NA ULICAMA prekrivenim mrežama protiv dronova ili duboko u gradskim podrumima, stanovnici Hersona obavljaju svoje svakodnevne poslove uz stalnu prijetnju ruskog bombardiranja. Bilo da se radi o kupovini na tržnici ili probi plesa, život se u ovom jedinstvenom gradu, jedinom velikom ukrajinskom središtu smještenom gotovo izravno na prvoj crti bojišnice, preselio pod zemlju i zaštitne mreže, piše The Guardian.

Život u skloništu

Krizna psihologinja Galina Lucenko užurbano se kreće među malom skupinom djece okupljene oko stola u jednom od hersonskih podruma. Iznad stola njiše leptira od plastelina na niti. Njezinu kuću, kaže, pogodila je ruska granata 2024. godine, pri čemu je ranjena u nogu i trbuh. Ovaj podrum siguran je prostor u opasnom gradu. Služi kao sklonište, a u drugim prostorijama održavaju se satovi joge, plesne probe i radionice rukotvorina za starije žene koje tiskaju majice s imenom grada.

"Djeca su neprestano pod pritiskom", kaže Lucenko. "Stalno su pod stresom, a neka se nakon granatiranja boje i izaći van." Jednom djetetu daje kornjaču od plastelina i pita ga želi li je staviti u kućicu. "Važno im je pružiti mogućnost izbora kako bi osjetili da se ne radi samo o preživljavanju", objašnjava. "Već o tome da žive i osjećaju sve oko sebe."

Svakodnevica na prvoj crti

Pogled na ulice Hersona objašnjava zašto se toliko aktivnosti odvija pod zemljom. Prozori trgovina u ovom gradu na desnoj obali Dnjepra zaštićeni su daskama od gelera, dok druge zgrade nose ožiljke od topništva i kliznih bombi.

Dugi dijelovi gradskih ulica, uključujući i glavni prilaz s riječne obale, prekriveni su mrežama protiv dronova, stvarajući tunele sa tri strane. S ruskim snagama stacioniranim odmah preko rijeke, svakodnevni život za preostalih 60.000 stanovnika - od čega 5000 djece, od prijeratnih 300.000 - odvija se pod nekom vrstom zaštite.

Herson je teško mjesto za život. Ruske snage zauzele su ga na početku rata 2022. i bio je jedino regionalno središte pod okupacijom. Devet mjeseci kasnije, oslobođen je nakon što su se ruske snage povukle preko Dnjepra. No, noćna mora za stanovnike nije završila. Ukopani na drugoj obali rijeke, Rusi su započeli sa sve žešćim napadima. Zloglasni ruski "dron safari", koji je započeo u svibnju 2024. i u kojem su dronovi lovili i ubijali civile, odvijao se upravo na ovim ulicama.

"Ovo je moj dom"

Unatoč svemu, život ide dalje. Glavna gradska perinatalna klinika smještena je unutar "crvene zone" - pojasa dubokog jedan kilometar uz obalu Dnjepra - u starom sovjetskom skloništu s protueksplozivnim vratima.

Kristina Furman (23), primljena zbog opasnosti od prijevremenog poroda, jedna je od oko 1000 žena koje klinika mjesečno zbrine. "Živimo na periferiji, u jednom od najopasnijih dijelova grada. Ali sve je u redu. Ja sam odavde, cijela moja obitelj je odavde. Ovo je moj dom", kaže.

Dodaje kako mreže protiv dronova imaju velik utjecaj na moral. "Kad se vozite ispod mreža, odjednom se osjećate dobro, zaštićeno. Ali istina je, mreža nema posvuda."

Drugi, poput Volodimira Gorbačevskog, ravnatelja klinike, nastoje što više smanjiti izloženost riziku. Njegov stambeni blok, u kojem je nekad živjelo 15 obitelji, sada broji samo tri. "Ne idem u kafiće ni restorane. Ostajemo kod kuće, koristimo internet i gledamo TV. Izlazim samo kad je nužno", kaže Gorbačevski.

Odgovor vlasti

U svom podzemnom uredu, vojni guverner Hersona Oleksandr Prokudin potvrđuje da mnogi paze koliko se izlažu opasnosti. "Većina ljudi pokušava ne izlaziti bez prijeke potrebe. Jutros sam morao na nekoliko događaja. Dvaput smo se morali skloniti jer su uočeni dronovi", kaže. "Upravo sam čuo da je u gradu ranjeno dijete. Do sada jutros imamo petero ozlijeđenih od dronova i topništva."

Prokudin ističe jedinstven položaj Hersona. "Nijedan drugi veliki grad u Ukrajini nije poput ovog. Udaljen je kilometar od prve crte i od neprijatelja. Da nemamo zaštitu od dronova koju imamo, sada bismo definitivno bili 'siva zona'."

Odgovor je, kaže, pružiti još više zaštite. "Pokušavamo postaviti mreže posvuda gdje se ljudi kreću. Trenutno imamo više od 100 km mreža. Želimo 200 km u sljedeća dva mjeseca, a plan je imati 300 km do kraja godine." Uz to, planira se širenje mreže podzemnih objekata, uključujući klinike i škole diljem regije.

Obrazovanje pod zemljom

U selu Miroljubivka, petnaestak minuta vožnje od grada, ravnateljica seoske škole Larisa Ribačuk vodi nas kroz prazne učionice na katu do podruma. U jednoj prostoriji starija djeca prate sat biologije, dok se u drugoj djeca iz vrtićke skupine igraju na podu.

Kaže da je tijekom ruske okupacije od 300 učenika ostalo samo 50. Sada škola brine o njih 120. "Prvi izazov kad smo počeli s nastavom pod zemljom bio je nedostatak prostora", kaže Ribačuk. "Djeca koja su živjela pod okupacijom često nisu išla dalje od svojih dvorišta. Bilo je izazovno ponovno ih socijalizirati."

Proširenje podruma omogućilo je više prostora. "Ovdje imamo uzbune i po pet puta dnevno. Dolje se ništa ne čuje i to djeci olakšava. Ne moraju bježati iz razreda u sklonište", objašnjava ona. "Roditelji su odlučili ostati. I ja živim u selu", dodaje. "Kad ne vidimo dronove, osjećaj je kao da živimo normalan život."