Galopirajuća kriza hrvatske liberalno-demokratske misli
VESNI PUSIĆ se može štošta toga zamjeriti, ali ne i nespremnost da se na kritike reagira nečime što barem sliči na suvisli argument. U tome se bitno razlikuje od ostatka hrvatskog političkog establishmenta čiji predstavnici u sličnim situacijama koriste jeftine floskule ili se prave kako da nikakve kritike nije bilo.
Lijep primjer za to je njen najnoviji članak u "Nacionalu" gdje kao gošća-kolumnistica nastoji razjasniti svoj kontroverzni prijedlog da se, u svrhu spriječavanja stranačkih transfera, novim zakonom političkim strankama da pravo da raspolažu s mandatima vijećnika i zastupnika izabranih na stranačkim listama.
Najveći problem s tom inicijativom jest što bi se on u praksi doveo do svođenja vijećnika i zastupnika na bezlične automate za dizanje ruku, odnosno u parlamentarne i vijećničke klubove uveo "demokratski centralizam" iz najmračnijih razdoblja komunizma. Točnije, nad svakim vijećnikom i zastupnikom bi visio Damoklov mač gubitka saborskog ili vijećničkog mjesta i tako ih obeshrabrio u iznošenju stavova koji čelništvima njihovih stranaka nisu po volji.
Vesna Pusić u svom članku tvrdi da "imperativni", odnosno obvezujući mandat iz doba komunizma nije ono za što se ona zalagala u svom prijedlogu. Umjesto toga bi novi zakon očuvao neobvezujući mandat, tj. vijećnici i zastupnici bi i dalje imali pravo zastupati vlastita stajališta. Vijećnik i zastupnik bi i dalje imao pravo na svoje mjesto, osim u slučaju izlaska iz stranke, a stranački disidenti bi se dodatno zaštitili odredbom da vijećnik, odnosno zastupnik, iz stranke ne može izbačen osim u slučaju kaznene presude.
Takvo razjašnjenje prijedloga uistinu izgleda kao prihvatljiv odgovor mnogim njegovim kritičarima. Ali se, s druge strane, postavlja jedno drugo pitanje. Ukoliko je neobvezujući mandat zadržan i ukoliko stranke ne mogu izbacivati svoje vijećnike i zastupnike kad im padne na pamet, na koji bi to način novi zakon trebao stati na kraj stranačkim transferima?
Novi zakon bi to postigao isključivo u formalnom smislu. Točnije, vijećnici i zastupnici bi bili prisiljeni i dalje nositi stranačke dresove pod kojima su izabrani, ali bi i dalje zadržali mogućnost da svojim glasovima donose odluke suprotne volji stranaka, odnosno birača koji su im dali mandate. Tako bi u nekim sredinama SDP formalno imao većinu u predstavničkim tijelima, ali bi u praksi vlast imao HDZ i obrnuto.
Dakle, prijedlog Vesne Pusić, onakav kakvim je izložen u "Nacionalu", predstavlja potpunu besmislicu. Njegova primjena bi, umjesto nekakve reforme, samo postigla to da trenutni politički sustav u Hrvatskoj postane još licemjernijim.
Vesna Pusić žalosno stanje u kojoj se našao hrvatski politički sustav naziva "puzajućom krizom demokracije". Ta je kriza, bila "puzajuća" ili ne, prilično ozbiljna i održava se, između ostalog, i sve manjim učešćem građana u političkom procesu, odnosno povjerenjem u instituciju koja bi, prema riječima Vesne Pusić, trebala biti temeljem političkih projekata - političkim strankama.
Prijedlozi koje su iznešeni pokazuju kako je "puzajuća kriza demokracije" samo odraz jedne druge, mnogo ozbiljnije krize čiji je odraz potpuni nedostatak novih ideja kod hrvatskog političkog establishmenta, duhovno zakopanog u istom onom 20. stoljeću iz kojeg bi Hrvatsku trebao izvući. Nijedan od recepata koji se nude kao rješenje hrvatskih političkih problema u suštini ne predstavlja išta bitno drukčije od mantri koje se građanstvu ponavljaju već gotovo petnaest godina.
Tako nam se i dalje servira juha čiji su sastojci političke stranke - koje bi trebale biti čvrsto ideološki definirane, koje bi bile temeljene na jasno određenim društvenim slojevima koji ih podržavaju, te jasno podijeljene na ljevicu, desnicu i centar.
U stvarnosti su demografija, razvoj tehnologije i kulturne promjene učinile svoje te su u Hrvatskoj, kao i u ostatku svijeta, taj idealni model razbili u paramparčad. Tako da kod nas stranački programi sliče kao jaje jajetu, pojmovi "lijevo" i "desno" više gotovo nemaju nikakvog smisla, a konkretni političari-pojedinci, ma kako kontroverzni bili, su biračima miliji od nekakvih apstraknih stranaka.
Mantre o nekakvom idealnom političkom sustavu, čak i kada iza sebe imaju pokriće u uzvišenim liberalnim teorijama, imaju jednake šanse da prežive sudar sa stvarnošću 21. stoljeća kao što su ih ne tako davno imale neke druge dogme.
Dragan Antulov
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati