"SOROSEVI plaćenici", "Soroščad", "Sorosevi mediji", "Sorosevo sveučilište", "Sorosevci," "Soros stoji iza…" - zvuči poznato?

Sigurno, jer je dovoljno pročitati samo nemali broj komentara ispod brojnih tekstova na bilo kojem portalu, pa tako i na Indexu. Nije čak potrebno ni pratiti istupe velikog broja političara uglavnom desne orijentacije diljem svijeta, dovoljno je samo zaviriti u internetski komentarijat. Georgea Sorosa optužuje se da stoji iza svakakvih radnji - od "obojenih" revolucija u zemljama bivšeg Istočnog bloka, preko financijske krize proteklog desetljeća, pa sve do navodne muslimanske invazije na bijelu, kršćansku Europu. U ovoj koronakrizi ipak se čini da mu Bill Gates u tome opako konkurira, a moguće je i da od ostarjelog Sorosa u potpunosti preuzme ulogu glavnog krivca za sve. Pa tko je taj čovjek kojega mnogi toliko mrze i čije se djelovanje nerijetko kvalificira "sotonskim"? I što sve "stoji iza" bezbroj paradoksa i apsurda koje Soroseva pojava stvara?

Tko je zapravo George Soros?

George Soros ovih je dana navršio 90 godina i povodom njegova ulaska u deseto životno desetljeće Poslovni dnevnik napravio je opširan intervju s njim u kojemu je progovorio o svojim trenutnim i prijašnjim aktivnostima te idejama, ali i zavjerama koje se vežu za njegove ime. Pokušajmo zato činjenično i u kontekstu sagledati njegov lik i djelo, a onda i prepoznati ono što se s punim pravom može nazvati "Sorosev paradoks". 

Soros je rođen u Mađarskoj, u židovskoj obitelji koja je proživjela Holokaust, a zbog rastućeg antisemitizma već je u tridesetima židovsko prezime Schwarz promijenila u Soros. Njegov je otac bio i u sibirskom logoru nakon Oktobarske revolucije. Vrlo mladi George Soros napušta Mađarsku 1947. godine nakon što je u njoj zaveden komunistički režim pod patronatom SSSR-a. U Londonu je pohađao čuvenu London School of Economics (LSE), gdje se približio idejama velikog filozofa Karla R. Poppera, kojeg je uzeo i za mentora, a čija će teorija "otvorenog društva" vrlo snažno utjecati na daljnje Sorosevo društveno i političko djelovanje. Po "otvorenom društvu" Soros je nazvao i svoju najpoznatiju zakladu. O tome malo kasnije.

Sorosevo današnje bogatstvo procjenjuje se na nešto više od 8 milijardi dolara, a financijsku je karijeru počeo pedesetih godina u Londonu u investicijskoj banci Singer and Friedlander. Nakon toga u New Yorku ubrzo osniva jedan od prvih tzv. hedge fondova Double Eagle. Ubrzo taj fond dobiva Sorosevo ime, a kasnije ime Quantum. Godine 1992. ulaže 10 milijardi dolara na pad vrijednosti britanske funte - funta je doista i pala, a Soros je zaradio novu milijardu. Nije mu to bilo jedino špekulantsko klađenje na kojemu je zaradio milijarde, ali svakako je bilo jedno od najkontroverznijih, zbog čega se za njegovo ime počelo vezati to da je provalio engleski monetarni sustav. To svoje uspješno špekuliranje na financijskim tržištima Soros i danas objašnjava konceptualnim okvirom i popperovski orijentiranom teorijom refleksivnosti koja veliki naglasak stavlja na predviđanja ponašanja raznoraznih aktera koji sudjeluju u određenom procesu. Taj "model racionalnosti" ističe utjecaj predviđanja na sam događaj koji slijedi - ispunjavanje određenog proročanstva uvelike je uvjetovano samim proročanstvom, što se još naziva i "samoispunjavajućim proročanstvom", u poznatog sociologa Roberta K. Mertona.

Što je Soros napravio s enormnim novcem koji je zaradio?

Detalja ima mnogo, no nas ovdje više zanima što je Soros uradio sa svim tim novcem koji je stekao svojim aktivnostima na financijskim tržištima. Naime, uložio je velik dio svog bogatstva u zaklade, društva, inicijative i akademske krugove koji su se bavili i koji se bave znanošću, obrazovanjem, ljudskim pravima, izgradnjom institucija itd. Nije, kao brojni drugi megabogataši, trošio isključivo na vlastiti luksuz i najniže strasti. Ta je paradigma bogataša za koje se ne vezuje neki društveno-korisni rad kako posljedica ponašanja nemalog broja bogataša tako i izraz nečije vlastite neostvarene želje za bogatstvom, koja rađa frustracije i zavist. Zato je vrlo sumnjivo čim netko bogat ulaže svoj novac u nešto od čega ne mora imati izravne koristi, a što može služiti kao zajedničko dobro.

Danas se po svoj prilici to događa i Billu Gatesu. U burnom periodu između dvaju svjetskih ratova takvo je projiciranje slike "krupnog kapitalista" u dežurnog Pedra (poglavito "Židova") izazvalo veliku podršku Hitlerovom nacionalsocijalizmu i njegovim derivatima jer je, za razliku od marksističke orijentacije na "strukturu" i impersonalni "kapitalistički sistem", svoj otuđeni klasni položaj mnogo lakše iskaliti na konkretnoj figuri, stvarnoj osobi u koju se može uprijeti prstom i jasno je odrediti. To pojednostavljenje nužno prate i zavjere određene elite koju je lako objasniti te koja izmiče svakoj slučajnosti. Antisemitski motivi i priče o "judeomasoneriji" i "judeoboljševičkoj zavjeri" postoje tako i danas, a u konkretnoj osobi Sorosa one se ispresijecaju i golicaju maštu nemalog broja pojedinaca.

Tako se govori o Sorosevoj upletenosti, uglavnom preko financiranja civilnog društva, u razne "obojene" revolucije, pa i ratove brutalnih razmjera (ali se npr. zaboravlja da je bio protivnik rata u Iraku). Također "stoji iza" ekonomske krize, propasti velikih kompanija i sustava, ekologističkih prosvjeda, feminističkih i LGBT aktivnosti, studentskih demonstracija, aktivnosti široke opozicije u autoritarnim zemljama, migrantskih valova prema Europi iz Afrike i Bliskog istoka itd. U njegovo ime to rade njegovi "plaćenici" koji su "na pipi" raznih nevladinih organizacija, civilnih inicijativa, sveučilišta poput CEU-a, stranaka liberalne i lijeve orijentacije i sl. Da zaista i jest tako, ne bi li prvo pitanje koje se nameće bilo kako to sve jedan čovjek može i zašto?

Sorosev paradoks 

I tu dolazimo do suštine, ali i paradoksa kada su u pitanju Soros i njegovi čuveni "plaćenici". Soros je bio inspiriran teorijom "otvorenog društva" Karla R. Poppera, koji je napisao poznato djelo Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, u kojemu se prvenstveno obračunao s Platonovim, Hegelovim i Marxovim nasljeđem tretirajući ih kao izvorišta "totalitarizma" i "zatvorenog društva". Prema Popperu, čija filozofija politike proizlazi iz njegovih postulata u filozofiji znanosti, "otvoreno društvo" ideal je liberalno-demokratskog poretka u kojemu dominira pluralizam ideja, u kojemu je pojedinac iznad svih oblika kolektiva te koje je prijemčivo za nove ideje i njihovu kritičku razmjenu, nasuprot ukalupljivanju stvarnosti u zatvoreni teorijski okvir u kojemu je, hegelijanski, uvijek "tim gore po činjenice". Popper je u filozofiji znanosti bio protivnik svih teorijskih konstrukata koji su sazdani na način da ne mogu biti podvrgnuti testu falsifikabilnosti (opovrgljivosti), što znači da im svaki empirijski input može ući u teorijski okvir, odnosno biti objašnjen početnim skupom teorijskih postavki. Takvim teorijama "sve odgovara" i one su usmjerene teleološki - sve stremi nekom cilju koji je već prisutan na putu kojim se do njega dolazi. To "događanje spasa" karakterizira, primjerice, i kršćanstvo i marksizam. 

Soros je imenom otvorenog društva nazvao svoju najpoznatiju zakladu, i to u okolnostima kada je najveći neprijatelj popperovskog "otvorenog društva" bio realsocijalizam, odnosno komunistički režimi, poglavito u tzv. Istočnom bloku. U uvjetima jednostranačja i represije nad opozicijskim glasovima Soroseva je zaklada dugo vremena bila vrlo nosivi stup opozicije u kasnosocijalističkom periodu, ali i u ranim tranzicijskim periodima u brojnim istočnoeuropskim zemljama. Soros je tako pomagao rušenje realsocijalizma (tj. "komunističkih režima") u mnogim zemljama Istočnog bloka, a svojedobno su njegovi "plaćenici" bili i ljudi koji su danas njegovi pasionirani neprijatelji, poput Viktora Orbána.

Soros i Orbán zajedno su rušili komunizam

Da, kasnih osamdesetih Soros i Orbán su zajedno rušili komunizam, kako je to bilo popularno reći. Danas je za Orbána Soros ravan sotoni na kojemu bazira svoju izbornu kampanju, a opasnosti od njegovih "sotonskih" planova vrište s plakata ulica mađarskih gradova i sela. Sjetimo se da je još davno prije bivšeg soroševca Orbána prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prosvjednike za Radio 101 nazvao "žutim i zelenim vragovima", aludirajući time na Sorosevo djelovanje u Hrvatskoj preko instituta Otvoreno društvo koji je pomogao razvoj opozicijskih stranaka i medija u vremenima kada su sve službene institucije držali upravo Tuđman i HDZ. 

Dakle, u ranom tranzicijskom periodu djelovanje Sorosevih zaklada u istočnoeuropskim zemljama išlo je u smjeru da se nakon raspada starog realsocijalističkog sustava razviju institucije liberalne demokracije, najviše kroz civilno društvo koje je u većini tih zemalja postojalo tek u zamecima ili nije uopće postojalo (s izuzetkom npr. Češke Republike, djelomično i Jugoslavije, ali na specifičan način). To je često, negdje prije, negdje kasnije, nailazilo na otpore novih lidera koji su jedna "kolektivna prava" zamijenili drugima - odnosno prešli s fetiša klase na fetiš nacije (gore spomenuti Tuđman najbolji je primjer za to). Nerijetko se radilo čak o istim osobama. Ta se retradicionalizacija nije svugdje dogodila u isto vrijeme niti je imala jednaki zamah. Dovoljan pokazatelj zašto je Soros toliko omrznut u tim zemljama, u razvoj čijih je institucija dao milijune, činjenica je što skoro da i nema zemlje koja je nakon sloma realsocijalizma zaista razvila liberalnu demokraciju i popperovsko "otvoreno društvo". A one koje su ga razvile to su do neke mjere kasnije i degradirale.

Nepostojanje klasičnog civilnog društva u realsocijalističkom periodu proizlazi iz same prirode tih režima i službene ideologije. Ono se tek formiralo, naročito npr. u Poljskoj i Čehoslovačkoj, kao opozicija spram države i režima koji su bili više ili manje represirani ili tolerirani. To se civilno društvo svojim rastom razvilo u prave opozicijske stranke realsocijalističkim autoritarnim liderima. Međutim, u većini tih zemalja i prije socijalizma nije bilo razvijenog civilnog društva ni političkog pluralizma u pravom smislu, što je uvelike utjecalo na krhkost političke kulture te razvoj liberalno-demokratskih institucija nakon sloma realsocijalizma. Istočnoeuropske su zemlje postale podložnije novim autoritarnim liderima ili barem obrascima autoritarne političke kulture, uz što je dolazila i prateća retradicionalizacija, samo što su se sada ti nosioci retradicionalizacijskih procesa obrušavali na liberalnu demokraciju, a ne na komunizam.

U današnjoj Mađarskoj i Poljskoj komunizma nema, ali i dalje je glavni krivac

Doduše, nerijetko bi govorili ili govore da se bore protiv "komunizma", ali im je glavna meta zapravo liberalna demokracija. Današnja Mađarska pod Orbánovim Fideszom i Poljska pod Kaczyńskijevim PiS-om paradigmatski su primjeri za to. Komunizam koji ne postoji i dalje se targetira kao glavni krivac, ali su mete mediji, pravosuđe, manjine i druge neovisne institucije. Soroseve postojeće ili nepostojeće aktivnosti asociraju se s potonjima i postaju glavni neprijatelji, i to opet u "judeoboljševičkoj" maniri.

Strastveni rušitelj komunizma postao glavni krivac protivnicima komunizma

I tako je svojedobni pasionirani rušitelj realsocijalističkih režima postao glavni krivac za one koji su također njihovi retorički i ideološki protivnici, ali danas su prvenstveno protivnici liberalne demokracije koja po njima vodi u novi socijalizam (i "kulturni marksizam", u nemuštoj terminologiji precijenjenog kanadskog psihologa Jordana Petersona). Taj bi se fenomen mogao nazvati "Sorosev paradoks", čije je naličje da neki autoritarni vođe, ostaci sustava slomljenog 1989./90., sada postaju uzori onima kojima je Soros "dežurni Pedro".

Dugogodišnji primjer za to jest bivši KGB-ovac Vladimir Putin, koji je Sorosa davno "otjerao" iz Rusije, ali posljednjih dana sve je više u centru pažnje i autoritarni bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko. On je u punom smislu ostatak sovjetskog sustava . bivši upravitelj kolhoza koji je od 1994. godine na vlasti u Bjelorusiji, glasao je protiv disolucije Sovjetskog Saveza, očuvao je neke sovjetske institucije na bazi nostalgije bjeloruskog naroda za boljim životom u SSSR-u, nije proveo privatizacijski i liberalizacijski "ekonomski šok" koji je donio socijalnu katastrofu npr. u Jeljcinovoj Rusiji itd. Bjelorusija je tema za sebe, ali je interesantno kako su se već mogle čuti priče da "sorosevci" stoje iza demonstracija protiv Lukašenka, uz popratnu retoriku karakterističnu za "suverenističku desnicu". Čudna neka vremena, kada 30 godina od pada Berlinskog zida novi desničari i "suverenisti" slave sovjetofila i bivšeg upravitelja kolhoza.

>> Ukrao je izbore pa poslao vojsku na prosvjednike. Tko je Aleksandar Lukašenko?

Odgovor na Sorosev paradoks leži u kontekstu u kojem se svijet našao od pada Berlinskog zida

Zašto se i kako sve to dogodilo? Odgovor na to, kao i na opisani Sorosev paradoks, leži u kontekstu u kojemu se svijet našao posljednjih trideset godina, otprilike od vremena pada Berlinskog zida i urušavanja realsocijalizma 1989./90. Politička konfiguracija svijeta više ne počiva prvenstveno na hladnoratovskoj opreci - sada se nestankom komunizma kao neprijatelja s Istoka fiktivni "Berlinski zid" pomiče prema Zapadu. To znači da samopercipirana opasnost od komunizma sada vreba u liberalnoj demokraciji i njezinim institucijama te agendi koju nova ljevica provodi svojom kulturnom hegemonijom, a koja se više ne ogleda tradicionalnim adresiranjem radničke klase, nego nacionalnih, vjerskih i seksualnih manjina, žena, ekologije itd.

Ono što brine desnicu jest percepcija da su te ideje duboko prodrle i u institucije, ali i u mnoge stranke (tzv. pomicanje Overtonovog prozora ulijevo). To je ono što se nemušto naziva "kulturnim marksizmom", čemu svakako treba posvetiti poseban tekst. To su procesi koji su na zapadnoj ljevici prisutni još od kraja Drugog svjetskog rata, ali svoje omasovljenje doživljavaju u periodu poslije šezdesetosmaških zbivanja. Tek se padom komunizma na Istoku te ideje doživljavaju kao društveno dominantne, a ljude poput Donalda Trumpa smatra se glavnim borcima protiv toga. Njegov izbor za predsjednika neki kolumnisti čak nazivaju "konačnim padom Berlinskog zida". S druge strane, Istok se "retradicionalizirao" i stvorio brane toj "dekadenciji" na Zapadu, pa lideri odande, neovisno o tome jesu li sovjetski ostaci ili nisu, postaju "branitelji civilizacije". Pogađate dalje, sve organizacije i inicijative koje su "kulturno-marksističke" na Zapadu financira Soros, a Istok mu ne dozvoljava da potkopa njihove nacionalne i tradicionalne vrijednost. PaMeTNOmE dOstA!

Nije zgorega pogledati što kaže stvarni, a ne imaginarni Soros

O svemu ostalome, i drugim kontroverzama, dalo bi se pisati još mnogo, ali bilo je vrlo važno naglasiti sve paradokse koje proizvodi Sorosev lik - i to uglavnom puno više njegov imaginarni nego stvarni lik. Teško je to razumjeti ako se ne razumije svijet konfiguriran nakon 1989./90., a bitno preinačen raznoraznim krizama koje su dovele u pitanje liberalni poredak - teroristički napadi, ekonomska kriza, migrantska kriza, a sad i koronakriza. 

Nasuprot pak predrasudama i urotama svih boja vrijedi pažljivo pratiti i čitati što zapravo kaže stvarni Soros i kako gleda na svjetske probleme. U gore linkanom intervjuu npr. kaže da je protivnik politike "štedljivosti" nekih EU zemalja u ovoj koronakrizi te da Europska unija može opstati jedino kao solidarna i egalitarna zajednica. Također ističe da je pretjerivanje s političkom korektnošću na sveučilištima i u medijima štetno. I jedno i drugo suprotni su iskazi od onoga kako se Soros percipira na desnici, ali i na dijelu ljevice. 

Da, Sorosa se može voljeti ili mrziti. Ne mora se ni jedno ni drugo, i sve je to legitimno dok je kritika bazirana na objektivnom sagledavanju njegovog djelovanja i konteksta unutar kojega je djelovao te koji je i oblikovao našu današnju političku i ideološku stvarnost. Ostalo je alkemija i astrologija, a moguće da će, nažalost, to potvrditi i komentari na ovaj članak. Uvijek je dobro znati tko "stoji iza" nečega, ali da se to dozna, ponekad se treba doista i okrenuti.