U POSLJEDNJA dva desetljeća gotovo sve izraelske vlade vjerovale su da se palestinski problem može riješiti hermetičnim zatvaranjem stanovništva u uski i sićušni Pojas Gaze, praktički ignoriranjem njihovih legitimnih težnji i zahtjeva.

Čak bi se dalo ustvrditi pristupom zaboravljanja da ti ljudi uopće postoje, dok su s druge strane sustavnom državnom agendom nastojale poduprijeti nezakonito širenje židovskih naselja na Zapadnoj obali te, u svjetlu ili tami prethodno spomenutih aktivnosti, doprinijeti nekoj vrsti "sumnjive" regionalne integracije kroz eventualnu normalizaciju međudržavnih odnosa s arapskim susjedima.  

Međutim, napad fundamentalističke palestinske skupine Hamas 7. listopada prošle godine na Izrael u kojem je oko 1200 izraelskih civila i pripadnika sigurnosti ubijeno, većinom na jeziv način, te oteto više od 200 talaca, ostavio je žitelje Izraela duboko traumatiziranim, Palestince u još većoj nevolji, a cjelokupnu regiju opasno približio sveopćem ratu.

Sve ono što se otada do danas događalo u regiji ima rizične implikacije za ključne aktere krize, prije svih za same Izrael, Gazu i Zapadnu obalu, ali ne manje za Libanon i Siriju, dvije arapske zemlje koje su najviše suprotstavljene Izraelu, te za Egipat i Jordan, prve dvije rivalske države koje su s njim potpisale mirovni sporazum.

Motivacija Hamasa ostala je do danas nejasna

Bez obzira na to što su motivacija te precizno lociranje i definiranje ciljeva koji su naveli pripadnike skupine Hamas da izvrše divljački napad na Izrael i dalje u domeni spekulacija, njihova akcija uzročila je dalekosežne posljedice za geopolitička gibanja i preslagivanja, i to ne samo u regiji Bliskog istoka.

Treba se samo prisjetiti dramatičnog skretanja fokusa svjetske javnosti s događanja u Ukrajini ili zategnutosti u odnosima Sjedinjenih Država i Kine na staru-novu krizu koja je podsjetila koliko je političko-sigurnosno tlo Svete zemlje nestabilno i nepredvidivo.

I pored konstantnih, donekle monotonih, ocjena promatrača kako Hamas ne predstavlja visoko organiziranu ili snažnije vojno-tehnički opremljenu skupinu, njihov svirep upad u Izrael postigao je značajne psihološke i političke učinke, prije svega razbijajući izraelsku percepciju o vlastitoj moći, kompetentnosti njihovih sigurnosnih službi i političkog vodstva te uvjerenosti, koliko židovske države toliko njenih saveznika, da Izrael ima stopostotnu kontrolu nad svojim neposrednim susjedstvom.

Strahopoštovanje prema Hamasu je uvelike poraslo, ne samo kod Palestinaca već i u gotovo svim državama regije. 

Skupina je, čak možda i pretjerano, uspoređena s objektivno mnogo snažnijom i organiziranijom libanonskom šijitskom grupom Hezbolah, koju financijski i tehnički podržava Iran, te joj je prikačen status člana "osovine otpora" cionističkom režimu. Novom statusu Hamasa nisu previše naškodili ni recentni protesti protiv njihovog djelovanja gnjevnih, izbjeglih palestinskih civila na jugu Pojasa Gaze, nakon brutalne vojne kampanje Izraelskih obrambenih snaga (IDF).

Očekivana reakcija Izraela

Zbog svega gore spomenutoga, žestoka reakcija Izraela je, ipak, bila očekivana, čak i da se na čelu države nalazila mnogo umjerenija, centristička vlada umjesto jedne od najekstremnije desnih u izraelskoj povijesti.

Jednostavno, građani Izraela su na početku kampanje željeli osvetu, odnosno odmazdu za učinjeno zlo. Civilni i vojni dužnosnici Izraela su upravo djelovali po inerciji osvete, unatoč činjenici da se u javnim nastupima predstavnika vlade i IDF-a kontinuirano tvrdilo kako je cilj kampanje uništenje terorista Hamasa. 

Međutim, neselektivno i nerazmjerno bombardiranje Gaze ili direktni udari na civilno stanovništvo, što se može u međunarodnom pravu podvesti pod počinjenje kaznenog djela ratnog zločina, te strašan broj ljudskih žrtava koji je do sada prema kredibilnim izvorima dosegao brojku od preko 22.000, među kojima i nekoliko tisuća djece, govori u prilog tezi da cilj vojne operacije nije bio samo demontiranje civilne i vojne strukture Hamasa, već sprovođenje agende etničkog čišćenja teritorija.

O tome su čak i javno govorili pojedini visoki dužnosnici izraelske vlasti. A sve sukladno nekontroliranoj želji za sveobuhvatnom odmazdom nakon orgijanja Hamasa. 

Utjecaj sukoba na regiju

Bliskoistočnu regiju, koja je već dugi niz godina sigurnosno-politički trusno područje, uzdrmano uzastopnim arapsko-izraelskim ratovima te sirijskim sukobom, dodatno je destabilizirao recentni konflikt Izraela i Hamasa, gurajući je u nešto što sliči na permanentni problem, začarani labirint nasilja, ubojstava i osvete bez kraja i izlaza.

Stječe se dojam kako političko-diplomatski pokušaji da se iz tog labirinta ipak nekako izađe uvijek naiđu na spreman odgovor onih koji žele zadržati status quo. 

Egipat i Jordan su posljednjih godina bili zabrinuti da fokus drugih arapskih država ka normalizaciji odnosa s Izraelom odvraća pozornost od pogoršanja dinamike događanja unutar palestinskih teritorija.

S političke točke gledišta, ovaj alarm bilo je krajnje nezgodno izraziti prije svega jer su njihovi glavni partneri i financijski podupiratelji, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), bili pozitivno nastrojeni prema Izraelu. Međutim, i pored toga javna je tajna da jordanski kralj Abdullah II vidi trenutačnog izraelskog premijera kao izrazito opasnog i nepouzdanog sugovornika. Jordan je odbio sudjelovati u Forumu Negev, dijalogu male skupine zemalja, poduprtom od strane Sjedinjenih Država, a koja je uključivala Bahrein, Egipat, Izrael, Maroko i UAE, ali je isključila PNA (Palestinian National Authority).

Također, ono što u ovom trenutku posebno plaši službeni Kairo i Amman je da će neodgovorne izjave visokih izraelskih dužnosnika o prisilnom raseljavanju stanovništva iz Pojasa Gaze, u tom kontekstu informacijama o memorandumu izraelske obavještajne službe te u konačnici operacijama IDF-a na terenu, proizvesti nove valove izbjeglica i učiniti i onako tešku humanitarnu situaciju još nepodnošljivijom za "mirno promatranje".

Otuda frenetični zahtjevi jordanskih i egipatskih dužnosnika Izraelu da pod hitno zaustavi ratne operacije te pozivi Sjedinjenim Državama da učine "neophodno" kako bi "urazumile" saveznika. Iz izjava čelnika američke administracije, ali i dužnosnika drugih zapadnih zemalja u kojima se odlučno protive prisilnom raseljavanju Palestinaca, čini se da su ovi alarmantni apeli ipak urodili plodom.

Destabilizacija ionako krhke ravnoteže

Promatrači vjeruju da je američka administracija u liku prvog čovjeka State Departmenta Antonyja Blinkena daleko od očiju javnosti izvršila snažan pritisak i uspjela uvjeriti izraelske dužnosnike da smanje intenzitet vojnih operacija u Gazi iako se bombardiranje i dalje nastavlja.

Postavlja se, međutim, legitimno pitanje koliko je američka administracija, osobito diplomacija, podbacila kada je u pitanju angažiranje u regiji Bliskog istoka te koje se perspektive otvaraju za daljnje djelovanje. 

Amerikanci su u periodu prije napada Hamasa na Izrael sve svoje napore usredotočili na atraktivnu mogućnost saudijsko-izraelske normalizacije odnosa te spomenutu normalizaciju promatrali kao klicu budućeg sveobuhvatnog rješenja arapsko-izraelskog konflikta.

U saudijsko-izraelskom dogovoru Rijad je prvenstveno vidio američke sigurnosne, političke i ekonomske benefite. Zvanični Jeruzalem je, s druge strane, sporazum s političkom, religijskom i gospodarskom silom arapskog svijeta tumačio kao vjerodostojnu potvrdu svoje regionalne strategije. Washington se kao medijator usredotočio na ekonomski vođenu regionalnu integraciju. 

Trend deeskalacije u cijeloj regiji sličio je na nestvarno lijep san. Saudijska Arabija i Iran obnovili su odnose, Turska i UAE prekinuli svoje rivalstvo, a pomirenje u Zaljevu okončalo je izolaciju Katara.

Zamrznuti su sukobi u Libiji, Siriji i Jemenu, a Abrahamov sporazum je normalizirao odnose između Izraela i nekoliko arapskih država.

Međutim, svi ti hvalevrijedni pomaci bili su samo kratkotrajna slika onoga kako bi regija mogla izgledati kada bi za to postojala politička volja. San se raspao u milijun krhotina nakon napada Hamasa na Izrael, a na političko-sigurnosnu površinu regije isplivale su sve netrpeljivosti, animoziteti, nepovjerenja i otvorena neprijateljstva.

Realnost je ipak drugačija

U stvarnosti deeskalacija na Bliskom istoku bila je neiskrena, taktična, bilateralna i nestrukturirana, čemu je značajno doprinijela američka diplomacija koja je oduvijek djelovala pod očitim utjecajem moćnog židovskog lobija.

Ako glavni medijator odnosno idejni tvorac dogovora djeluje makar i minimalno u korist jedne strane i nije 100 posto nepristran, onda i sam dogovor nema snažno utemeljene niti je u konačnici kredibilan i primjenljiv. Upravo se to dogodilo s kratkotrajno postignutom krhkom ravnotežom na Bliskom istoku. Nijedan od ključnih problema koji potresa ovo područje nije pravilno definiran, a kamoli riješen.

Upravo zbog gore spomenutog rata između Izraela i Hamasa, vrlo je lako destabilizirao regiju i preokrenuo američku miroljubivu agendu deeskalacije i suradnje u totalno nerazumijevanje i konfrontaciju. Palestinsko pitanje, koje bez ostatka razdire bilo kakav vid arapsko-izraelskog pomirenja po svim šavovima, ponovo je došlo na vrh političko-sigurnosne agende.

Zemlje jastrebovi poput Kuvajta, Alžira i Iraka imat će novu priliku da s pozicija radikalizma i bez želje za kompromisom s Izraelom brane ugrožena prava Palestinaca, a čak i najbliži izraelski partneri u arapskom svijetu ne mogu i ne žele opravdati izraelski krvavi pir u Gazi jer bi ih to dovelo u direktan sukob s vlastitim narodom.

Spirala netrpeljivosti, nerazumijevanja i mržnje na Bliskom istoku se, dakle, nastavlja bez nagovještaja bilo kakve promjene trenda. Hamas (ili oni koji stoje iza njega) svojim je aktom samo vratio priču korijenima.