Na stranu pokušaji projekcije Kine kao moćne ekonomske veselile koja predstavlja ozbiljnu prijetnju američkoj dominaciji; zaokret koji je vladajuća garnitura upriličila ovoga tjedna, uputivši inozemnim investitorima poruku tople (nedvosmislene) dobrodošlice, baca bitno drukčije svjetlo na aktualna zbivanja.

HOĆE li Kina uslišiti molbe iz Moskve i pružiti opipljivu pomoć režimu koji je na sebe navukao bijes velikog dijela svijeta?

Tjednima se već špekulira o mogućoj ulozi Kine koja za to vrijeme uglavnom - šuti. Navodno gleda svoja posla i usput tek skuplja jeftine političke bodove preko leđa novopečenih saveznika.

Poput Saudijske Arabije, čija vladajuća garnitura, na čelu s ozlojeđenim Mohammedom bin Salmanom, pušta probne balone ne bi li iskamčila kakve ustupke od Bijele kuće. Posljedica je, naravno, projekcija Kine za ekonomske velesile koja bi, eto, mogla dovesti u pitanje čak i supremaciju američkog dolara.

Uz jednoznamenkasti udio yuana u globalnoj trgovini? Uz relativno plitko financijsko tržište i brojna ograničenja za inozemne ulagače? Neće ići. Barem ne tako skoro. 

Da ironija bude veća, stabilnost domaće valute i Saudijska Arabija i Kina mogu zahvaliti upravo vrlo čvrstoj vezi s dolarom (u slučaju Kine je to formalno košarica valuta na čelu s dolarom). Ako smo nekim čudom ušli u posljednju fazu globalne dominacije dolara, onda nismo daleko odmakli od njenog početka.

Yuan ne može zamijeniti dolar

Najava kako bi Saudijska Arabija isporuku nafte dijelom mogla naplaćivati u kineskoj valuti dolazi u istom tjednu kao i objava podataka o rekordnom odljevu kapitala iz Kine.

Riječ je o segmentu trgovine kineskim državnim obveznicama, a prema podacima Bloomberga, inozemni su investitori u veljači upriličili spektakularnu rasprodaju državnih obveznica. Konačan rezultat je odljev od čak 35 milijardi dolara (naspram priljeva od oko tridesetak milijardi dolara mjesečno u proteklih 12 mjeseci). Riječ je o najvećem dosad zabilježenom mjesečnom minusu koji najprije svjedoči o blistavoj reputaciji dolara.

Naime, ruska invazija na Ukrajinu isprovocirala je masovan bijeg kapitala u sigurne luke; američke državne obveznice to sigurno jesu, obveznice zemalja u razvoju, a onda posljedično i Kine, to još uvijek - nisu. Osim ako iza odljeva ne stoji Rusija, koja je nešto više od 100 milijardi dolara svojih deviznih pričuva parkirala u kineskim obveznicama (brojke su agregirane i ne nude nikakve detalje). 

Sve to događa se svega nekoliko mjeseci nakon što je FTSE Russell uvrstio kineska izdanja u svoje globalne indekse, što je u startu rezultiralo većom potražnjom iz inozemstva (pasivni investicijski fondovi slijepo slijede kompoziciju indeksa).

Međutim, najnoviji razvoj događaja čini kineske obveznice bitno manje atraktivnima. I nije samo riječ o ruskom napadu na Ukrajinu; rast kamatnih stopa u SAD-u (u očekivanju agresivnijih poteza središnje banke) proteklih je mjeseci zamjetno smanjio kamatni diferencijal, pa Kina u ovome trenutku investitorima može ponuditi tek nešto više prinose, dok svi ostali argumenti pretežu na stranu američke opcije. Diferencijal mjeren razlikom u prinosima na desetogodišnje državne obveznice kontinuirano se smanjuje još od sredine 2020. godine, a samo od početka ove godine doslovno se - prepolovio.

I time Kinu doveo u vrlo nezgodnu poziciju. S jedne strane, smanjenje kamatnih stopa pripomoglo bi gospodarskom oporavku (vjerojatno i na globalnoj razini!), ali i dodatno narušilo atraktivnost domaćih obveznica i, što je možda još važnije, domaće valute. Iste one koja bi, eto, trebala s trona skinuti američki dolar.

Strah od bijega inozemnog kapitala

Iz perspektive vladajuće garniture, valutna stabilnost očito ima prioritet, pa je očekivano (i nadasve priželjkivano) smanjenje kamatnih stopa, koje bi dodatno umanjivalo atraktivnost yuana, ovoga tjedna - izostalo. Odluka je obznanjena samo dan prije nego što je FED, nakon nekoliko godina posta, podigao ključne kamatne stope.

Stvar se možda doima trivijalnom, no Kina je zapravo odlučila prinijeti bolnu žrtvu kako bi sačuvala obraz. Jer u drukčijem scenariju, snižavanje kamatnih stopa dodatno bi narušilo stabilnost yuana, a posljedično možda i intenziviralo odljev inozemnog kapitala. 

Doduše, yuan je moguće dovesti u red intervencijama (na deviznom tržištu), ali takav scenarij dodatno podriva povjerenje u kinesku valutu (i njene globalne aspiracije). Ovako je ostao problem - kako pomiriti (ne odveć stimulativnu) monetarnu politiku s ciljevima koje je postavio Xi Jinping? U godini u kojoj se sprema raskinuti s desetljećima dugom tradicijom i uzeti treći mandat na poziciji predsjednika, najavljujući rast od 5.5% (koji veliki broj analitičara drži teško dostižnim!), situacija je daleko od idilične.

O tome svjedoči i rast credit default swapova (CDS) na kineske obveznice, svojevrsne police osiguranja od bankrota čija je cijena od početka godine zamjetno porasla (do najviše razine od početka pandemije).

A ulog je u proteklih nekoliko godina značajno porastao: inozemni kapital na velika je vrata ušao u Kinu nakon što su domaće dionice uvrštene u bogatu paletu MSCI burzovnih indeksa 2018. godine. 

Za to vrijeme, kaos koji je još u jesen prošle godine isprovocirao Evergrande i dalje se ne smiruje: anemično tržište nekretnina, koje je velikom broju Kineza bio ključan kanal za plasiranje štednje, već mjesecima samo stvara tjeskobu. Pad aktivnosti u zemlji navikloj na dvoznamenkaste stope rasta bio je popriličan šok za domaću populaciju, potaknuvši domino efekt čije će se posljedice još dugo osjećati.

Odgovornost za to opet snosi Xi Jinping jer je (nizom restriktivnih mjera) pokušao ohladiti pregrijano tržište, a umjesto toga pokrenuo spiralu bankrota u sektoru o kojem ovisi značajan udio kineskog BDP-a. Prije toga je udario na različite segmente korporativnog sektora, od edukacije do hi-tech divova, nanijevši ozbiljan udarac domaćem tržištu kapitala.

A nije pomogla niti zero-covid taktika kojom je cijelim gradovima prisilno nametnut lockdown. 

Zbog svega toga stradalo je i povjerenje inozemnih ulagača, što najbolje ilustrira sudbina Alibabe, nekadašnjeg sinonima trijumfa kineskog kapitalizma. Na stranu oksimoron (jer u Kini je sve pod kontrolom državnih planer); trijumf se pretvorio u pravi fijasko koji je u svega godinu i pol uspio progutati čak tri četvrtine tržišne kapitalizacije Alibabe.

Alibaba nipošto nije usamljeni primjer - gubici na domaćim burzama (Hong Kong i Šangaj) mjere se u bilijunima američkih dolara.

Dobrodošlica raširenih ruku

Odlučan u namjeri da konsolidira svoju vlasti, Xi Jinping je tajkunima (i ostatku Partije, a onda i javnosti) jasno želio pokazati da nisu iznad Komunističke partije (i njenog čelnika). Sve to krilo se iza maglovite vizije i nejasne krilatice „zajednički prosperitet“, no otrcana fraza posljednjih mjeseci kao da je izašla iz opticaja. Jer kineski gospodar života i smrti, nadahnuti vizionar i inspirativni vođa, u svom je drugom mandatu bitno zaoštrio diplomatske odnose s ostatkom svijeta, i što je još važnije, ostavio trag posvemašnje destrukcije u domaćem gospodarstvu.

U takvim okolnostima, pomoć Rusiji, koja za sobom povlači niz neugodnih posljedica (u prvom redu sekundarnih sankcija za domaće banke!) bila bi ravna ekonomskom (a vjerojatno i političkom) samoubojstvu.

Umjesto toga, Xi je prošloga tjedna servirao atraktivan materijal za ovu priču i ovlastio svoje aparatčike da izvedu nevjerojatan salto mortale, valjda kako bi spasio što se spasiti dade.

Već i prije je bilo slabašnih naznaka popuštanja čvrstog stiska Partije; u prosincu je kineski predsjednik objašnjavao kako „zajednički prosperitet“ ponajprije podrazumijeva snažan ekonomski rast, a tek potom i re-distribuciju (bogatstva) kojom bi napokon profitirali i obični građani.

Međutim, stidljive naznake promjena nisu mogle promatrače pripremiti na aktualan zaokret - Xi kao da je odlučio stisnuti dugme reload i krenuti ispočetka. 

Dobre vijesti najavio je zamjenik premijera Liu He, zakučastom frazom kako bi „vlada trebala uvesti poticajne mjere na korist tržišta“. No što to u praksi doista znači? Pritisak na hi-tech divove? Završen. Administrativne restrikcije u građevini i na tržištu nekretnina? Bilo pa prošlo. Ekspanzivna monetarna politika? Stiže. Darežljivija kreditna politika banaka? Smatrajte to učinjenim. Porez na nekretnine? Samo smo se šalili. Obustava izlistavanja domaćih dionica na inozemnim tržišta? Ma kakvi, samo dajte. 

Goldman Sachs procjenjuje kako američki ulagači u svojim portfeljima drže kineske dionice u vrijednosti od oko 200 milijardi dolara, a ovako su reagirali ti isti investitori, do nedavno zabrinuti zbog mogućnosti masovnog odlaska kineskih kompanija iz New York.

Reforme su očito ostavljene za neka druga, bolja vremena, a stabilizacija financijskih tržišta označena imperativom. Kineske banke „trebaju uzeti u obzir širi kontekst“, a inozemni su investitori „itekako dobrodošli“, navodi se u poplavi službenih objava koje su isprovocirale spektakularan rast cijena dionica.

Šlag na tortu bila je providna najava izravnih intervencija na tržištu kapitala, u vidu „poticanja osiguravajućih kuća na aktivniju rolu na tržištu kapitala“. 

Depresiju koja je obuzela domaće tržište kapitala, a potom i euforiju koja je uslijedila najbolje ilustriraju dnevne promjene indeksa u Šangaju (CSI 300) i Hong Kongu (HANG SENG); rast od 4.3% predstavlja najveći dnevni skok indeksa u posljednjih godinu i pol.

Nakon najnovijeg razvoja događa, konfrontacija Pekinga i Washingtona, o kojoj se, u svijetu ruske invazije, već tjednima raspravlja, u ovom se trenutku čini naprosto nemogućom. Očajnički pokušaji vladajuće garniture da domaćem financijskom tržištu udahnu život (i pokušaju osigurati proklamirane ciljeve u pogledu gospodarskog rasta) bez suradnje inozemnog kapitala osuđeni su na neuspjeh. A inozemni investitori su jasno dali do znanja što misle o invaziji, masovnim bijegom iz Rusije.