U HRVATSKOJ politici malo što zabrinjava premijera Andreja Plenkovića.

Ne brinu ga deset milijardi kuna teški dugovi u zdravstvu u jeku svjetske krize, manjak medicinskih sestara koje zbog umora i neprozirnih vizira pacijente greškom ubijaju injekcijama dezinficijensa ni snimljeno političko imenovanje upravitelja bolnica koje je procurilo u javnost.

Plenkovića ne brinu stvari koje bi negdje drugdje srušile vladu

Ne muči ga odlazak četrnaest ministara iz prošlog sastava njegove vlade zbog sumnji na nepotizam i nezakonito stjecanje imovine, a ni posjeta trojice lica iz njegove novoodabrane postave ilegalnoj točionici još jednog optuženika za korupciju gdje se mobiteli radi tajnovitosti ostavljaju na ulazu, razmjenjuju crne vreće upitnog sadržaja, a Bela karta onkraj aparata za brojenje novca.

Nikada ne provodi besane noći maštajući o nezakonitim staračkim domovima koji desetljećima nisu prijavljeni nadležnim službama, sa stjenicama u madracima, hladnim pločicama i prljavim plahtama, iz kojih starci bježe i smrzavaju se na obližnjim poljima ili gdje živote završavaju u plamenim buktinjama. 

Za razliku od prosječnog građanina, ne nervira se razmišljajući o apsurdu kupovine luksuznih vojnih aviona u trenutku kad država grca u tristo milijardi kuna duga i nije kadra isplatiti temeljne socijalne usluge. Ne zamara ga ni činjenica da je preko pedeset tisuća građana uslijed zatvaranja ekonomije ostalo bez posla i završilo na mizernoj ispomoći Zavoda za zapošljavanje nedovoljnoj za život ni da tristo tisuća djece životari ispod ruba siromaštva.

Možda ga ipak grebe što Hrvatska plaća skupe penale jer nije ispunila ni jedan cilj održivog razvoja i odvajanja otpada Europske unije, i to da njegov ministar gospodarstva i održivog razvoja – rado viđen gost mjenjačnice novca Dragana Kovačevića i sudionik afere s vjetroelektranama – u strateškom dokumentu o napuštanju fosilnih goriva namijenjenom odobravanju međunarodne zajednice gura terminal na plin. 

Što Plenkovića brine? Mišljenja iz Bruxellesa

Ono što ga s razlogom brine jest mišljenje njegovih kolega iz Bruxellesa. A posljednja ocjena Europske komisije stanja pravne države u Hrvatskoj nije nimalo laskava, jer Hrvatska je prikazana kao slučajna država čiji građani nemaju nimalo povjerenja u funkcionalnost pravosuđa, a koja – prema komparativnoj analizi portala Politica – zbog beskonačnih procesa koji rijetko završavaju pravomoćnim presudama i napada na medije pripada zloglasnom klubu Mađarske, Poljske, Bugarske i Rumunjske, koliko god željela biti dijelom civilizirane Europe.

U istom pokudnom tonu, u ovogodišnjem Eurobarometru uvjerljivih 97 posto Hrvata procijenilo je da je korupcija u našoj uvaženoj državi sveprisutna, a na nacionalnoj razini građani su u Crodemoskopu vladu ocijenili s 2,7. Ovdje se vrijedi zaustaviti na jednom očitom pitanju. Parlamentarne smo izbore održali prije nepuna tri mjeseca, a građani – oni isti građani koji svojoj vlasti, institucijama i pravosuđu nisu željeli dati čak ni punu trojku – premoćnom su većinom odabrali onu istu vlast koja stvara i održava sustav koji toliko preziru. HDZ, čini se, čak ni u jeku korupcijske afere svoje vješte državne tajnice koja je primala mito, dogovarala povlaštena plaćanja na štetu države, muljala s pravilnicima i namještala državne ispite, jednostavno ne može izgubiti izbore. 

Tko i zašto tako pobožno glasa za HDZ?

No pitanje tko to toliko pobožno glasa za HDZ zapravo je retoričko, jer njima glas daje ona tiha masa koja od sadašnjeg sustava – mreže inertnog pravosuđa, hipertrofirane uprave, kadrovski prekrcanih institucija koje odbijaju biti transparentne i tužbi protiv istraživačkih novinara – ima izravnu materijalnu korist.

Na posljednjim unutarstranačkim izborima u državotvornoj stranci – kad je, sjećate se, Plenković karizmatski zadržao svoju predsjedničku titulu – pravo glasa je prema statutu HDZ-a imalo vrtoglavih 212 tisuća članova, što je samo po sebi brojnije glasačko tijelo nego što je na parlamentarnim izborima zavela antisistemska desnica – 180 tisuća glasova Domovinskog pokreta – i antisistemska ljevica – 120 tisuća glasova koalicije Možemo!.

HDZ je, dakle, ove izbore uspio dobiti tako da su za njih, gledajući gole brojke, glasali samo članovi HDZ-a i njihove obitelji, koje egzistencijalno ovise o opstanku stranke na vlasti. Vrijedi napomenuti i da je na ove izbore izašao nikada manji broj od 47 posto birača, a najmotiviraniji da unatoč epidemiološkoj situaciji usred ljetne žege posjete biralište bili su oni koji kane zadržati svoje mjesto u sadašnjem sustavu.

HDZ je izgradio perpetuum mobile

Tih 212 tisuća ljudi koji iz HDZ-a neće biti izbačeni čak ni ako propuste platiti mjesečnu članarinu od deset kuna potom treba smjestiti na 212 tisuća beskorisnih radnih mjesta koja postoje samo kako bi postojala, u 212 tisuća ureda i tmurnih labirintskih hodnika gdje trebate odnijeti još jedan papir, na 212 tisuća šaltera i u 212 tisuća konzultantskih službi, ili, neovisno o njihovim kompetencijama, na 212 tisuća čelnih mjesta u općinama, županijama, komunalnim društvima, bolnicama, na sudovima, u državnim firmama, u školama ili u staračkim domovima.

Stoga ne čudi da se usprkos racionaliziranom broju ministarstava – no ne toliko racionaliziranom da Ministarstvo branitelja, ministarstvo namijenjeno ljudima koji po samoj definiciji riječi doslovno nešto brane, pripojimo Ministarstvu obrane ili da Ministarstvo turizma svoj posao jednostavno preda Hrvatskoj turističkoj zajednici, koja radi istu stvar – broj ravnatelja uprava s 97 povećao na 101, a ukinuti pomoćnici ministara i dalje primaju plaću.

Na neki način HDZ-u treba čestitati što je izgradio perpetuum mobile oko kojeg se uopće ne treba truditi, a koji se poslušno samoreproducira jer njihovi glasači egzistencijalno ovise o stranci. HDZ je najbolji student lekcije o toksičnoj partitokraciji koju bi, dakako, da može, iskoristio i SDP, iako nema toliku bazu ovisnika i još nije toliko vješt u vezivanju preživljavanja svoje publike u svoj vlastiti opstanak.

Reforme bi iz perspektive HDZ-a bile ravne ritualnom samoubojstvu

Stoga očekivati da će HDZ smanjiti administraciju, provesti preustroj izmišljenih općina i županija, digitalizirati upravu, poticati transparentnost, energetsku tranziciju provesti bez pogodovanja, povratiti povjerenje građana u javni sektor, državu učiniti učinkovitijom ili bez batrganja pristati na osnivanje neovisnog istražnog povjerenstva protiv korupcije krunska je politička naivnost.

HDZ to ne može i neće učiniti, jer to bi iz njihove perspektive bilo ravno ritualnom samoubojstvu: njihovi glasovi na izborima, vjerno članstvo i politički opstanak ovise o sustavu koji je netransparentan, kadrovski nabrekao i neotporan na korupciju. Korupciju možemo ukloniti samo ako HDZ uklonimo s vlasti, a za to nam je potrebno znatno više nesebičnosti, skrbi za opće dobro i političke kulture od one s kojom se sada možemo pohvaliti.     

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala