Hrvati sve manje vjeruju Crkvi, a na mise većinom idu neobrazovani i oni sa sela

Hrvati sve manje vjeruju Crkvi, a na mise većinom idu neobrazovani i oni sa sela
Foto: Pixsell/Marko Prpic

U HRVATSKOJ se nastavlja pad povjerenja u Crkvu kao instituciju, a redovitost pohađanja vjerskih obreda kontinuirano pada od 1999. do 2018. godine. U zemlji u kojoj se 80,3 posto ljudi lani deklariralo kao rimokatolici, polovica njih ne odlazi u Crkvu.

Sve je više onih koji ne idu u Crkvu, a mladi joj sve manje vjeruju 

Podaci za 2018. godinu pokazali su da 40,5 posto stanovništva ne pohađa vjerske obrede nikada ili pohađa rijetko, a 34,9 posto pohađa redovito (mjesečno i češće). Udio onih koji vjerske obrede ne pohađaju nikada ili pohađaju rijetko udvostručio se od 1999. godine (20,1 posto) do 2018. godine (40,5 posto). Pokazalo se da u posljednje vrijeme naročito mladi manje vjeruju u religijske teze te se manje identificiraju s Crkvom.

Samo se 38 posto ispitanih izjasnilo da ima povjerenje u Crkvu, dok je 39 posto ljudi reklo da nema baš veliko povjerenje, a 20,8 posto reklo je da nema baš nimalo povjerenja u Crkvu.

Crkvi sklonije žene, oni neobrazovaniji te ljudi iz ruralnih sredina

Rezultati su to istraživanja koje su proveli profesori sociologije Krunoslav Nikodem s Filozofskog fakulteta i Siniša Zrinščak s Pravnog fakulteta, a koji pokazuju da su religioznosti, i crkvenoj i osobnoj, u Hrvatskoj i dalje sklonije žene, osobe s nižim stupnjem obrazovanja, oni čiji roditelji imaju niži stupanj obrazovanja i ljudi iz manjih mjesta. Registrirana je i povezanost obiju dimenzija religioznosti s desnom političkom orijentacijom, kao i jačanje te povezanosti u promatranom razdoblju.

Ovo je istraživanje pod nazivom "Između distancirane crkvenosti i intenzivne osobne religioznosti: religijske promjene u hrvatskom društvu od 1999. do 2018. godine" objavljeno ovog mjeseca u znanstvenom časopisu Društvena istraživanja.

Autori navode kako su u ovom radu, na osnovi triju valova Europskog istraživanja vrijednosti (European Values Study) provedenoga u Hrvatskoj 1999., 2008. i 2018., analizirali religijske promjene u hrvatskom društvu. Najnovije istraživanje provedeno je od 1. studenog 2017. godine do 1. veljače 2018. godine na reprezentativnom uzorku punoljetnih građana Hrvatske.

Mladi sve manje vjeruju
        
"U pogledu odnosa pojedinih dimenzija religioznosti uočava se određena tenzija između npr. tradicionalne, crkvene i individualizirane religioznosti te osobito u pogledu dimenzija religioznosti, npr. na području braka, obitelji i seksualnosti. Vezano uz pojedine sociodemografske skupine, najintenzivnije su istraživani mladi te ponajviše studenti, a kod njih je uočen, osobito u zadnje vrijeme, trend niže razine identifikacije s Crkvom te niže razine vjerovanja u religijske istine. To se osobito vidi kod riječkih studenata, pri čemu valja imati na umu da je kod riječkih studenata riječ o regiji/ama koje su više modernizirane i više sekularizirane od hrvatskoga prosjeka", navode autori u svom istraživanju.

Također navode kako su osobe ženskoga spola povezanije s osobnom religioznosti dok su ispitanici iz manjih naselja skloniji osobnoj religioznosti. U 2018. godini se pokazalo da su ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja i čiji otac također ima niži stupanj obrazovanja skloniji osobnoj religioznosti.

Autori su u svom istraživanju potvrdili svoje četiri hipoteze.

Prva je hipoteza predvidjela da će pad religioznosti biti ponajprije vidljiv u dimenziji crkvene religioznosti i ona je ovdje potvrđena. Promjene su, navode, najvidljivije kod institucionalne religijske prakse. Redovitost pohađanja vjerskih obreda kontinuirano pada od 1999. do 2018. godine.

Promjene su vidljive, navode autori, i u javnoj ulozi Crkve jer se nastavlja pad povjerenja u Crkvu kao instituciju, a, premda ne u svim pitanjima podjednako, povećava se sumnja u to da Crkva daje adekvatne odgovore, npr. na području moralnih problema i potreba pojedinaca ili duhovnih potreba ljudi. Pad povjerenja i ovdje je bio zamjetniji od 1999. do 2008. godine.

Jačanje veze Crkve s desnom političkom orijentacijom
    
Druga hipoteza predviđala je da neće doći do promjena u osobnoj religioznosti. Rezultati su pokazali da kod nekih indikatora ove dimenzije promjena gotovo da i nema od 1999. do 2018. godine.

"Udio osoba koje su se identificirale kao religiozne osobe ostao je na posve istoj razini: 79,9 posto 1999., 77,8 posto 2008. i 78,3 posto 2018. godine. Slično je i s molitvom izvan vjerskog obreda, kod pitanja tješi li vjera ili ohrabruje (gdje se blago povećao udio onih koje vjera ne tješi ili ohrabruje) te zainteresiranosti za sveto ili nadnaravno. Promjene su jedino nešto uočljivije kod važnosti religije u životu, jer se u analiziranom razdoblju smanjila važnost religije u životu. Vlastiti način uspostave odnosa s božanskim dijeli oko 35 posto stanovništva, premda se od 2008. do 2018., nešto povećao udio onih koji se s takvim individualiziranim odnosom ne slažu", ističu autori.

Treća hipoteza, koja je također potvrđena, odnosila se na sociodemografske karakteristike religioznosti.

"Religioznost je statistički značajno povezana sa ženskim spolom, nižim stupnjem obrazovanja i manjim naseljima/gradovima", navode autori.

I četvrta hipoteza je potvrđena. U promatranom razdoblju došlo je, navode, do jačanja veze između i crkvene i osobne religioznosti i desne političke orijentacije.

"Ovo potvrđuje da religioznost nije više ni samo opći identitetski okvir hrvatskih građana, kako su ponajviše sugerirali podaci iz 1999. godine, nego da je za dio vjernika religioznost najvažnija podloga i sastavnica njihove ideološke orijentacije", ističu autori ovog istraživanja.

Došlo je do trenda crkvene distanciranosti
 
U svom zaključku navode da i rezultati najnovijih istraživanja pokazuju da je religioznost u Hrvatskoj proširena i, usprkos uočenim promjenama, ostaje važno obilježje hrvatskih građana. Međutim, kažu kako to, naravno, ne znači da nereligioznost nije prisutna te da je posve marginalizirana, to više što je ona koncentrirana među obrazovanijim i urbaniziranijim stanovništvom.

Analiza podataka u ovom radu, ističu autori, snažnije potvrđuje trend koji je već detektiran u Hrvatskoj, a što se može označiti pojmom distancirane crkvenosti.

Uz nereligioznost, distancirana crkvenost, ističu, postaje trajno obilježje religijske slike Hrvatske, a što se vidi ne samo u nedosljednosti dimenzije religioznosti nego i sve većem nepovjerenju u Crkvu kao instituciju.

Polarizacija na vjerničku i nevjerničku populaciju

"No distanciranu crkvenost valja analizirati u svjetlu još jednoga trenda, koji je ovom analizom dobio dodatnu potvrdu. Naime, analiza EVS podataka iz 2008. godine sugerirala je trend postupne polarizacije na vjerničku i nevjerničku populaciju. Podaci prezentirani u ovom radu, mada će ih dodatno trebati potvrditi kasnijim kompleksnijim analizama, govore da se taj trend nastavlja. Unutar proširene konfesionalne i osobne religijske identifikacije profiliraju se dvije skupine: jedna intenzivne osobne i institucionalne religioznosti, a druga distancirane osobne i osobito institucionalne religioznosti. Unutar većinski religiozne populacije očito se iskristalizirala jezgra postojane visoke osobne i institucionalne religioznosti, a koja obuhvaća nešto više od četvrtine stanovništva", navode autori u zaključku svoje analize.

Nereligioznost, distancirana crkvenost i intenzivna osobna i institucionalna religioznost, potvrđuju, navode, današnji gotovo teorijski konsenzus da su suvremeni društveni procesi izrazito kompleksni te da su na djelu paralelni procesi sekularizacije, religijske pluralizacije i religijske revitalizacije.

Snažna prisutnost Crkve u javnoj sferi

"U Hrvatskoj su ovi procesi dodatno komplicirani činjenicom snažne prisutnosti Crkve u javnoj sferi, a posebice na području obrazovanja te niza rasprava o etičkim pitanjima (pobačaj, homoseksualnost, obiteljski odnosi, seksualni odgoj i slično), što izaziva snažne ideologijske prijepore. To se, primjerice, vidi kod pitanja o reviziji Ugovora sa Svetom Stolicom te pitanja ravnopravnosti vjerskih zajednica", ističu autori.

Osim toga, religioznost je, kažu, i snažna osnovica društvene mobilizacije dijela vjernika proteklih godina, a što se vidi, primjerice, u organizaciji referenduma o definiciji braka, organizaciji hoda za život, molitvenim skupinama ispred bolnica, protivljenju ratifikaciji Istanbulske konvencije i sl.

"Premda se kod dijela takvih inicijativa, kao uostalom i u nizu drugih zemalja, često poriče veza s Crkvom ili konkretnom religijskom orijentacijom, sve analize govore da je upravo religija ovdje osnovica društvene mobilizacije. Uostalom, i ova je analiza potvrdila jačanje veze između religioznosti i desne političke orijentacije", zaključuju autori Nikodem i Zrinščak.

Važan impuls sekularizaciji

Navode kako su društveni religijski procesi i u komunizmu i u postkomunizmu snažno obilježeni ideologijskim pogledima na ulogu Crkve i države.

"Stoga se može zaključiti da je analiza odnosa promjena u religioznosti i društvenoga djelovanja niza društvenih i religijskih aktera važan heuristički pravac budućih socioreligijskih istraživanja. Naime, intenzivna osobna i institucionalna religioznost pretočena u društvenu akciju, kao i kritičnost prema javnoj ulozi Crkve, onako kako se ona danas manifestira, mogu biti važniji impuls sekularizaciji nego što su to modernizacijsko-pluralizacijski procesi. Stoga se može predvidjeti daljnje usložnjavanje odnosa između nereligioznih, distancirano crkvenih i intenzivno religioznih u Hrvatskoj", zaključuju autori.

Cijelo istraživanje pogledajte ispod:

Istraživanje Nikodema i Zrinščaka o Crkvi i religioznosti u Hrvatskoj by Index.hr on Scribd

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara