CENTRISTIČKI francuski premijer François Bayrou, 74-godišnji političar poznat po vožnji traktora i samoproglašeni graditelj konsenzusa, sutra bi trebao biti smijenjen na glasanju o povjerenju, čime će njegova manjinska vlada pasti nakon samo devet mjeseci.

Prethodni premijer, desničarski Michel Barnier, izdržao je samo tri mjeseca prije nego što ga je parlament srušio u prosincu prošle godine.

Proračun je samo povod, ne i uzrok pada vlade

Na prvi pogled, razlog Bayrouova pada je proračun. Njegov nepopularni plan smanjenja duga od 44 milijarde eura, uključujući ukidanje dvaju državnih praznika i zamrzavanje većine socijalne potrošnje, bio je široko odbačen u političkim krugovima. Znao je da će ga parlament ove jeseni kazniti zbog toga, pa je odlučio otići sam.

No francuska politička kriza je mnogo dublja od ovog slučaja. Narušeni odnos između građana i političara će vjerojatno zagorčavati francusku politiku sve do predsjedničkih izbora 2027., ali i nakon toga. Istovremeno krajnja desnica ostaje snažan faktor.

"Postoji širok bijes prema političkim vođama za koje se smatra da narodu ne donose nikakvu korist... Za koje se smatra da se više bave svojom političkom budućnosti nego budućnosti zemlje", rekao je za The Guardian Mathieu Gallard, direktor istraživanja u agenciji za ispitivanje javnog mnijenja Ipsos.

Bez jasnog rješenja krize

Prema riječima čelnika stranaka, većina zastupnika u Narodnoj skupštini glasat će protiv vlade. Anketa za Le Figaro pokazala je da samo 15% Francuza vjeruje predsjedniku Emmanuelu Macronu da može riješiti političku krizu. Predsjednik, kao šef države s ovlastima u vanjskoj politici i nacionalnoj sigurnosti, izravno imenuje premijera. No nema očite, konsenzualne osobe koja bi mogla zamijeniti Bayroua.

Svaki novi izbor iz Macronova centra ili lijevog centra mogao bi doživjeti sličnu smjenu. Predsjednik bi umjesto toga mogao raspisati prijevremene parlamentarne izbore, no to je manje vjerojatno, a i ishod bi mogao biti neodlučan.

"Ništa ne pokazuje da bi se na izborima spontano pojavila lijeva ili desna većina koja bi riješila problem", rekao je Luc Rouban iz istraživačkog centra Cevipof na Sveučilištu Sciences Po.

Jačanje krajnje desnice

U međuvremenu, krajnje desna stranka Nacionalno okupljanje (Rassemblement National) koristi vrijeme za pridobivanje podrške među francuskom poslovnom zajednicom, koja joj je sve otvorenija zbog zabrinutosti oko nestabilnosti zemlje.

"Glasanje o povjerenju Bayrouu naši pristaše vide kao izvor nade", kaže Edwige Diaz, zastupnica Nacionalnog okupljanja. Stranka se pripremala za moguće izbore, dodala je: "Ovoga puta čvrsto namjeravamo pobijediti, što bi značilo da bismo, potencijalno, za četiri tjedna mogli biti na vlasti."

U svojoj izbornoj jedinici Yvelines, zapadno od Pariza, Benjamin Lucas, lijevi zastupnik male stranke Génération.s povezane sa Zelenima, agitira po tržnicama i priprema letke u slučaju prijevremenih izbora. Na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima pobijedio je krajnje desnog kandidata u svojoj izbornoj jedinici kada je ljevica formirala savez za blokiranje krajnje desnice diljem Francuske, no taj savez sada je pod pritiskom.

"Ova kriza i bijes koji osjećaju Francuzi hrane krajnju desnicu", rekao je Lucas. "Dakle, u vrlo smo rizičnoj situaciji... Ili je ljevica ujedinjena pa može zaustaviti napredak krajnje desnice i pobijediti na izborima, ili smo podijeljeni... i postoji strah da bi Francuska jednog dana mogla imati krajnje desnu vladu, što bi potreslo cijelu Europu."

Dodao je da je pogrešno misliti da bi pobjeda krajnje desnice u Francuskoj bila kratkotrajna. "Pogledajte talijansku premijerku Giorgiu Meloni, koja je čvrsto na vlasti, i Donalda Trumpa, koji je ponovno izabran", rekao je.

Korijeni političke krize

Korijen francuske političke krize seže do Macronove često pogrešno shvaćene odluke da prošlog lipnja raspiše prijevremene izbore. Kada je 2017. izabran za predsjednika, imao je veliku parlamentarnu većinu za svoju pro-poslovnu, proeuropsku politiku, no nakon reizbora 2022. nije dosegnuo apsolutnu većinu, što mu je ograničilo mogućnost donošenja zakona.

Zato se odlučio kockati s prijevremenim parlamentarnim izborima prošle godine. No pozvao je na glasanje u vrlo riskantnom trenutku, kada su njegovi najveći protivnici, krajnje desno Nacionalno okupljanje Marine Le Pen (za koje je govorio da su rasistički, ksenofobni i opasni za Francusku) bili na svom povijesnom vrhuncu nakon pobjede na europskim izborima.

Kampanja je bila podijeljena, a rezultati neodlučni: parlament bez većine, podijeljen u tri bloka. Lijevi savez osvojio je najviše mjesta, ali daleko od većine. Krajnje desno Nacionalno okupljanje osvojilo je najviše glasova i postalo sila s kojom se mora računati, ali nije imalo većinu. Macronova centristička grupacija izgubila je mjesta, ali je ostala prisutna.

Rezultat je postao poznat kao "koalicija gubitnika" i teško je narušio povjerenje u politiku u Francuskoj. Macron nije izabrao premijera iz ljevice, koja je imala najviše mjesta, niti iz krajnje desnice, koja je imala najviše glasova, već Michela Barniera iz tradicionalne desnice, Les Républicains, čija je stranka imala vrlo slab rezultat.

Strah od novih prosvjeda

Vlada je bila sastavljena od Macronovih oslabljenih i nepopularnih centrista i male tradicionalne desnice, a nastavila je pod Bayrouom. Postala je simbol davanja vlasti onima koji su bili posljednji. Odaziv birača prošle godine bio je najveći u posljednjim desetljećima, ali ljudi su imali osjećaj da ih se ignorira.

Posljedice se još uvijek osjete, ne samo kod Bayrouovog očekivanog pada, već i kod najave prosvjeda "Blokiraj sve" koji bi mogao dovesti do blokiranja cesta i poslovnih prostora uz ulične demonstracije, a nakon toga i sindikalnih štrajkova u bolnicama i željeznici koji se najavljuju u nadolazećim tjednima.

Vlada se boji ponovnog buđenja pokreta žutih prsluka iz 2018. te prosvjeda 2023. protiv Macronova povećanja dobi za odlazak u mirovinu.

Mnogi prosvjednici koji se organiziraju online govore o ekonomskoj nepravdi. Dok je snažna francuska socijalna država tradicionalno ublažavala velike nejednakosti prisutne u nekim europskim susjedima, istraživanja pokazuju da siromaštvo u Francuskoj raste, dok rastuća koncentracija naslijeđenog bogatstva izaziva usporedbe s Francuskom iz 19. stoljeća.

"Mali protiv velikih"

Profesorica sociologije Marion Carrel sa Sveučilišta u Lilleu kaže da u Francuskoj vlada osjećaj "malih protiv velikih", što pripreme za prosvjede čini "predrevolucionarnima", iako smatra da se neće svi koji se bore s preživljavanjem odlučiti izaći na ulice. "Postoji snažan bijes jer ih se ne sluša i osjećaj da politika nigdje ne vodi", rekla je.

Macron je isključio mogućnost ostavke, previše je uloga na međunarodnoj sceni, s Ukrajinom i Bliskim istokom. No zahtjevi za njegov odlazak dolaze ne samo od ljevičara Jean-Luca Mélenchona, nego i od nekih s tradicionalne desnice.

Političari sa svih strana osjećaju da im je jedina nada iskoristiti bijes građana. Béatrice Bellay, socijalistička zastupnica s otoka Martinique, gdje su izbili prosvjedi zbog visokih troškova života kaže: "Postoji nešto u općoj atmosferi, što nije samo francusko, nego gotovo globalno: neka vrsta hladnog bijesa jer ljudi vide ultraliberalni kapitalistički sustav koji gazi ljude i pretvara njihov život u puko preživljavanje. Postoji osjećaj nepravde i da nešto nije u redu sa sustavom."