Filozofski fakultet treba privatizirati

Filozofski fakultet treba privatizirati

Foto: FAH, Index

PRATITE situaciju na Filozofskom fakultetu? Dekan angažirao zaštitare i zaključao vrata studentima, kako ne bi održali svoj Plenum? Dakle, organizacija koja postoji radi studenata – angažira zaštitare i zatvara vrata vlastitim studentima.

Što mislite, bi li to dekan napravio da Filozofski fakultet u Zagrebu živi od školarina studenata? Bi li se dekan privatnog fakulteta, koji automatizmom ne dobiva niti jednu kunu od strane države, ponašao tako bahato, protiv volje dobrog dijela svojih studenata? Ne bi. Iz vrlo jednostavnog razloga – ti studenti bi otišli negdje drugdje, a dekan bi naredni mjesec morao na Fakultetskom vijeću objašnjavati da će pola kolega dobiti otkaz, jer nema više novca za plaće.

Ovako, sve državno – što bilo da bilo, plaćica ide. I to ne baš mala, malo tko od vas koji ovo čitate prima više od redovnog profesora na mjestu dekana.

Problem hrvatskih fakulteta, pa i ovaj konkretan problem Filozofskog fakulteta je činjenica da u ovom modelu državnog financiranja nemaju konkurencije. Doslovno mogu raditi što hoće – ako se neke forme ispune, ako stvari nisu baš potpuno izmakle kontroli, plaća će uredno stići svaki mjesec, trudili se ili ne, radili dobro sa studentima ili ne, živjeli taj pojam „universitas“ u značenju zajednice studenata i nastavnika – ili se ponašali bahato, protivno željama dobrog dijela studenata, pa i svojih kolega.

Mnoge takve probleme rješava jedna jednostavna riječ – privatizacija. Pri čemu ne treba privatizirati postojeća sveučilišta i fakultete, već im dati konkurenciju – u vidu privatnih fakulteta, veleučilišta i sveučilišta.

Nelojalna konkurencija privatnom sektoru

Hrvatska spada u red država koje svakome omogućavaju studiranje o trošku poreznih obveznika. To je model koji ima većina zapadnih država, osim SAD-a (no i tamo postoje razne vrste stipendija i pomoći studentima). U Hrvatskom modelu imamo strogo odijeljeno javno financirano od privatno financiranog obrazovanja.

Državni fakulteti i veleučilišta financirani su izravno iz proračuna (makar mnogi imaju i vlastite prihode). To znači da troškove zgrada i gotovo cijelog pogona plaćaju porezni obveznici, kao i plaće svih zaposlenih – od čistačica do dekana. Ako fakultet ima dovoljno izvanrednih ili poslijediplomskih studenata (što se posebno plaća), mogu se isplaćivati neki dodaci, nešto se ulaže i u opremanje, no uglavnom su u pitanju proračunska sredstva. Dakle, država plaća pogon, a student, ako je redovan i polaže godinu za godinom, studira besplatno, ili gotovo besplatno.

S druge strane imamo privatno visoko obrazovanje – ono je načelno izjednačeno s državnim, ali ne prima nikakve novce od poreznih obveznika. Pa ako netko ide upisati privatno veleučilište ili visoku školu – onda to mora platiti sam u potpunosti, makar i on i njegovi roditelji uredno plaćaju poreze od kojih se financira javno školstvo.

U takvom slučaju koji imamo u nas – državni sustav visokog obrazovanja čini konkurenciju privatnome – ako jedan koristi novce poreznih obveznika, a na drugom treba platiti godinu 25-40.000 kuna, naravno da će većina studenata koristiti državni sustav, makar taj bio lošiji. I makar ponekad dekan zvao zaštitare. Zato se i privatno visoko školstvo u nas i ograničava uglavnom na ekonomske studije – praktično je nemoguće samo školarinama (tj. bile bi previsoke) organizirati kakav prirodni ili tehnički studij koji traži ogromna ulaganja i labose. Stoga privatna visoka učilišta u nas uglavnom i jesu visoke škole – privatna operativna sveučilišta su iznimno malobrojna.

Rješenje? Ako svi već plaćamo porez i svi nakon srednje škole imaju jednako pravo upisati fakultet, zašto se ne bi dobio bon, vaučer, koji bi se mogao iskoristiti i na državnom i na privatnom fakultetu ili visokoj školi? A država bi isplaćivala škole, sukladno broju upisanih prema vaučerima, (uz naravno neke kontrole upisnih kvota).

Sustav vaučera

Socijalisti vole kao primjer uspješne „socijalističke“ zemlje navoditi Švedsku, no treba ih razočarati – Švedska je zemlja baš ono „pravog“ kapitalizma. U Švedskoj se sustav vaučera koristi već i za osnovne i srednje škole. Model financiranja obrazovanja putem školskih vaučera uvela je umjerenjačka konzervativno-liberalna vlada 1992. Koga zanima, Index je pisao o tome prije dvije godine.

Pustimo u ovom slučaju osnovno i srednje školstvo (makar se i o tome može puno reći) i uhvatimo se visokog školstva – dakle zašto ne bi svaki srednjoškolac, kada završi zadnji razred škole dobio vaučer, bon za studiranje. Kojega onda može „potrošiti“ na veleučilištu, visokoj školi, fakultetu – a dok taj student redovno studira država obrazovnoj ustanovi, bila državna ili privatna, naknađuje troškove.

U tom slučaju – nema nelojalne konkurencije, svi su jednaki. U tom slučaju, ako učenici dobiju vaučere, napokon se na tržištu usluga visokog školstva stvara konkurencija. A konkurencija je izvrsna pojava – jer konkurencija znači jačanje kvalitete. Ako nema konkurencije, nema ni borbe za korisnika usluga, to znamo iz bezbrojnih primjera svaki dan.

Ovime se vraćamo na prvo postavljeno pitanje – bi li dekan Filozofskog fakulteta angažirao zaštitare i zatvorio vrata fakulteta da postoji sustav vaučera? Jamačno – ne bi. Jer, postojao bi i neki drugi filozofski fakultet, na kojem bi studenti mogli studirati, bez zaštitara, zaključavanja i donošenja vrlo dvojbenih odluka. Sustav vaučera onima koji rade dobro i popularni su donosi nove studente, onima drugima donosi nedostatak novca.

Konkurencija je zlata vrijedna

Na visokim učilištima ima svašta. Kao i u većini javnog sektora – nema neke naknade za dobar i kvalitetan rad. Štoviše, ako se baš ono trudite – moguće da imate i manju plaću, pa čak i da uđete u svojevrsne probleme. Nastavnik koji se trudi, koji radi, koji primjerice subotom bez dodatnog plaćanja radi vježbe iz matematike ili fizike i koji je stavio masu nastavnih i drugih materijala dostupnim studenima online, neće radi toga biti nešto nagrađen (kao uostalom ni kakav drugi javni službenik).

S druge strane, onaj kojega nije nešto briga, ne trudi se oko predavanja, oko uvođenja novih metoda – najčešće će biti „kažnjen“ s manje studenata, što znači manje posla, ali i više vremena za pisanje radova temeljem kojih se napreduje na radnom mjestu, više vremena za umreženja, više vremena za komercijalne projekte. Onda smo imali slučajeve da su neki (čak i društveno aktivni) profesori u trajnim zvanjima javno govorili da se više ne bave pisanjem znanstvenih radova – a država profesora na fakultetu upravo i plaća da bi se pola bavio predavanjima, a pola znanošću.

Katedre se previše shvaćaju kao lena, a cijeli sustav, posebno na društvenim fakultetima postao je specifičan oblik feudalne organizacije. Zašto? Zato jer nema konkurencije. A kada plaća dolazi – onda ni oni koji bi nešto mijenjali nemaju snage to napraviti, jer je previše onih kojima je u takvom sustavu sigurne i za naše prilike dobre plaće – previše dobro da bi si išta ugrozili. Dobili smo tako osrednji sustav visokog obrazovanja u kojemu je čak i sasvim normalno nešto nepojmljivo na stranim fakultetima – da na istom faksu diplomirate, zaposlite se kao asistent, doktorirate, postanete docent, pa profesor i sve tako do mirovine. Znanstveni sustav bez miješanja ljudi i ideja, opreka je znanosti kao takvoj.

Da se razumijemo – u globalu nismo mi baš tako loši, nekako je sve to osrednje, ali obrazovni sustav koji je osrednji – u današnje doba je nedovoljno dobar.

Bi li studenti tražili samo „lakše studije“?

Neki protivnici vaučera kažu kako bi uvođenjem istih studenti upisivali „lakše studije“, no zar se to ne događa i danas, da neki upišu lakše, no i da su i dalje ogromne gužve za upis teških petogodišnjih studija tipa prava? Ni danas nisu svi studiji jednako teški, to se jako dobro zna.

Neki bi rekli da su privatni studiji lakši, jer statistički imaju bolji prosjek studiranja i prolaznost. No, što se privatnih studija, posebno visokih škola tiče, kritičari zaboravljaju jednu stvar. Drugačiji način rada sa studentima.

Kvalitetna privatna visoka škola ima grupe od 30-50 studenata, često srodni državni fakultet grupe koje su preko 200 studenata. Kada ispred sebe na predavanju imate prepunu dvoranu – to se svodi na predavanje s katedre, gore nego srednja škola. To nije pravo studiranje! Kada imate 30 ljudi u učionici – stignete pitati, stignete pogledati i one koji su se uspavali, stignete vidjeti kako vas grupa prati – i moći ćete kvalitetnije raditi. Da ne spominjem da su na privatnim učilištima profesori dostupni studentima, da ako student zapne svakog osobno asistent zove na konzultacije i da nikome ne pada na pamet npr. propisati udžbenik koji već 10 godina nije u prodaji.

Tko ne vjeruje – postoje uredna i brojna vrednovanja i državnih i privatnih učilišta na stranicama Agencije za znanosti i visoko obrazovanje (AZVO), pa je lako usporediti gdje su problemi i kome nedostaje nastavnika za kvalitetan rad.

Vaučeri bi pomogli i dobrim državnim fakultetima

Sustav vaučera bi ne samo pomogao stvaranju konkurencije, a bez konkurencije nema kvalitete, ne samo da bi pomogao stvaranju privatnih sveučilišta, već bi i pomogao kvalitetnim državnim sveučilištima i fakultetima!

Ako ste dobri i ako se to prepozna, onda bi upisivalo više studenta, onda biste imali više novca i onda biste samostalno mogli zaposliti više nastavnika, upravo ono što mnogima nedostaje! Jer danas dobar državni fakultet praktično se ne može širiti, neće dobiti dozvolu za nove nastavnike, a onaj koji je loš i jedva upiše nešto studenata – i dalje životari, plaćice stižu, nešto ih AZVO opomene, pa nešto sitno poprave.

Razvijene zemlje imaju vaučere – zašto mi ne bi?

Vaučerizacija ne neki način predstavlja privatizaciju – Švedska je provodi još od osnovne škole. No, ne privatizaciju američkog tipa gdje ostajete sa studentskim kreditom, već model gdje budući student kaže: „Moji roditelji su plaćali i uplaćivali porez i temeljem toga ja imam vaučer koji znači pravo na studij. Ja taj vaučer mogu iskoristiti na državnom i na privatnom visokom učilištu, naravno s odgovarajućim programom i akreditiranom, sukladno svojoj volji.“ Ni više ni manje.

Zato je vaučerizacija izvrstan model – ona ne znači privatizaciju postojećih studija, već mogućnost ravnopravne konkurencije. Ona znači i mogućnost da dobri studiji, bilo državni bilo privatni, napreduju, upisuju više studenata, omogućava sinergiju državnog i privatnog (uostalom većina najboljih svjetskih sveučilišta su privatna – ali i s jakim državnim projektima dobivenim na natječajima).

Također, vaučerizacija omogućava da se dobar nagradi, a loš da počne razmišljati odakle će namiriti za plaće jer studenti njegovo učilište ne upisuju.

Koliko god mnogi na Filozofskom fakultetu bili protiv bilo kakve privatizacije – u sustavu vaučera teško da bi im se dogodilo da netko angažira zaštitare kako ne bi ušli u instituciju koja se financira porezom tih samih studenata i njihovih roditelja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
 

 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara