GRAD ZAGREB trenutačno gradi ili je u završnim fazama predradnji za izgradnju dvaju nogometnih stadiona. Onog u Kranjčevićevoj gradi i financira sam, dok u onaj u Maksimiru ulazi u partnerstvu s državom. Te dvije investicije ukupno će nas, zagrebačke porezne obveznike, koštati oko 135 milijuna eura.

Istovremeno bi za Goljak, "jedinu specijaliziranu bolnicu u Hrvatskoj koja se bavi sustavnim praćenjem i rehabilitacijom neurorizične djece", koja je u vlasništvu Grada Zagreba i čiji je centralni kompleks u jako lošem stanju, trebalo izdvojiti manje od desetine tog iznosa kako bi se nužno i žurno obnovila.

Galerija

Goljak je specijalna bolnica u Zagrebu za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama. U bolnici se rehabilitiraju i djeca s cerebralnom paralizom u dobi do 18 godina. Svaki dan u nju dolazi 330 djece, koja su zbog njihova teškog stanja u pratnji roditelja. Djeca, roditelji i djelatnici u Goljaku borave u neprikladnim uvjetima, prostorijama i zgradama.

Goljak ne treba šminkanje olupine, nego njeno rušenje i izgradnju novog kompleksa

Čekaonice i ordinacije su skučene, djeca se rehabilitiraju i educiraju u kontejnerima u kojima je zimi hladno, dok zidovi čvrstih objekata vlaže. Ograda oko bolnice je propala, a izolacija objekata je loša. Goljaku je nužna hitna i temeljita obnova, adaptacija te modernizacija. To podrazumijeva rušenje starih i izgradnju novih objekata te bolje iskorištenje površine bolnice. Izrađena je studija projekta i sve to bi koštalo 10.2 milijuna eura. Na potezu je Grad Zagreb.

Priču o Goljaku nužno je početi ovako izravno, u glavu. Dok bi u većini angažiranih reportaža prethodni pasus bio onaj kojim se završava i poentira, kod Goljaka ćemo ostaviti po strani novinarska pravila ili uzuse. Ovo ionako nije klasična reportaža iz specijalne dječje bolnice, nego vapaj ili krik da se u gradu čiji proračun za ovu godinu iznosi gotovo 3 milijarde eura, djelić toga izdvoji za pohabanu, dotrajalu i neprikladnu bolnicu za djecu s najtežim oboljenjima.

I to ne za šminkanje rugla Zagreba, što je maksimum koji se djelatnicima i pacijentima Goljaka nudi, nego za njegovo rušenje i gradnju novog Goljaka, dostojnog predanosti osoblja, patnje njegovih štićenika i truda roditelja te djece.

U bolnici za nepokretnu djecu nema lifta

O tome u kakvom je stanju Goljak dovoljno govori da se u toj bolnici djelatnike koji brinu o najdelikatnijim pacijentima prisiljava da rade nepropisno. Naime, nije propisno po stepenicama nositi bebu s cerebralnom paralizom, ali u Goljaku to moraju jer nemaju lift.

Ponovimo, u bolnici za nepokretnu djecu nema lifta. Jednako je skandalozno ono što je posebno aktualno sada, nakon početka školske godine te dok starta sezona grijanja - teško bolesna djeca u Goljaku nastavu pohađaju u kontejnerima u kojima je hladno.

Apsurd oko Goljaka povećava to što je civilizacijska sramota Zagreba smještena između najprestižnijih rezidencijalnih dijelova metropole, Pantovčaka i Zelengaja. Nastavlja se kada se nađete ispred kompleksa. Iako provjerom adrese vidite da ste na odredištu, prvi dojam je šok.

To naime ni po čemu ne izgleda kao bolnica, pogotovo ne za posebno delikatne i ranjive pacijente kao što su Goljakovi. Izgled kompleksa prije podsjeća na skladišta između kojih je pretrpani parking. Sličan dojam imala je o Goljaku kada je ovdje prvi put došla Ivana Kern, ravnateljica bolnice, koja je prisjećanjem na to počela detaljan razgovor za Index.

"Tražila sam bolnicu, došla na adresu i nisam vjerovala kada sam došla na adresu da se ovo zove bolnicom"

"Došla sam raditi na Goljak kao specijalistica fizikalno-medicinske rehabilitacije 2017. I nisam se mogla prestati čuditi znanju koja postoji ovdje u bolnici i arhitektonskim uvjetima u kojima ljudi rade i pacijenti gdje dolaze s roditeljima. Naprosto, došla sam se prijaviti na posao. Tražila sam bolnicu, došla na adresu i nisam vjerovala kada sam došla na adresu da se ovo zove bolnicom.

Međutim, uz ljude koji rade ovdje, nekako kao da ti zidovi padnu u drugi plan. Sve je lakše uz te ljude, njihov osmijeh i stručnost. Neke priče stvarno završe jako lijepo. Međutim, kad se podvuče crta, mislim da ni ljudi ni bebe ne bi trebali dolaziti u ovakve uvjete.

Pa je stoga prvi logičan korak bio napraviti studiju izvedivosti, jer svima su neprimjereni ovakvi uvjeti", govori ravnateljica Kern te dodaje: "Često čujemo 'Goljak treba iseliti', no ipak postoji razlog valjda zašto se to već desetljećima nije dogodilo."

"Bavimo se cerebralnom paralizom i neurorizičnom djecom. Bebama koje su imale krvarenje u mozgu"

Listajući albume sa starim fotografijama s početaka Goljaka priča nam: "Na početku je ustanova služila za zbrinjavanje djece stradale u Drugom svjetskom ratu, gdje su u pitanju bile eksplozivne rane. Ovo dvorište kroz koje ste došli je zapravo parking, a tada ga nije bilo.

Izgled ovog cijelog kraja i je drugačiji od onog kakav je bio na početku. Sada nam je dvorište zapravo parking kapaciteta 20 mjesta, ali uvijek ima duplo više automobila." Na pitanje čime se bave u tako neprimjerenom okružju za teško bolesnu djecu, govori nam:

"Na Goljaku se pretežno bavimo cerebralnom paralizom i neurorizičnom djecom. Djecom koja su prije poroda ili tijekom njega najčešće imali krvarenje i/ili hipoksiju u mozgu. Radi kojih su nastali problemi u razmišljanju, u vidu, regulaciji ponašanja. Ručice, nožice, nešto je ostalo slabije. Zato nam je zapravo i bitno da je dobar prilaz kad dolaze automobilima.

"Ovo kako smo mi sada prisiljeni raditi nije propisno"

Ovo kako smo mi sada prisiljeni raditi nije propisno. Nije propisno da po stepenicama nosimo bolesnu bebu, ali moramo jer nemamo lift. Na četiri lokacije imamo ukupno 230 djelatnika, a na adresi Goljak 2 ih je 90.

Oni dnevno obrađuju 330 pacijenata, što znači da 330 obitelji dolazi ovdje na adresu Goljak 2 svaki dan. Glavni objekt je arhitektonski u najgorem stanju od svih naših. Imamo parcelu od 4000 kvadratnih metara, dakle uopće nije malena. Ali bi se mogla daleko bolje iskoristiti."

Posjetili smo centralni kompleks Goljaka, ali to nije sve, otkriva nam ravnateljica: "Djelujemo na četiri lokacije, pružamo medicinsku skrb i terapije. Dolazi nam 332 djece dnevno iz Zagreba. Tu je dnevna bolnica dojenčadi i male djece.

Zatim dnevna bolnica djece školskog uzrasta i dnevna bolnica visokorizične djece. Tu su najčešće palčići, prijevremeno rođena djeca (neka su rođena već u 23. tjednu trudnoće). Takva djeca iz svih zagrebačkih rodilišta bivaju upućena nama na rehabilitaciju. To izgleda tako da djeca rade vježbe svaki dan."

"Roditeljima ovo izaziva ogroman stres. Nekada ne dišu i svoje potrebe stavljaju na drugo mjesto"

Na primjedbu da to zvuči jako izazovno i za roditelje, ravnateljica otkriva: "Roditelji po potrebi pričaju sa psihologom. Kasnije s djecom rade logopedi. Tu se roditelji i djeca susreću s dosta poteškoća. To je jako zahtjevno. Traži jako puno posla i živaca te izaziva ogroman stres. Roditelji takve djece nekada ne dišu, sve svoje potrebe stavljaju na drugo mjesto."

Raditi s takvom djecom ne može svatko, jasno je iz izlaganja ravnateljice: "Specifičnost naše bolnice je da u istom dvorištu imamo školu za djecu s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, koju na ovoj lokaciji pohađa 40 djece. To je potpuno zasebni oblik školovanja u našem Centru za odgoj i obrazovanje Goljak. Nastavu održavaju profesori i edukacijski rehabilitatori.

Ne mogu biti nastavnici oni koji nemaju vještine rada s djecom s poteškoćama. I kad su na nastavi, edukacijski rehabilitatori ih educiraju. Kad nisu na nastavi, djeca rade terapiju. Fizikalnu, radnu, terapiju psihologa, logopeda. Na nastavi su i djeca kojima treba mijenjati pelene."

"Škola za djecu je u kontejneru. Hladno im je i nemaju sanitarni čvor"

Sve ovo ekstremno je zahtjevno i u idealnim uvjetima. No na Goljaku su uvjeti ispod minimuma: "Veliki problem nam je stanje zidova i općenito objekata u kojem su školska djeca. Ovdje idu u školu i provode vrijeme u dnevnom boravku. Ovdje jedu, idu na terapije. Ali hladno im je, nemaju sanitarni čvor i u takvim uvjetima su od 7 do 16 sati, dakle pola dana. Borave u montažnom objektu.

Fizikalna terapija nam je u apsolutno neprimjerenom objektu. Postoji u zdravstvenim ustanovama rizik gubitka pacijenta. Tu su hodajuća djeca, koja možda ne razumiju i koja se mogu izgubiti u transferima bolnica-škola. Neka se nešto hitno dogodi, ovdje uvijek ima slobodnih izlaza i još je blizu parking prekrcan autima. Ogradni zid je u jako lošem stanju i hitno ga treba zamijeniti. Na našoj fasadi nemamo izolacije."

Zbog svega navedenog na Goljaku su naručili studiju izvedivosti obnove, govori ravnateljica: "Meni je jako drago da smo napravili studiju izvedivosti obnove, što je nužno prije izgradnje novog objekta. On bi se gradio na mjestu dvije postojeće zgrade, bio bi samo na jedan kat, ne bi narušavao ovo elitno susjedstvo. Na katu s liftom bi bili dojenčad i mala djeca, koju se može lakše nositi.

"Psiholog prima roditelje i dijete u uredu od sedam kvadrata"

Konačno bi se pomoćna kuhinja, sestre, glavna sestra i liječnik dnevne bolnice djece školskog uzrasta spojili u jedinstven prostor. Tamo bi bili i nosači djece, koji voze djecu u kolicima i voze ih do škole. Trenutačno su u kućici koja nema ni uporabnu dozvolu. Psiholog nam radi u ambulanti površine sedam kvadrata, a u novom objektu imao bi 12.

Imamo urede od osam, devet kvadrata, što je ništa, to je veličina malog WC-a, a po minimalnim tehničkim uvjetima trebalo bi biti 12. Oni u ured trebaju primiti roditelja ili oba roditelja i dijete, a kako da to naprave u prostoriji od 7 kvadrata?"

"Roditelji dojenčadi u čekaonici od sedam kvadrata"

Nedostatak prostora je ogroman problem u Goljaku: "Na primjer, dojenčad, djeca od oko mjesec dana, njih nam dolazi 25-30. Njihovi roditelji čekaju ih u čekaonici od sedam kvadrata i to rade strpljivo, po dva i pol sata. Kada je vrijeme lijepo to im nije teško jer je ispred ugodno za boraviti, ali kad je kiša i zima... Strpljivi su i požrtvovni i nikada to ne ističu kao problem, ali to nije humano i trebalo bi biti bolje.

Izmještanjem dnevne bolnice u novi objekt na prvom katu nam se oslobađaju prostori za logopeda, psihologa, edukacije, rehabilitatore, one koji brinu o djetetu nakon prve godine. Kada čekamo prvu riječ, prvo razmišljanje, kada više nismo samo na motorici. Tu je već dijete propuzalo, pa gledamo kako počinje govoriti, razumije li mamu i tatu, koliko riječi koristi... Tako da bi onda njih stavili na jedno mjesto. Na tom katu bi i cijela edukacija roditelja bila."

"Novi Goljak koštao bi 10.25 milijuna eura"

Ključno pitanje je koliko to sve košta? "Rušenje stare zgrade i izgradnja nove, izgradnja kružnog toka, garaže, projektiranje i nadzor bi prema studiji izvedivosti koštalo 10.25 milijuna eura, s uračunatim PDV-om. Mislim da taj iznos nije nedostižan, kada vidimo da se nove škole u Zagrebu plaćaju od 17 do 19 milijuna eura."

"Dobili smo tek djelomičnu sanaciju"

No Goljak za sada dobiva tek djelomičnu sanaciju: "Projektna dokumentacija za energetsku obnovu krenula je u svibnju. Studija je navela da tri objekta trebaju energetsku obnovu i grad je to uvažio. U tijeku je izrada dokumentacije i mi bismo za te objekte dobili nova krovišta, fasade, bojlere... Međutim, što se tiče ove glavne obnove, koja uključuje rušenje stare i izgradnju nove zgrade, nemamo još ni od koga ništa. Ni dozvolu, ni ništa.

A klinci nam za to vrijeme idu u školu u kontejnere. Ali nije stvar samo njih, nego i dnevne bolnice dojenčadi i općenito otvaranja kapaciteta. Da maknemo fizikalnu terapiju s prvog kata, da dobijemo invalidski WC. To nam je potrebno jer ljudi imaju članove obitelji u kolicima. Ali osim invalida imamo majke s dječjim kolicima, zbog čega imamo potrebu da je taj prostor malo veći, da mama može ući s kolicima i paziti na bebu."

O suradnji s gradom i državom ravnateljica kaže: "U Gradskom uredu stvarno postoji otvorenost za dijalog. Nitko vas neće odbiti, bit ćete primljeni na razgovor i mislim da je to super. Ali što se tiče izgradnje novog objekta bilo bi zaista divno da krenemo od studije izvedivosti prema realizaciji, da se klinci iz montažnih objekata premjeste u primjereniji objekt."

"Ne želimo selidbu u Nacionalnu dječju bolnicu"

Kao da sve ovo nije dovoljno, Goljaku prijeti scenarij koji ravnateljica i osoblje nikako ne žele: "Ali sve to strašno koči sama ideja da smo mi predviđeni po nacionalnoj strategiji u Nacionalnu dječju bolnicu. I svi mogu zaustaviti priče i reći 'Nećemo uložiti 11 milijuna eura zato što Goljak ide u nacionalnu bolnicu', u Blatu, na mjestu do ruševine koja je trebala biti Sveučilišna bolnica.

Problem je što pri tome nas nijedan arhitekt nije pitao za naše potrebe. Nitko od nas ne želi biti s akutnim pacijentima, ne zato što ih ne volimo nego zato što mislimo da je teret i neki stres koje su naši djeca i roditelji prošli ogroman i da ga ne treba duplicirati. Mislim da bi tamo parking i prilazni putevi bili sjajni, ali sama aktivnost koja bi se događala u nacionalnoj bolnici, sa svima akutnim odjelima, sirenama, traumama, to nam nikako ne treba. Djeci i roditeljima ovdje treba mir."

"Sjajna terapeutkinja je otišla u Njemačku jer ovdje nije dobila vrtić"

Dok se daleko od Goljaka, njegovih djelatnika i pacijenata odlučuje o sudbini ustanove, ravnateljica ima još briga: "Brine me odlazak dobro educiranog kadra, baš ovaj srednji kadar koji završi specifične tehnike koje su jako skupe za rad s djecom, koji imaju iskustvo od nekih deset godina, otvara privatne prakse što je apsolutno njihovo pravo i naravno da im želimo sreću. Pomogli su toliko djeci Zagreba i Hrvatske. Velika je fluktuacija educiranog kadra.

Dolaze nam djeca koji su završili fakultet i u koje treba ulagati i koje treba educirati i koji tek trebaju provesti vrijeme terapirajući djecu, steći iskustvo i shvatiti potrebe djece, ali i roditelja. Na natječaj za logopeda nam se nitko nije javio. Nedavno nam je otkaz dala terapeutkinja. Sjajna radnica s velikim iskustvom, ali muž joj je u Njemačkoj, a tu nisu dobili vrtić. Tako da uz sve ovo razmišljati o nekom velebnom Goljaku na 12 tisuća kvadratnih metara, ne znam koliko je to uopće realno."

"Prošli su i izbori i mislim da je vrijeme da se sada konačno pokrene i ubrza"

Daleko je realnije ostvariti predviđeno u studiji izvedivosti, ali što kaže Grad na studiju izvedivosti koju je naručila bolnica i na trošak od 10.25 milijuna eura za kompletnu obnovu? "Grad se uhvatio energetske obnove, što je četvrtina nama potrebnog projekta. Kada sam im početkom prosinca prošle godine prezentirala studiju izvedivosti rečeno mi je da smo strateški bitni.

Međutim, voljeli bismo da stvari idu brže, da već postoje natječaji. Jer sama izrada dokumentacije je godina dana, a u to još nismo ni zakoračili. Ja mislim da to je izvedivo u recimo tri godine. Ali evo, od moje prezentacije projekta početkom prosinca do sad... Prošli su i izbori i mislim da je vrijeme da se sada konačno pokrene i ubrza", apelira ravnateljica Kern.

Na našu primjedbu kako Grad Zagreb trenutačno gradi dva stadiona ukupne investicije 135 milijuna eura te da bi se po toj logici moralo bi se naći sredstva i za obnovu bolnice za teško bolesnu djecu, ravnateljica odgovara: "O tome se radi jer desetina tog iznosa bila bi dovoljna za potpuno obnovljeni Goljak."

Nedopustivo i nedostojno teško bolesne djece i njihovih roditelja

Sve ovo ravnateljica Goljaka pričala nam je u hodu, dok smo obilazili bolnički kompleks. Zastarjelost infrastrukture te neprimjerenost čvrstih i kontejnerskih objekata za namjenu o kojoj je ovdje riječ vidljivi su na svakom koraku. Prekrcani parking nasred kompleksa koji tako blokira prolaz u ustanovi za nepokretne.

Plijesan i vlaga u dvorani u kojoj djeca vježbaju, dotrajali WC-i, previše uspona za ustanovu s nepokretnom djecom, niz bizarnih, grotesknih građevinskih rješenja, ograda i potporni zid koji su se praktično urušili...

Sve je to nedopustivo i nedostojno onih kojima se ovdje nastoje olakšati ogromne zdravstvene i životne tegobe. Ali možda najporaznije je što se teško hendikepirana djeca školuju u montažnim objektima, kontejnerima bez WC-a i grijanja.

Iz poštovanja prema djeci i njihovim roditeljima, nezamislivim patnjama koje prolaze i trudu kojeg ulažu, nismo ih tijekom boravka u Goljaku niti pitali za izjave. Dovoljan je pogled na mališane s cerebralnom paralizom, majke i očeve koji se za djecu brinu znajući da će to raditi doživotno, da se zastidite zbog problema nas koji nemamo probleme poput onih štićenika Goljaka i njihovih roditelja.

Jedino dijete Goljaka s kojim smo pričali obožava ljude i ustanovu, ali je puno ogorčenja

Zato smo pričali s Hrvojem-Antoniom Belamarićem (51), novinarom HRT-a koji neopisivo voli Goljak, ljude koji tamo rade te mu je životna misija da ta ustanova ne bude više onakva kakva je, nego da postane onakva kakvom je njeni štićenici, njihovi roditelji te zaposlenici zaslužuju.

Hrvoje-Antonio je dijete Goljaka, prošao je cijelo djetinjstvo i mladost u toj ustanovi. Zaposlenike Goljaka smatra zaslužnima za to što je djelomično uspio srušiti barijere koje odvajaju ljude s fizičkim hendikepima od onih koji takve tegobe nemaju. Često dolazi na Goljak, priča s djecom i pomaže im, drži predavanja u školi kao jedan od njih.

Što se tiče odnosa društva prema njemu i djeci koja prolaze što i on, govori i to ravnodušno, bez ogorčenja: "Ljudi ne podnose invalide. Deklarativno su puni sućuti i volje da pomognu, ali zapravo nas smatraju smetnjom. Političarima nismo zanimljivi jer ne nosimo puno glasova."

Na vlasti Grada Zagreba je da ga demantira.