KAD ČUJEM riječ "jedrenjak", prva asocijacija mi je legendarni Johnny Depp, odnosno kapetan Jack Sparrow i brod Crni biser, koji su njegovi pirati oteli. Kapetan će se u cijelom filmu do posljednjeg daha boriti za povratak posjeda nad svojim ukletim brodom. Vjerujem da ste već odavno pogledali film. Ako niste, prijateljska sugestija - pogledajte.

Druga asocijacija bi mogao biti piratski jedrenjak Jolly Roger na kojem kapetan James Kuka, okrutna mrcina, jedini čovjek kojega se Dugi John Silver ikada bojao (barem su to pričali Petar Pan i njegovi prijatelji), provodi "neopisiv teror" nad izgubljenim dječacima. 

Jedrenjak postao poznat zbog prosvjedne note

Tek na treće mjesto dolazi jedrenjak Jadran, i to uglavnom zaslugom medijski popraćene prosvjedne note Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske upućene susjedima zbog "niza događanja u Crnoj Gori kojima se obilježava devedeset godina školskog broda Jadran".

Uzgred, prijepor između susjeda je izdignut na razinu diplomacije usred špice ljetne turističke sezone od čijih prihoda dobrim dijelom žive obije države.

U noti se između ostalog ističe očekivanje hrvatske strane da se do pronalaženja trajnog rješenja u vezi prijepora oko školskog broda Jadran crnogorska strana uzdrži od jednostranih aktivnosti koje su suprotne nastojanjima da se u duhu dobrosusjedskih odnosa i na načelima međusobnog poštivanja i povjerenja te u skladu s relevantnim pravilima međunarodnog prava pronađe trajno rješenje.

Prije svega, kao nekoga tko je završio međunarodno javno pravo te se dugi niz godina i operativno bavio predmetnom materijom, zainteresiralo me što dvije strane navode kao argumentaciju u svoju korist. Naravno, na kraju analize neću pobjeći od izricanja vlastitog suda o problemu.

Argumentacija Crne Gore

Crna Gora smatra kako je jedrenjak Jadran, građen od 1931. do 1933. godine u brodogradilištu H. C. Stülcken & Sohn u Hamburgu za potrebe mornarice Kraljevine Jugoslavije, službeno upisan u Flotnu listu tadašnje Kraljevske mornarice Jugoslavije (KrMJ) 19. kolovoza 1933. godine.

Prema spomenutoj Flotnoj listi, brod je registriran u Zemunu za Kraljevinu Jugoslaviju, Beogradu za SFRJ, SRJ i SCG te Podgorici za Crnu Goru od obnove njene državne neovisnosti 2006. godine. 

Prva luka u koju je školski brod Jadran uplovio nakon isplovljavanja iz Hamburga 27. lipnja 1933. godine bio je Tivat (prema pisanju magazina Jadranska straža iz Splita, brod je u luku Tivat uplovio 16. srpnja 1933. godine). Ovdje je vrijedno napomenuti da je luka Tivat bila glavna vojno-pomorska baza tadašnje države Kraljevine Jugoslavije. 

Jedrenjak je već dugo u Crnoj Gori

Nadalje, crnogorska strana tvrdi kako je za devet desetljeća, od izgradnje jedrenjaka Jadran, brod remontiran i održavan isključivo i jedino u Tivtu (s izuzetkom posljednjeg remonta od 2013. do 2017. godine koji je odrađen u Bijeloj, Crna Gora).

Naime, brod je nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu završio kao ratni plijen u Veneciji te je potpuno devastiran i opljačkan. Nakon završetka rata, a na zahtjev nove jugoslavenske vlade, vraćen je u zemlju, ponovno u Tivat, gdje je 21. travnja 1947. godine, u Mornaričko-tehničkom centru Arsenal, započeo njegov detaljni remont. Popravak je  završen 1. srpnja 1949. godine. 

Jadran je u Tivtu i vojnom remontnom centru Arsenalu imao još četiri velika popravke, gdje je brod rastavljan do trupa te nakon detaljne obnove ponovno sastavljan. Prvi remont se, prema crnogorskim tvrdnjama, desio od 27. ožujka 1956. do 21. studenog 1957. godine. Drugi je odrađen od 1. studenog 1967. do 30. siječnja 1969. godine.

Treći je bio od 6. listopada 1982. do kraja prosinca 1983. godine, dok je četvrti odrađen od 15. listopada 1990. do 24. prosinca 1994. godine. Posljednji veliki remont jedrenjaka Jadran u tivatskom Arsenalu koštao je Crnu Goru preko 1.5 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. 

Crna Gora odbacuje hrvatske tvrdnje da je Jadran remontiran u Tivtu fiktivno, s ciljem da se pred početak rata u SFRJ odveze iz Splita, gdje je tada bio stacioniran. Prema crnogorskim stajalištima, brod je u Tivat doplovio 15. listopada 1990. godine, pola godine prije izbijanja prvih oružanih sukoba na teritoriju Republike Hrvatske.

Kada su ratna djelovanja konačno počela, jedrenjak je već bio gotovo potpuno rastavljen u Arsenalu. Radovi su završeni u svibnju 1993. godine, ali je službeni zapisnik o završetku remonta potpisan, kako je gore već navedeno, tek 24. prosinca 1994. godine.

Argumentacija Republike Hrvatske

Hrvatska strana smatra kako Crna Gora, ali i neki drugi čimbenici u regiji plasiraju pogrešne informacije o razlozima izgradnje jedrenjaka Jadran. Naime, izgradnju broda je isključivo potaknulo veliko udruženje pomoraca iz Splita, Jadranske straže, s namjerom postizanja ravnoteže u odnosu na talijansku vojnu premoć na moru nakon potpisivanja Rapalskih ugovora.

Od 1945. do 1990. godine školski brod Jadran se nalazio u hrvatskim lukama Dubrovniku, Divulji, Puli i Ratnoj luci Lori, kao i preostalih 89 posto flote ratne mornarice bivše države (JRM). Ako se ima u vidu činjenica da je od ukupne dužine obale SFRJ 85 posto obalne crte bilo dio hrvatske jadranske obale, onda je posve logično da je samo 11 posto flote JRM-a bilo stacionirano u crnogorskim lukama. 

Većina zapovjednika bili su Hrvati 

Također, Hrvatska kao jedan od značajnih argumenta da je Jadran hrvatski brod iznosi i podatak da je od 1933. do 1991. godine na plovilu bilo sveukupno šesnaest zapovjednika, od kojih su četrnaestorica bili Hrvati, jedan Slovenac i jedan Srbin iz Bosne i Hercegovine.

Crnogoraca kao zapovjednika broda nije bilo. Hrvatska posebno ističe i činjenicu da je nakon raspada bivše SFRJ svega 15.7 posto flote JRM-a pripalo Republici Hrvatskoj, a Crnoj Gori čak 84.3 posto, što je nelogično i krajnje nepravedno ako se ima u vidu predratni postotak plovila JRM-a u odnosu na matične luke i referentne brodske knjige. 

Ovdje je posebice vrijedno istaknuti i mišljenje uvaženog hrvatskog, regijskog i internacionalnog profesora međunarodnog prava Vladimira Đure Degana koji, kao suautor knjige o brodu Jadran (Bijela knjiga o školskom brodu Jadran), navodi kako su države sljedbenice SFRJ potpisale Ugovor o pitanjima sukcesije iz 2001. godine, čiji je dio Aneks A.

U navedenom Aneksu, u članku 3, točki 1, stoji kako materijalna pokretna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriju SFRJ prelazi na državu sljedbenicu na čijem se teritoriju nalazila na dan kada je ova proglasila neovisnost. Međutim, članak 4, koji bliže određuje prethodni članak 3, ističe da, bez obzira na točku 1 članka 3 predmetnog Aneksa, materijalna pokretna državna imovina SFRJ koja je bila dio vojne imovine te države podliježe posebnim dogovorima zainteresiranih država sljedbenica. Profesor Degan smatra kako upravo članak 4 Aneksa A može poslužiti kao temelj za rješenje problema prava vlasništva nad školskim brodom Jadran. 

Pozicija autora

Bez obzira na to koliko se pitanje utvrđivanja prava vlasništva nad brodom Jadran činilo značajnim za obje strane, bez obzira na argumente te uvjerenost Republike Hrvatske i Crne Gore kako su norme i pravila međunarodnog prava na njihovoj strani, mišljenja sam da bi bilo kakvo dovođenje u pitanje dobrosusjedskih odnosa, vojnog partnerstva (obje su zemlje članice NATO-a) i teškom mukom izgrađenog povjerenja nakon rata na prostoru bivše države, zbog neslaganja oko školskog jedrenjaka, trebalo po svaku cijenu izbjeći.

Čak po cijenu potapanja broda na dno istoimenog mora. Tamo bi vjerojatno postao atrakcija za turiste-ronioce koji bi se divili koraljima nakon nekog vremena nakupljenim po palubi i jarbolima nekadašnje uzdanice mornarice davno nestale zemlje.

Nisam siguran glumi li Johnny Depp i dalje. Ako glumi, zašto ne, mogle bi se snimiti uzbudljive scene kapetana Jacka Sparrowa i njegovih pirata-demona kako šetaju po morskom dnu pored potopljenog jedrenjaka u nastavku serijala Pirati s Kariba. Samo da se susjedi konačno dogovore.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala