Glavaš tuži ljude jer ga zovu zločincem. Znate li za kakve je užase bio osuđen?

Glavaš tuži ljude jer ga zovu zločincem. Znate li za kakve je užase bio osuđen?
Foto: Marko Mrkonjić

JUTROS je u medijske redakcije stiglo priopćenje HDSSB-a u kojemu se javnost obavještava kako je “u tijeku pokretanje sudskog postupka protiv saborskih zastupnika Branimira Bunjca (Živi zid) i Davora Bernadića (SDP) zbog svjesno izrečenih laži protiv predsjednika HDSSB-a Branimira Glavaša”, inače i saborskog zastupnika koji podržava vladu Andreja Plenkovića.

Glavaš je Bernardića i Bunjca odlučio tužiti u građanskoj pravnici jer smatra da su mu narušili ugled i čast nazivajući ga osuđenim ratnim zločincem, te od njih dvojice traži da mu sveukupno isplate 250 tisuća kuna odštete. 

“Gospodin Glavaš nije 'osuđeni ratni zločinac' kako ga Vi nazivate, što vam je neosporno poznato jer nije na snazi niti jedna osuđujuća presuda protiv njega. Naime, Vama kao i cijeloj hrvatskoj javnosti je poznato da je Ustavni sud RH 12. siječnja 2015. godine ukinuo drugostupanjsku presudu Vrhovnog suda izrečenu protiv Branimira Glavaša, a Vrhovni sud RH je 28. srpnja 2016. godine ukinuo i prvostupanjsku osuđujuću presudu Županijskog suda u Zagrebu od 8.svibnja 2009. protiv gospodina Branimira Glavaša, te nikakva presuda (nepravomoćna ili pravomoćna) protiv moje stranke ne postoji. Isti se procesno pravno nalazi u poziciji 'optuženika', a ne nikako kako Vi tvrdite u poziciji 'osuđenog ratnog zločinca'", navodi se u pismu koji je Glavašev odvjetnik Vedran Pajić uputio Bernardiću, a slično pismo je dobio i Bunjac.

Najavio i tužbe protiv niza medija, pa i Indexa

Glavaš je još za Novi list izjavio kako zbog istog razloga već traje proces protiv Slobodne Dalmacije te najavio kako će tužiti i Index i političkog analitičara Jaroslava Pecnika. 

Stoga bi bio red da se podsjetimo kako smo došli do toga da Branimir Glavaš tuži medije i ljude za izjavu da je on ratni zločinac.

Branimir Glavaš je jedan od osnivača HDZ-a i početkom devedesetih godina bio je ključna osoba u obrani Osijeka u Domovinskom ratu, isprva formalno s pozicije sekretara Sekretarijata za narodnu obranu općine Osijek. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u prosincu 1991. imenovao ga je zapovjednikom obrane Osijeka, a par dana prije toga je dobio i čin bojnika. Inače, na kraju je dogurao i do čina generala bojnika HV-a te je dobio i niz državnih odličja.

U Glavaševom Osijeku se zarobljenim civilima sipala kiselina u želudac

Tijekom Domovinskog rata su snage pod Glavaševim zapovjedništvom izvršile niz svirepih likvidacija osječkih civila srpske nacionalnosti koje su u hrvatskoj javnosti ostale zapamćene pod nazivima “Slučaj garaža” i “Slučaj selotejp”.

Iza tih prilično eufemističkih naziva kriju se stravične priče o tome kako se zarobljene civile tjeralo da piju kiselinu iz akumulatora, kako ih se premlaćivalo i mučilo, kako su mnogi odvedeni u nepoznatom pravcu i zauvijek nestali te kako je bila uobičajena praksa zarobljene civile odvoditi na obalu Drave sa selotejpom preko usta i tamo ih smaknuti metkom u glavu, a onda njihova tijela baciti u rijeku.

Oko toga da su se ta ubojstva, odnosno ratni zločini događali nema nikakvog prijepora, čak ni sam Glavaš to ne poriče, iako poriče da je za sve to ikako odgovoran.

Jedan od rijetkih koji je preživio takvo odvođenje na obalu Drave bio je osječki električar Radoslav Ratković kojeg su krajem 1991. iz stana odvela trojica pripadnika Zbora narodne garde. Ratkovića su prvo premlaćivali na njemu nepoznatoj lokaciji, ispitujući ga “tko su četnici s kojima surađuje”, iako nije surađivao s četnicima.

Priča preživjelog Radoslava Ratkovića

 “Jedan me tukao nogom, drugi pištoljem, treći me udarao iz voleja po prsima. Pao sam sa stolice da bi me jedan od njih dočekao vojničkim čizmama... Digli su me, ponovno posjeli, a onaj ‘pištoljdžija’, kojega tako zovem jer me tukao pištoljem, ponovno me udario. Tukli su me i tukli, ne znam koliko. Kad valjda više nisu imali snage da me tuku - a ja više od tolikih batina nisam ni osjećao bolove - izveli su me opet u onu prvu prostoriju gdje mi je taj ‘šef’ oduzeo osobne stvari”, ispričao je nakon rata Ratković novinaru Dragi Hedlu. 

Nakon što su Ratkovića premlatili i de facto opljačkali, ljepljivom su mu trakom zavezali ruke na leđima i začepili usta i teško pretučenog iznijeli ga iz prostorije. Ugurali su ga u auto i krenuli prema Dravi. Tamo su mu ispalili metak s lijeve strane u glavu koji ga nije odmah ubio pa je pao u rijeku. 

“Osjećao sam da se gušim, ali kako se dva-tri dana prije toga nisam brijao i kako mi je brada izrasla, ona ambalažna traka nije se dobro držala, opustila se s desne strane i ja sam nekako uspio, iako teško jer mi je jezik s donje strane bio ozlijeđen, izgurati jezikom onu lopticu papira. Koljenima sam dohvatio dno rijeke i izašao glavom na površinu, zinuo i glasno uzeo zrak. ‘Pištoljdžija’ je baterijskom lampom osvijetlio površinu vode. Kad je vidio da sam izvirio, još je jednom ispalio metak i pogodio me kroz otvorena usta, potpuno nevjerojatno, gotovo na istome mjestu kao i prvi put. Dva puta mi je pucao u glavu, ali me nije ubio. Bio sam svjestan da me čekaju, zaronio sam i mislio: moram se nekako držati obale”, svjedočio je kasnije Ratković, koji je ipak uspio sve to preživjeti.

Žrtvu Glavaševih ljudi proglasili atentatorom na Glavaša

Jedna od žrtava Glavaševih ljudi čak je u notornom Slobodnom tjedniku pokojnog Marinka Božića proglašena teroristom koji je trebao izvršiti atentat na Glavaša, ali je spriječen u zadnji trenutak. Naime, Čedomir Vučković je bio satima mučen i premlaćivan u zgradi u kojoj je Glavaš ima svoj stožer te su ga čak natjerali i da popije sumpornu kiselinu iz akumulatora koja mu je izjedala unutarnje organe. Umirao je polako u strašnoj boli te je u jednom trenutku sakupio zadnje atome snage i uspio istrčati iz prostorije u kojoj su ga mučili, da bi bio upucan i konačno ubijen u dvorištu tadašnjeg Sekretarijata za narodnu obranu. Fotografija njegova leša je završila na naslovnici Slobodnog tjednika na kojoj je proglašen teroristom, iako je bio nevini civil.

Prema svjedočenju kasnijeg krunskog svjedoka protiv Glavaša, 1991. tek 16-godišnjeg Krunoslava Fehira koji je bio pripadnik HOS-a, i sam Glavaš se, čuvši pucnjavu, pojavio u dvorištu nakon Vučkovićeva ubojstva te je naredio da se likvidira i drugog zarobljenika kojega su njegovi ljudi držali u istoj prostoriji i mučili.

O ubojstvima civila u Osijeku su još devedesetih pisale novine, napose Feral Tribune, ali Glavaša to nije zaustavilo u njegovoj političkoj karijeri. Nakon rata je imao neformalnu titulu “gubernatora Slavonije”, dok je formalno bio saborski zastupnik, pa glavni inspektor HV-a, pa osječko-baranjski župan, pa opet saborski zastupnik itd. Glavaš je bio i jedan od ključnih ljudi u pobjedi Ive Sanadera u glasanju za predsjednika HDZ-a, kasnije objavivši kako je na tom saboru HDZ-a organizirao manipuliranje glasovima u Sanaderovu korist. Treba spomenuti i kako je sve te godine bio bliski suradnik i prijatelj Vladimira Šeksa, s kojim je početkom devedesetih neko vrijeme bio gospodar života i smrti.

Suđenje za ratne zločine tek nakon svađe sa Sanaderom

Pravosudno raščišćavanje zločina nad civilima u Osijeku započelo je tek nakon što se Glavaš 2005. posvađao sa Sanaderom i osnovao regionalnu stranku HDSSB, što je Glavaš uvijek koristio kao argument da je žrtva političkog progona. 

Kroz cijelu istragu i proces Glavaš je pokušao sve pretvoriti u cirkus. Poznati su njegovi navodni štrajkovi glađu uz objašnjenje da je nevin, a koliko je doista štrajkao glađu najbolje svjedoče naknadne izjave Ante Đapića, koji je tada bio koalicijski partner HDSSB-a u Osijeku, da mu je u bolnicu donosio čokoladice. Glavaš je za ratne zločine prvostupanjski konačno osuđen 8. svibnja 2009. na deset godina zatvora, no on je par dana prije presude pobjegao u BiH. Poslije raznih pravnih peripetija konačno je kaznu, u međuvremenu smanjenju na osam godina, počeo služiti u zatvoru BiH, te ju je na kraju i odslužio nekoliko godina. 

HDSSB-om je pak upravljao iz zatvorske ćelije u susjednoj državi, a to što je i pravomoćno te na kraju na Vrhovnom sudu osuđen za ratni zločin nije zaustavilo ljude (između ostaloga, i osječkog ustavnog stručnjaka Matu Palića, danas agitatora za najnoviji referendum Željke Markić) da se pridruže Glavaševoj stranci, kao ni to da HDSSB godinama vlada Slavonijom. Povrh svega toga, Glavaševi ljudi su organizirali i neuspio pokušaj podmićivanja Vrhovnog suda da se Glavaša oslobodi. Baš zbog toga je nedavno osječki poduzetnik Drago Tadić pobjegao u BiH, idući stopama svojeg suradnika Glavaša.

Ustavni sud pod vodstvom Jasne Omejec ukinuo presudu Glavašu

Branimir Glavaš je bio osuđeni ratni zločinac sve dok Ustavni sud pod vodstvom Jasne Omejec nije u siječnju 2015. donio presudu kojom se poništava drugostupanjska pravomoćna presuda i naložio Vrhovnom sudu RH da ponovno razmatra žalbe Branimira Glavaša i drugih suoptuženika na prvostupanjsku presudu. Taj sastav Ustavnog suda se “proslavio” i presudama koje su išle u korist Ive Sanadera i Milana Bandića. Objašnjeno je da su Glavašu - prekršena ljudska prava. Vrhovni sud je pak u srpnju 2016. ukinuo prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu u cijelosti i vratio predmet na ponovno suđenje.

Hrvatima iz Slavonije nije bio problem da ga unatoč bijegu od pravosuđa i nekad pravomoćnoj presudi za ratne zločine opet izaberu kao zastupnika u sabor nakon što se vratio iz BiH. Sada mu se opet sudi za ratne zločine.

Glavaš je već bio osuđeni ratni zločinac, sada je formalno optuženik za ratne zločine

Formalno-pravno gledajući, u ovom trenutku Branimir Glavaš nije osuđeni ratni zločinac iako je prethodno godinama neprijeporno bio osuđeni ratni zločinac. U Hrvatskoj je očito sve i svašta moguće, što uključuje i ovakvo pravosuđe koje je dizajnirao spomenuti Šeks, dugogodišnji Glavašev prijatelj s kojim se opet pomirio nakon što ih je Sanader posvađao. 

Ostaje nam vidjeti hoće li Glavaš iz statusa optuženika za ratne zločine opet postati osuđeni ratni zločinac.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara