GOTOVO 180 godina nakon što je Francuska ukinula ropstvo, zastupnici nacionalne skupštine jednoglasno su ukinuli "Code Noir" (Crni zakonik), koji je dopuštao da se porobljeni ljudi tretiraju kao vlasništvo te da ih se iskorištava, premlaćuje i ubija.

Iako je ropstvo ukinuto 1848. godine, zakonik iz 17. stoljeća formalno je ostao na snazi sve do ovog glasanja. U rijetkom prikazu političkog jedinstva, inače oštro podijeljena skupština izglasala je ukidanje s 254 glasa za i nijednim protiv, piše The Guardian.

Važan korak u priznavanju prošlosti

Ovim glasanjem stavljena je točka na zakon koji je 1685. godine potpisao kralj Luj XIV. i kojim se kodificiralo postupanje s porobljenim ljudima u francuskim kolonijama.

Smatra se važnim korakom u priznavanju uloge Pariza u ropstvu te otvara put mogućim reparacijama, ideji koju je prošli tjedan spomenuo i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Francuski čelnik izjavio je da zakonik "nikada nije smio nadživjeti ukidanje ropstva".

"Šutnja, pa i ravnodušnost koju smo gotovo dva stoljeća gajili prema ovom 'Code Noiru', više nije propust. Postala je oblik uvrede", rekao je Macron. Dodao je kako je pitanje reparacija nešto što "ne smijemo odbiti", ali da zemlja "ne smije davati lažna obećanja".

Rasprava u parlamentu

Tijekom rasprave u donjem domu parlamenta vladale su razne emocije, a mnogi zastupnici izrazili su nevjericu da je takav zakon još uvijek postojao. Steevy Gustave, zastupnik s francuskog otoka Martiniquea čiji su preci bili porobljeni, u suzama se obratio skupštini: "Nijedno glasanje samo po sebi ne može popraviti stoljeća uništenih života."

"Mi nismo potomci robova, mi smo potomci ljudskih bića rođenih slobodnih, a zatim svedenih na najgore - svedenih na ropstvo", poručio je Gustave. Šezdeset članaka zakonika pokrivalo je svaki aspekt života roba. Članak 44. proglašavao je osobu "pokretnom imovinom", dok su druge odredbe nalagale sakaćenje bjegunaca i propisivale da riječ porobljene osobe nema nikakvu vrijednost.

Max Mathiasin, zastupnik iz Gvadalupe koji je i podnio prijedlog za ukidanje zakona, rekao je da je nabavio primjerke izvornog teksta, ali ih nikada nije mogao pročitati do kraja. "Kao pra-praunuk porobljenih ljudi, nikada ga nisam uspio pročitati u cijelosti.

Ovo su stvorila ljudska bića, protiv ljudskih bića", rekao je zastupnicima. Dodao je da je glasanje "način da vratimo dostojanstvo našim precima, da vratimo našu čovječnost" te da se napokon živi u skladu s obećanjem Francuske Republike o slobodi, jednakosti i bratstvu.

Francusko kolonijalno nasljeđe

Francuska je bila treća najveća sila u trgovini robljem, nakon Britanije i Portugala. Procjenjuje se da je prevezla 1,4 milijuna Afrikanaca na plantaže šećera u svojim kolonijama. Bogatstvo stečeno na taj način izgradilo je gradove poput Nantesa i Bordeauxa. Najbogatije plantaže nalazile su se na Saint-Domingueu, francuskoj koloniji na zapadnom dijelu karipskog otoka Hispaniole.

Nakon što su se porobljeni ljudi 1804. godine pobunili i osigurali neovisnost teritorija koji je postao Haiti, Pariz je prisilio oslobođene robove da plaćaju odštetu kako bi pokrili gubitke svojih bivših vlasnika. Taj dug Haiti je otplaćivao sve do 1947. godine.

Nejednakost i danas prisutna

I nakon ukidanja ropstva, Francuska je zadržala brojne kolonije. Četiri najstarije - Gvadalupa, Martinique, Francuska Gvajana i otok Réunion - postale su francuski prekomorski departmani 1946. godine. Njihovo stanovništvo od 1,9 milijuna ljudi, većinom potomaka porobljenih, francuski su državljani kojima se upravlja iz Pariza.

Iako se smatraju dijelom Francuske, ta su područja među najsiromašnijima, s nezaposlenošću gotovo dvostruko višom nego u kontinentalnoj Francuskoj i s mnogo kućanstava koja žive ispod nacionalne granice siromaštva.

"U Gvadalupi najvažnije položaje u državnim strukturama drže bijelci", istaknuo je zastupnik Mathiasin. Pierre-Yves Bocquet, zamjenik direktora francuske Zaklade za sjećanje na ropstvo, rekao je da je "Code Noir" u korijenu "kolonijalne iznimke" u zemlji, uspostavivši ideju da se temeljno geslo Francuske Republike ne odnosi na sve ljude pod njezinom vlašću.

"Čak i danas prihvaćamo da ljudi u prekomorskim teritorijima mogu imati manje prava nego u kontinentalnoj Francuskoj", zaključio je.