno - čisti, obnovljivi izvori nasuprot prljavim fosilnim gorivima i nuklearnoj energiji. No to se počelo mijenjati shvaćanjem da su klimatske promjene toliko brze i toliko opasne, a nuklearna energija s novim tehnologijama toliko sigurna, da nuklearke više nema smisla postavljati na suprotnu stranu obnovljivima.

To je dijelom izazvalo podjelu među zelenima i stvaranje novih pronuklearnih ekoloških filozofija i organizacija, među ostalim i ekomodernizma koji promovira ideju da su sva postojeća i buduća tehnološka rješenja koja mogu smanjiti ljudski otisak na planet Zemlju dobrodošla. Tu je ključno shvatiti da borba za zaustavljanje klimatskih promjena zahtijeva kombinirani odgovor. Fuzija bi mogla biti rješenje, međutim, zbog tehnološke zahtjevnosti ona je već gotovo cijelo stoljeće neostvareno obećanje od kojeg nas stalno dijeli nekoliko desetljeća.

Važnost nuklearne energije za Hrvatsku

HEP je prošle godine objavio ambiciozne planove prema kojima bi udio obnovljivih izvora u proizvodnji električne energije u narednim godinama i desetljećima trebao značajno rasti. Njezin udio trebao bi s 35% u 2018. porasti na oko 70% u 2050.

HEP već sada više od 70% električne energije dobiva iz izvora koji ne emitiraju CO2. To su prije svega, proizvodnja u HEP-ovim hidroelektranama, zatim otkup električne energije iz elektrana na obnovljive izvore te proizvodnja u NE Krško koja je u 50-postotnom vlasništvu HEP-a. Po ovim parametrima HEP je u samom vrhu Europe.

Primjerice, prema izvješću HOPS-a na dan 18. 5. 2020. Hrvatska iz termoelektrana, ponajviše iz NE Krško, dobiva oko 20% energije, oko 32% iz uvoza, oko 32% iz hidrocentrala te oko 16% iz obnovljivih izvora (grafika dolje).

Pritom treba imati na umu da potrebe Hrvatske za električnom energijom rastu oko 3% godišnje te da bi termoelektrane na ugljen trebalo zamijeniti čišćim izvorima. Ako se još uzme u obzir očekivanje da bi klimatske promjene u budućnosti u našim krajevima mogle uzrokovati negativnu hidrološku situaciju (manje oborine u vrijeme kada treba najviše struje), jasno je da bi Hrvatskoj dobro došla neka rezervna termoelektrana kao potpora obnovljivima, još jedna nuklearka ili još jedan reaktor u NE Krško.

Zahvaljujući ulaganjima u nuklearku, njezin životni vijek produžen je za 20 godina - od 2023. do 2043. Krško je građeno na temelju američke regulative, a napravljeno je za seizmičke karakteristike područja u kojem se nalazi. Jedna je od najrobusnijih elektrana u Europi. Također je građena tako da bude sigurna za eventualne terorističke napade prema visokim američkim standardima sigurnosti.

„Nedavna seizmička aktivnost na području Zagreba otvorila je pitanje može li slična aktivnost na području Krškog ugroziti Zagreb. Neki su već govorili: 'Imamo covid-19, sada je tu potres, još nam samo treba Krško.' Potres koji se dogodio u Zagrebu zabilježen je i u Krškom. Izmjerena je površinska akceleracija od 0,04 g. To je daleko ispod akceleracije do koje elektrana može normalno raditi, koji je 0,15 g, kao i one do koje se može sigurno zaustaviti, što je 0,3 g, pa i one za koju su projektirani sigurnosni sustavi, a to je 0,6 g. Takav potres je više nego katastrofalan i nalazi su u području od oko 8 do 9 stupnjeva po Richteru. Nas takva kombinacija ne bi trebala brinuti jer bismo mi, s obzirom na gradnju u Zagrebu, imali jako puno problema sa samim potresom, a da u nuklearki ne bi bilo oslobađanja radioaktivnosti. Ona je već bila robusno građena, a sada je dodatno unaprijeđena za potrebe produženja životnog vijeka“, objasnio je Grgić.

Kaže da se u modernizaciju Krškog godišnje ulaže oko 30 milijuna eura.

„Pritom je udio Krškog u ukupnim dozama zračenja koje ljudi godišnje prime iz različitih izvora - od prirodnih do medicinskih - manji od jedan posto i na nivou je varijacije među pojedinim prirodnim lokacijama u ostatku Slovenije. Zračenje zbog promjene geološkog sastava tla  primjerice, u nekim kamenolomima, može biti veće nego iz Krškog“, ističe naš stručnjak.

Slovenija planira u Krškom izgraditi drugi reaktor, no tu joj partner neće nužno biti Hrvatska iako su ostvareni neki preliminarni kontakti. Naime, susjedna država će se u odabiru ulagača voditi svojom ekonomskom računicom.

Pitanje izgradnje hrvatske nuklearke, koje je 2009. kao moguću opciju iza 2020. najavio ondašnji potpredsjednik vlade Damir Polančec, ostaje otvoreno, no za sada nije previše izgledno. Vjerojatno bi bilo manje problematično imati neku malu, fleksibilnu nuklearku u nekom ne osobito atraktivnom kraju nego neke reverzibilne hidrocentrale na nekoj od planina u priobalju.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara