Foto: Facebook

37-GODIŠNJI Romano Jurić živi, po struci ugostitelj, rodom je iz Primoštena. Dugi je niz godina živio u Zagrebu. Nezadovoljan životom u Hrvatskoj, odlučio se za odlazak. Kako nema obitelj, nije mu se bilo teško odlučiti na takav potez.

Odredište – Norveška. Ondje živi posljednjih nešto više od dvije godine. Od toga, godinu i pol na krajnjem sjeveru, na Svalbardu, novreškom arhipelagu smještenom u Arktičkom oceanu.

"Dosad sam jako zadovoljan učinjenim i veselim se svakom novom danu u ovom ledenom raju na zemlji. Ljudi uvijek pitaju zašto sam otišao pošto sam imao jako dobar posao za hrvatske uvjete, kao i dodatne poslove kojima sam si mogao osigurati solidan život. Nije to bilo ono što bih ja želio, kvaliteta života kakvu bih želio. Potaknut iskustvima drugih ljudi koji su uspjeli u svojoj namjeri, rekao sam si ako ne probam cijeli život ću si predbacivati. Otišao sam u nepoznato", priča Romano za CroExpress.

"Prvi dani u Norveškoj su mi bili teški. Bez obzira što sam došao u ljeto i nisam osjetio klimatski šok. Sam sa sobom, s hrpom životopisa ispod ruke... Dnevno sam ih dijelio dvadesetak. Posao sam pronašao nakon četrdesetak dana. Ne moram vam uopće opisivati kako je živjeti mjesec i pol dana u glavnom gradu Norveške bez ikakvih primanja. Zaliha novca se otopila neposredno prije pronalaska prvog posla. Ali kad čovjek jasno vidi svoj cilj i vjeruje u sebe, druga opcija osim uspjeha ne postoji", kaže.

Na početku je u isto vrijeme radio nekoliko poslova, što mu je oduzimalo mnogo energije. Shvatio je da će tako teško dalje.

"Čuo sam za 'čudesan otok' ispod Sjevernog pola, 1000 kilometara sjeverno od najsjevernije točke kopnene Europe. Uzbuđivala me sama pomisao da ću pričati s nekim tko živi tamo. Krenuo sam u potragu za poslom i kroz dva dana bio sam u kontaktu s vlasnicom hotela u Longyearbyenu, koja je tražila radnika u hotelskom restoranu i baru. Nisam dvojio ni sekunde i u roku tjedan dana bio sam u najsjevernijem naselju na svijetu", priča Jurić.

Potpuno drugačiji svijet

Prije odlaska u Norvešku, Romano nije znao niti riječ norveškog jezika. Danas, nakon dvije godine života na sjeveru, kaže kako solidno komunicira s gostima i u svakodnevnom životu. Radno mjesto od dolaska na Svalbard nije promijenio.

"Na radnom mjestu vlada opuštenost, nemate poslodavca koji vam je stalno nad glavom, gazdarica prema zaposlenicima ima povjerenje. Radim šest do osam sati. Na to se nije teško naviknuti", kaže Romano za CroExpress.

"Svalbard je ogromno prostranstvo čudesnih ljepota koji je jednostavno grijeh ne istražiti. Puno toga se tu može, samo uz malo mašte i dobre volje, dani mogu biti ispunjeni u potpunosti", dodaje.

Stanarina kao dvije hrvatske plaće

Trenutno živi u unajmljenom stanu. Stanarina mu iznosi dvije prosječne hrvatske plaće. Naravno, s obzirom na norveški standard, to ne predstavlja toliko veliki problem. Svaki mjesec čak uspije u uštedjeti.

"Zaključio sam da se, nakon nekog razdoblja života u Norveškoj, može riješiti dosta stvari kada govorimo o lagodnom i normalnom životu. Vjerujem da ima Hrvata u Norveškoj koji će reći da im je teško. Je, teško je, borimo se. Ali na kraju sve dođe na svoje", zaključuje.

Dodaje da planira na Svalbardu ostati još pet godina. I nakon toga se vratiti u Oslo. O povratku u Hrvatsku ne razmišlja.