Foto: Damir Spehar/PIXSELL

OKO UREĐENJA obrazovnog sustava u Hrvatskoj već se desetljećima lome koplja. Gotovo svaka vlada od 90-ih naovamo klela se u važnost znanosti i obrazovanja. Nažalost, u tom svojem zalaganju sve su, manje ili više, ostale na riječima. Po ulaganjima u resor, a osobito u istraživanja i razvoj, Hrvatska je već dugi niz godina na samom dnu Europe, a takvi su nam i rezultati. Primjerice, po rezultatima na PISA testovima naši su 15-godišnjaci ispodprosječni, a po broju patenata smo na samom europskom dnu.

Slično vrijedi i za reforme. Do sada još nitko nije uspio provesti ozbiljnije reforme kurikuluma niti promjene zakona u sustavu obrazovanja i znanosti. Konačno, ni bolonjska reforma u Hrvatskoj nije zaživjela kao u drugim europskim državama.

Obrazovanje i gospodarstvo

Brojna istraživanja pokazuju da postoji statistički snažna korelacija između ulaganja u obrazovanje, kvalitete obrazovnog sustava i gospodarskog prosperiteta izraženog u BDP-u (ilustracija dolje). Ta veza nije ni najmanje jednostavna. Naime, nije potpuno evidentno ulažu li bogate zemlje više u obrazovanje zato što su bogate ili su postale bogate zahvaljujući ulaganjima u obrazovanje. Ipak, postoje neka istraživanja koja pokazuju da vrijedi ova druga korelacija – da više obrazovanja s vremenom privlači i potiče više ulaganja u razvijene tehnologije, u industriju, startupove i sl. te da donosi viši BDP. No ni ta specifična korelacija nije sasvim jednostavna. Primjerice, jedan razred proveden duže u predškolskom ili osnovnoškolskom obrazovanju neće imati jednako snažan efekt kao jedna godina više provedena na doktoratu.

Konačno, u različitim fazama razvoja kroz povijest razvijene su zemlje različito profitirale od ulaganja u različite razine obrazovnog sustava. Primjerice, Europa je nakon Drugog svjetskog rata imala značajne koristi od ulaganja u srednjoškolsko obrazovanje. U gospodarski razvijenim zemljama, s razvijenom tehnologijom, danas se pak sve više isplati ulaganje u visoko obrazovanje. Istovremeno neke zemlje trećeg svijeta još uvijek više profitiraju od izdvajanja za osnovno i srednjoškolsko obrazovanje.

U interakciji obrazovanja i privrede važno je također da ta dva sektora budu međusobno dobro usklađena. Drugim riječima, važno je da obrazovni sustav bude primjeren potrebama konkretnog tržišta rada. Neorganizirana hiperprodukcija visokoobrazovanih ne može biti garancijom uspjeha; prije će rezultirati odljevom mozgova od kojeg će u konačnici profitirati zemlje koje nisu ulagale u njih.

Vaučerizacija – dobra i loša iskustva

Kao jedno od rješenja za povećanje kvalitete obrazovanja nameće se povećanje konkurentnosti kroz decentralizaciju, odnosno kroz povećanje ponude privatnih škola i visokih učilišta. Vaučeri predstavljaju varijantu financiranja obrazovanja na takav način da se učenicima omogući veća izbornost, a školama uvede konkurencija. Roditelji od države dobivaju vaučere koji im omogućuju da biraju žele li dijete upisati u neku javnu ili pak u neku privatnu školu, a služe im kako ne bi ponovno plaćali ono što su već platili kroz porez. U nekim zemljama države izravno subvencioniraju privatne škole prema broju djece koja se u njih upisuju, dok druge to rješavaju vaučerima.

Istraživanja širom svijeta pokazala su da vaučerizacija može imati i dobre i loše strane.

Postoje neki pokazatelji da su vaučeri u nekim zemljama povisili obrazovni uspjeh i razine ocjena. Jedna studija provedena na uzorku od 125.000 siromašnih učenika u Kolumbiji pokazala je da je program dodjele vaučera, koji je bio proveden nasumično, preko lutrije, rezultirao s porastom vjerojatnosti od 10 % da će učenici završiti osmi razred te da je njihovo postignuće na standardiziranim testovima poraslo za oko 0,2 standardne devijacije (što je vrlo malo). Postoje neki pokazatelji da su dobitnici vaučera ulagali manje napora te da su rjeđe završavali u braku u tinejdžerskoj dobi. Zaključak studije je da su koristi od programa vaučera bile veće od troškova.

Jedna druga studija pokazala je da su u SAD-u Afroamerikanci zahvaljujući programima vaučera češće upisivali koledže. No ona nije imala uočljivih efekata u drugim skupinama ili manjinama.

Neke studije utvrdile su da su javne škole, koje su bile smještene nedaleko od privatnih, često imale bolje rezultate od javnih škola koje u svojoj blizini nisu imale konkurenciju.

S druge strane, neka istraživanja pokazala su da su javne škole, smještene nedaleko od privatnih, po rezultatima često bolje od privatnih.

Također postoje istraživanja koja pokazuju da vaučerizacija vodi do segregacije prema rasi, religiji ili socio-ekonomskom statusu.

Osim toga, neke studije provedene u SAD-u otkrile su kako ondje postoji tendencija privatnih škola da povisuju svoje školarine i vrše pritisak na obrazovne vlasti da se izdaci za vaučere povećaju. Uvođenje vaučerizacije u američkim saveznim državama povećalo je njihove troškove za obrazovanje za oko 25%.

Kada se sve zbroji i oduzme, za sada ne postoji jasno i nedvosmisleno iskustvo na temelju kojeg bi se vaučerizacija mogla preporučiti kao značajno kvalitetnije rješenje. Rezultati ovise o brojnim čimbenicima, među kojima je jedan od važnijih kvaliteta provedbe. Ipak, neke zemlje koje su je provele, poput Švedske, za sada ne odustaju od nje.

Razmišljanja o vaučerizaciji u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je još od kraja 90-ih u više navrata bilo diskusija o mogućnosti vaučerizacije školstva. Imali smo neke subvencije za privatne škole, međutim samo od 2001. do 2007., a i one su bile vrlo skromne, praktički simbolične. Stoga nije čudno da broj privatnih škola posljednjih godina postojano pada.

Zlatko Šešelj, ravnatelj Privatne klasične gimnazije u Zagrebu kaže da je još za vrijeme vlade Ivice Račana bio član jednog povjerenstva formiranog u okviru Hrvatskog pravnog centra, koje je trebalo napraviti projekt decentralizacije obrazovanja.

„Kasnije se vlast promijenila, a Ivu Sanadera decentralizacija nije ni najmanje zanimala. Mi smo već tada sugerirali da bi trebalo pokrenuti vaučerizaciju školstva. Naravno, ništa se nije napravilo“, rekao je za Index Šešelj.

„Nijedna vlada to neće napraviti iz dva razloga. Prvi je taj što ne vjeruje ljudima, a drugi je to što su na vlasti gazde dok god drže kasu. Onoga trenutka kada je kasa distribuirana po korisnicima, vi više nemate poluga vlasti. Stoga sumnjam da bi se to ikada moglo provesti, ne samo u ovom području, već i u drugima. Ova je zemlja duboko zaglibila jer nosioci vlasti uopće ne razmišljaju o javnoj dobrobiti, njima je važna sama vlast po sebi. Važno im je da u rukama drže poluge vlasti. Stoga u perspektivi nemate ni decentralizaciju niti ukidanje županija, jer one su sa svojim koncesijama poluge vlasti, a nemate ni vaučerizaciju.“

Prof. Neven Budak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je kao predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije vodio brojne razgovore o vaučerizaciji na svim razinama obrazovanja.

„Potpuno suglasje postignuto je kada je riječ o obrazovanju odraslih, dok su mišljenja u vezi financiranja osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja ostala podijeljena. Dapače, najuži tim koji je radio na Strategiji bio je protiv uvođenja vaučera u te razine obrazovanja“, kaže Budak.

„Za svaku razinu vrijedi drugačija argumentacija. U području obrazovanja odraslih postoji velik broj privatnih i javnih ustanova koje nude vrlo različite programe, pa je mogućnost odabira velika. Uvođenje sustava upravljanja kvalitetom u tom segmentu omogućilo bi svrsishodno uvođenje vaučera, jer bi pojedinac mogao birati program i ustanovu, a agencija za nadzor kvalitete jamčila bi da odabrana ustanova zadovoljava potrebne kriterije.

U visokom obrazovanju uvođenje vaučera za sada je nesvrsishodno, jer privatna visoka učilišta nude programe uglavnom samo u društvenom području, odnedavno i umjetničkom, pa se postavlja pitanje kakva bi se to konkurencija razvijala, kada ogromna većina javnih visokih učilišta uopće nema privatnu konkurenciju“, tumači Budak.

„S osnovnim i srednjim obrazovanjem situacija je slična. Udio privatnih škola vrlo je mali: prošle je godine bilo 13 osnovnih i 34 srednje škole koje je ukupno pohađalo manje od 3000 učenika, što je manje od 1 % učeničke populacije. Predlagači uvođenja vaučerizacije trebali bi prvo izračunati koliko bi takav projekt stajao i ne bi li bilo isplativije na drugi način obeštetiti roditelje koji sudjeluju u financiranju javnog obrazovanja, a koriste privatno. Primjerice, povratom onog dijela poreza koji su platili, a koji se koristi za financiranje obrazovanja. Radi se, naravno, o vrlo malom iznosu, ali bi se time postigla ravnopravnost: tko želi koristiti privatno obrazovanje, ne treba financirati javno. Tko nije zadovoljan javnim, neka plati privatno“, zaključuje voditelj Strategije koja je usvojena u saboru.

Kritičari postojećeg sustava visokog obrazovanja u Hrvatskoj ne bi se složili s Budakom jer smatraju da su naša javna sveučilišta s vremenom postala tako uređena da određenim akademskim elitama omogućavaju unosna primanja. Takve elite stoga se prirodno bore protiv svake mogućnosti uvođenja konkurencije, pa i vaučerizacije visokog obrazovanja.

Jasenka Breitenfeld, ravnateljica Prve privatne gimnazije u Zagrebu ističe da je vaučerizacija, ili neki drugi način sufinanciranja, neophodan korak za uredno funkcioniranje privatnih škola.

„Dovoljno je ugledati se na slovenski način sufinanciranja privatnih škola - i geografski i civilizacijski su nam najbliži. Privatno obrazovanje uveli su nekoliko godina nakon nas, ali sada su nas uvelike nadmašili“, ističe iskusna ravnateljica.

Mogu li privatne škole smanjiti obrazovni jaz?

Breitenfeld smatra da privatne škole mogu imati korisnu funkciju u smanjivanju jaza između najboljih učenika i onih kojima je potrebna veća pozornost, što je jedna od ključnih poluga uspjeha dobrih obrazovnih modela kao što je primjerice finski. Osrednji i loši obrazovni sustavi uvijek mogu stvarati vrhunske pojedince jer su oni obično uspješni unatoč sustavima, a ne zahvaljujući njima. Dobri sustavi uspijevaju istovremeno poticati i najnadarenije i one kojima je potrebna pomoć. Nažalost, javna tajna je da hrvatske državne škole ne primaju dovoljno djece na individualizirani i prilagođeni program (primjerice učenike s disleksijom ili ADHD-om). Stoga je pri upisima u srednje škole konkurencija na jedno mjesto za njih veća, nego što je konkurencija za uobičajeni upis. Takva se djeca vrlo teško upisuju u škole po vlastitom izboru i sklonostima, što ih dodatno stigmatizira i traumatizira. Situacija u privatnim školama bitno je drugačija, one često imaju više učenika na individualiziranom i prilagođenom programu od državnog prosjeka.

Jedna od uvriježenih, a dvojbenih percepcija u Hrvatskoj jest ta da su privatne škole generalno lošije od javnih. No to vrlo lako može biti posljedicom činjenice da ih se uspoređuje s elitnim školama koje dobivaju ponajbolje učenike kojima uz prosjek 5.0 često trebaju i dodatni bodovi za upis.

„U našoj školi uočili smo da solidni vrlo dobri učenici tijekom gimnazijskog školovanja postižu često iste, a nerijetko i bolje rezultate od odlikaša. Nitko u državnim školama ne plaća dodatnu neophodnu edukaciju profesora niti dodatni rad s učenicima kojima treba više pozornosti. Prva privatna gimnazija osnovana je 1993., a zahvaljujući kvalitetnim i požrtvovnim profesorima koji tu rade dugi niz godina i intenzivnoj suradnji s roditeljima, škola postiže rezultate koji su prepoznati kako kod nas tako i u inozemstvu“, kaže Breitenfeld.

Vaučerizacija za svjetonazorske probleme?

Na nekim stranicama koje okupljaju hrvatske liberale i libertarijance nedavno se pojavila ideja da bi vaučerizacija, među ostalim, možda mogla riješiti snažnu polarizaciju koju je u našem društvu pokrenula kurikularna reforma. Roditelji desnog svjetonazora u takvom bi sustavu svoju djecu mogli slati u škole u kojima postoji vjeronauk, ali ne i građanski i zdravstveni, a osobito ne seksualni odgoj, i obratno. Dakle, rješenje bi otprilike bilo kao iz našeg naslova: „Hoćete ili nećete vjeronauk u školi? Upišite dijete u školu kakvu želite“.

Tu, međutim, postoji nekoliko ozbiljnih problema. Prije svega, u hrvatskom slučaju trebalo bi riješiti Vatikanske ugovore kojima je vjeronauk postao obaveznom izbornom ponudom u svim školama.

Drugi, još veći problem jest to što je obrazovanje svuda u svijetu, u svim sekularnim zemljama, također sekularno i ujednačeno, a takvi su i programi javnih i privatnih škola. Razvijene države sustavom vaučera uglavnom ne financiraju vjerske škole, a programi svih ostalih propisani su na državnoj razini, bez obzira jesu li javne ili privatne. Drugim riječima, program za sve škole, često čak i vjerske, određuje se na razini države. Zapravo je teško čak i zamisliti kako bi mogli izgledati raznovrsni programi za učenike roditelja raznih svjetonazora – od libertarijanaca, preko konzervativaca do socijaldemokrata i ultraljevičara. Takva ponuda ne postoji nigdje u svijetu, a postavlja se i pitanje koji bi ozbiljan stručnjak sebi mogao dozvoliti i prihvatiti tu odgovornost da kaže primjerice kako zdravstveni odgoj, uključujući i dio koji se odnosi na spolni odgoj, nije važan ili potreban.

Za ilustraciju, neke studije provedene u SAD-u jasno pokazuju da su vjerski utemeljeni programi uzdržavanja od seksa kao alternative za seksualni odgoj potpuno neučinkoviti i promašeni. Naime, djeca roditelja vjernika, koja ne uče ništa o tehnikama kontracepcije i zaštite od spolno prenosivih bolesti, nego prakticiraju uzdržavanje od seksa, imaju značajno više problema s tinejdžerskim trudnoćama i spolnim bolestima poput HPV-a od vršnjaka koji pohađaju seksualni odgoj.  

Jasenka Breitenfeld kaže da sve privatne škole u Hrvatskoj izvode nastavu po državnom planu i programu, zbog čega imaju potvrdu da su 'škole s pravom javnosti', s time da imaju mogućnost provođenja proširenog i obogaćenog fakultativnog programa.

„Stoga ne vjerujem da vaučerizacija može na bilo koji način utjecati na polarizaciju u društvu“, poručuje ravnateljica.

Budak smatra da roditelji nikako ne bi smjeli sami odlučivati o tome što će njihova djeca učiti, osim kada je riječ o izbornim predmetima.

„Čak i u tom slučaju trebalo bi prije svega pitati djecu koji je njihov izbor. Vjeronauk je izborni predmet, ali građanski odgoj to ne bi smio biti, jer odgaja građane, bez obzira na vjeru, naciju ili bilo što drugo. O programima odlučuje država, koja mora brinuti i o njihovoj kvaliteti. Inače bi se moglo dogoditi da neki još uvijek uče kako je zemlja ravna ploča oko koje se vrti Sunce“, objasnio je Budak.

Ni u Velikoj Britaniji, koja ima razvijen sustav privatnog obrazovanja, učenici ne mogu odabrati privatne škole u kojima će učiti bitno drugačiji program od onoga u javnim školama. Primjerice, u britanskim školama 2014. godine zabranjeno je poučavanje kreacionizma u svim školama, čak i u vjerskim školama koje subvencionira država.

Još jedno hrvatsko dno

Uz sve navedene dvojbe i nejasnoće o tome što je bolje, a što ne, što se može, a što ne, u zaključku jednu stvar ipak možemo izdvojiti kao jasnu i sigurnu – Hrvatska u rješavanju problema financiranja privatnih škola ni na koji način nije slijedila dobre primjere razvijenih demokracija, čak ni susjedne Slovenije koja subvencionira privatne škole, a također omogućuje i obrazovanje od kuće. Postali smo jedna od rijetkih europskih zemalja koje ni na koji način ne financiraju privatne škole već ih, naprotiv, čak dodatno opterećujemo porezima.

Ovakvo stanje u neuređenoj zemlji kakva je Hrvatska ustvari nije ni neočekivano niti nelogično – koja bi naša vlast i zašto ikada poželjela promijeniti situaciju na takav način da joj iz blagajne nepotrebno istječe novac poreznih obveznika koji trenutno ondje ima na raspolaganju za druge zanimljivije potrebe, primjerice za plaće, ručkove, stanove ili automobile obnašatelja vlasti.