"OČIGLEDNO smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država", izjavio je Milanović još 2012. godine prilikom obilaska sušom pogođenih područja. Ta izjava, koju mu mnogi zamjeraju, pri tome je vadeći iz konteksta, tek je napola istinita jer sadržava samo jednu stranu dualnosti vođenja Hrvatske. Da se razumijemo, Hrvatska nije nastala slučajno, dapače proces nastanka Hrvatske, pobjeda u ratu i međunarodno priznanje su možda prvo i jedino razdoblje kada Hrvatska nije bila "slučajna država".

Kasnije pristupanje NATO-u i EU se također može okarakterizirati kao plod državničkog konsenzualnog planiranja. No Milanović nije ni mislio na tu slučajnost, što je sasvim jasno iz konteksta u kojem je govorio, nego na praktički sve ostalo što se događa u Hrvatskoj, od obrazovanja, zdravstva, pravosuđa, javne uprave, porezne politike, makroekonomskih politika itd.

Hrvatska stalno proizvodi strategije, a sve djeluje divlje i neuređeno

Dualnost se skriva u činjenici da Hrvatska istodobno voli planirati, reformirati, uređivati i prilagođavati, a ipak sve djeluje kao arbitrarno, nesređeno i neplanirano. Iako Hrvatska stalno proizvodi nove "strategije", od lokalne do državne razine, pa tako npr. ekonomski fakulteti svake godine sudjeluju u izradi novih strategija razvoja za gradove, ministarstva, županije itd., sve u državi djeluje divlje i neuređeno.

Primjeri takvih praksi su brojni. No možda je najzanimljiviji slučaj odnosa države prema stanogradnji i rješavanju stambenog pitanja svojih građana od 2011. Istina, od tada su se promijenile četiri vlade, ali upravo u tome i je problem. Stalno se mijenjaju planovi, strategije, reforme i pravilnici, a rezultat je opći kaos. A rijetko kada je novi plan bolji od prethodnog, većinom se dogodi ili da bude gori ili da bude gori i još zadrži najgoru stvar iz prošloga. U medije stalno izlaze primjeri nakaradnosti koju je stvorio taj proces, u kojem se stalno nešto planiralo i reformiralo, a rezultat je kaos, korupcija, nepotizam i općenito nesređenost.

Razne mjere se uvode pa ukidaju, pa ponovno uvode

Godine 2011. Branko Bačić, ministar graditeljstva, zaštite okoliša i prostornog uređenja u vladi Jadranke Kosor, progurao je ideju da država plaća pola rate kredita za nekretninu u dvije godine. Namjera je bila da se pomogne građevinskom sektoru koji je jako pogođen krizom. No podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da je u dvije godine koliko je zakon bio na snazi (2011. i 2012.) broj izdanih odobrenja za građenje padao pa se tko subvencioniranje kredita pokazalo neefikasnim. Dolaskom vlade Zorana Milanovića mjera se ukida i pokreće se program POS+, koji se odnosio na novoizgrađene stanove, a država je kupnju subvencionirala s 200 eura po kvadratu. Cijelo to vrijeme obitelji koje kupuju prvu nekretninu su bile oslobođene plaćanja poreza na promet nekretnina od 5%, ali od 1. 1. 2017. ministar financija Zdravko Marić ukida to oslobođenje i snižava stopu poreza na promet nekretnina na 4%. Iste godine se vraća subvencioniranje stambenih kredita, po drugačijem modelu nego što je bio na snazi 2011. i 2012. dok ga Milanovićeva vlada nije ukinula, ali suština ostaje ista. A sada izgleda da će se vratiti oslobođenje od poreza na promet nekretninama za kupnju prve nekretnine u sklopu mjera demografske obnove. Napomenimo da je POS+, kojim je Milanovićeva vlada zamijenila subvencije, još uvijek na snazi.

Znači u manje od deset godina se prvo uvelo subvencioniranje kredita, pa se ukinulo da bi se uvelo subvencioniranje cijene novogradnje, pa je ukinuto oslobođenje od poreza na promet nekretninama za kupnju prve nekretnine, a smanjena opća stopa istog poreza. Došlo je do ponovnog uvođenja subvencioniranja kredita i na kraju vraćanja oslobođenja od poreza na promet nekretnina. U tom periodu je jedan te isti ministar prvo ukinuo oslobođenje od poreza, što automatski poskupljuje mladima kupnju prve nekretnine, da bi tim istim mladima pomogao kod kupnje prve nekretnine tako što je uveo subvencioniranje kredita, i sada će vratiti oslobođenje od poreza.

Sve se predstavlja kao reforma

Svaka ta promjena je predstavljana kao reforma, u sklopu nekog cjelokupnog plana, usklađena s pravilnicima, smjernicama i odlukama. A na kraju svega se sve vratilo na gotovo isto stanje kao 2011., kada je postojalo subvencioniranje kredita kao i danas i kada je prva nekretnina bila oslobođena od poreza kao što će uskoro opet biti. Samo se tim desetogodišnjim putem nadodao još i program POS+, koji je također subvencija za kupnju nekretnine, iako samo novosagrađene. Blago nama, država nas potiče na kupnju nekretnina kao da nema sutra.

No činjenica je da najveći postotak mladih Hrvata nakon svega toga još uvijek živi s roditeljima te da iako većina ljudi živi u nekretnini koja je njihovo vlasništvo, ipak je prosječna kvadratura životnog prostora po sobi puno manja nego u EU, tj. otprilike 40% ljudi u Hrvatskoj živi u premalim nekretninama u odnosu na prosjek EU-a od 16%. Sve te puste subvencije jednostavno nisu imale željeni učinak.

Osim ako je željeni učinak bio taj da se cijeli sustav poticanja stanogradnje i kupnje prve nekretnine birokratizira i zakomplicira da pogoduje onima koji imaju političke veze kojima putem korupcije sebi prisvajaju protupravnu korist tj. iskorištavaju subvencije da dođu do nove nekretnine.

Očigledno ni sustav kontrole ne funkcionira dobro jer se relativno lako pretraživanjem interneta može primijetiti da je jako puno POS-ovih stanova pretvoreno u apartmane za iznajmljivanje turistima. No čak i kod tih očitih slučajeva zloupotrebe, nadležni se brane da je sve po zakonu. Naravno, oni s insajderskim informacijama su brzo našli razne rupe u programu POS stanova, dok oni koji nemaju političke veze unutar samog sustava jako teško dolaze do tih stanova.

Kako su došli do izračuna turističkih pristojbi?

Puno planova i reformi, a opet se sve doima nesređeno i neplanski.

Svježi primjer iste prakse je Zakon o turističkoj pristojbi iz 2019. koji propisuje najnižu naknadu za kruzere od 4000 do 40.000 kn, no gradovi i općine je ne moraju uvesti. Ali imaju pravo na nju. Grad Split je odlučio da će od početka 2021. naplaćivati upola manje od propisanog minimuma.

I nema ništa krivo u tome da se pristajanje kruzera naplaćuje zbog stvaranja brojnih negativnih eksternalija u vidu komunalnih, prometnih, ekoloških i drugih troškova. Apsolutno treba podržati i to što zakon nije obavezujući i ne prisiljava gradove i općine na tu praksu. Sam zakon je sasvim dobar.

No ono što nije jasno, a možda i bolje da nije, je to kako se došlo do novčanih iznosa navedenih u zakonu i kako je Split odredio da može biti imati dvostruko manju pristojbu od minimalne?

Je li netko u Ministarstvu gospodarstva ili Ministarstvu turizma napravio studiju i izračunao da minimalna pristojba treba biti baš tolika? U zakonu stoji da najviši i najniži iznos pristojbe propisuje ministar turizma pravilnikom. Je li rađena studija o troškovima negativnih eksternalija koje stvaraju kruzeri i koliko će visina određene pristojbe smanjiti dolazak kruzera, a time i turističku potrošnju? Na temelju čega je određen minimum i maksimum?

A na temelju čega je Split baš odlučio da je dovoljno da pristojba bude manja od propisane minimalne? Netko je iz grada ili županije izračunao da kruzeri u Splitu ne rade toliko štete pa nije potrebna visoka pristojba?

Ili možda su dolasci kruzera toliko osjetljive pristojbe da će njihovim uvođenjem drastično opasti broj uplovljavanja, a time i manje turista, što će dovesti do pada turističke potrošnje pa samim time i manje zarade djelatnosti vezanih za turizam i konačno manjih poreznih prihoda? Sasvim moguće, no to se neće ni približno znati ako ne postoji istraživanje o efektima uvođenja pristojbi.

Vrlo vjerojatno ni jedno ministarstvo nije napravilo takvo istraživanje, a kamoli gradovi, pa je minimalan i maksimalan iznos pristojbe određen sasvim arbitrarno, "odokativno". A odokativno će te iznose određivati i gradovi/općine.

Baš kao što očito nitko od 2011. nije napravio analizu korisnosti poticanja kupnje nekretnina. Da je, ne bi se od tada mijenjalo nekoliko modaliteta da bi se na kraju sve vratilo na početak. Zadnjih nekoliko godina cijene nekretnina rastu, a kupnja nekretnina se još potiče, što doprinosi rastu potražnje i time rastu cijena. Je li netko napravio analizu koliko poticaji povećavaju rast cijena i samim time poništavaju samu logiku poticaja?

Sagledamo li povijest reformi, propisa, reforme zdravstva i obrazovanja... sve se nagađa. A istodobno se proizvode brojni planovi, pravilnici, zakoni, uredbe i sl. Ne može se sve ni planirati, niti bi trebalo, i za brojne planove je bolje da nisu ni postojali, posebno u Hrvatskoj. Ali kada se već planira, onda bi bilo pametno da se bar planira na temelju podataka i istraživanja, a ne odokativno.

Brodogradilištima su odokativno poklonili milijarde

Odokativno se brodogradilištima poklonilo oko 35 milijardi kn, odokativno subvencije poljoprivredi godinama rastu, a proizvodnja istodobno pada, odokativno je Đuro Đaković dobio 300 milijuna kn, a opet će propasti za koju godinu, odokativno svako selo mora imati svoju općinu iako nema dovoljno prihoda ni za isplatu plaća djelatnicima, odokativno država dan danas ima u potpunom ili djelomičnom vlasništvu više od 1.000 kompanija od kojih se neke bave šivanjem košulja, izradom radijatora, proizvodnjom otirača ili pak proizvodnjom pudinga...

Odokativno hrvatski građani traže uvijek iste gospodarske politike i održavanje status quo dok se zemlja prazni, a mladi bježe u države koje provode uglavnom sasvim suprotne politike.

Hrvatska nije nastala kao slučajna ili odokativna država, ali je takva postala. Političari su lažnom brigom za građane, a ustvari stvaranjem dodatnog prostora za korupciju, uvjerili ljude da glasaju za politike od kojih nemaju koristi oni nego političari i njima bliski klijentelističko-koruptivni pojedinci.