"POSEBNA kazna bit će rezervirana za kvislinge i izdajnike koji su postali oruđe neprijatelja. Bit će predani sudu svojih sunarodnjaka", zapisao je Winston Churchill u trećem tomu svoje povijesti 2. svjetskog rata. U te je dvije rečenice govora održanih na sjevernoameričkom kontinentu sažeo dio zaključaka Teheranske konferencije, na kojoj je Velika trojka odlučila da se svi saveznici nacističke Njemačke moraju predati snagama protiv kojih su se borili, a njihove državice nestati.

Željeli su nastaviti ratovati

U tim rečenicama sadržan je razlog zašto su ustaše, četnici, ljotićevci, nedićevci, slovenski domobrani, ali i civili vraćeni s Bleiburškoga polja u Jugoslaviju i predani partizanima. Britanska armija ništa s njima nije željela imati. Dok su pod borbom, a rat je već pet dana bio gotov, bježali u Austriju, svi ovi izdajnici nadali su se da će ih Britanci iskoristiti za rat protiv komunista. U svojoj iluziji namjeravali su nastaviti ratovati. Zbog toga je dio završio na sudu, a dio ubijen bez suđenja. 

Oplakivanje NDH

Desetljećima su oni koji su uspjeli pobjeći i njihovi potomci, pokraj Pliberka, kako Bleiburg naziva tamošnje pretežno slovensko stanovništvo, održavali živim sjećanje na neuspješnu predaju ustaša i žalili za onima koji su ubijeni nakon predaje. Od osamostaljenja Hrvatske bleiburška je komemoracija podignuta na razinu nacionalnog, političkog i crkvenog oplakivanja NDH, a okupljanje, budimo iskreni, u nacistički dernek.

Lani je austrijska vlada to odlučila prekinuti. Jake policijske snage kontrolirale su Bleiburg, nad poljem je neprestano tutnjao helikopter, ne obazirući se na to hoće li buka ometati misu i govore, hrabriji ustašofili su pohapšeni, pritvoreni i osuđeni. Na koncu je donesen i zakon kojim se ustaške oznake smještaju tamo gdje im je i mjesto – s njihovim saveznicima nacistima i s po metodama im sličnim pripadnicima Islamske države.  

Braćo biskupi ne dolazite

Državi se pridružila i lokalna Crkva. Svojoj braći biskupima iz Hrvatske uskratili su dobrodošlicu u Bleiburg. Poručili su im da ne dolaze i da im neće dopustiti da služe misu za ustaše. I da ne namjeravaju promijeniti mišljenje, koliko god hrvatski biskupi zapomagali.

Tako je Austrija, domovina Adolfa Hitlera, hrvatskoj državi i Crkvi očitala lekciju. Objasnili su da je nacizam loš. Pritom u Austriji na vlasti nisu neki povampireni komunisti koji se su nakon 74 godine naumili ponovno osvećivati ustašama. Austrijom vlada čvrsta desnica. No i njima je ustaštvo neprihvatljivo. I za to postoje jaki povijesni razlozi.

Po završetku rata, Austrija je okupirana kao i Njemačka. Bila je okupirana sve do 1955. godine jer saveznici nisu vjerovali u narativ koji se tih godina stvarao o Austriji kao prvoj žrtvi nacizma. Austrijanci su se pozivali na Anschluss, zaboravljajući da su prilično oduševljeno dočekali njemačku vojsku i da su bili među najbrutalnijim i najodanijim nacistima. Željeli su to zakopati, ali trebalo je deset godina da im saveznici konačno progledaju kroz prste i dozvole obnovu republike.

Svima je jasno da se ne plaće za žrtvama

Austrijanci se nisu ponijeli baš časno nakon toga. Umjesto potpune denacifikacije odbijali su, koliko su god mogli, suditi zločincima te su se opirali povratu otete imovine. Pravili su se kao da se ništa nije dogodilo. Dopuštali su, prešutno, i komemoracije na Bleiburškom polju i postavljanje spomenika na seoskom groblju. No neoustaše su prevršile svaku mjeru i zapravo dobro došle Austrijancima da ponovno upru prstom u nekog drugog.

Hrvatska je sebi dopustila da od ponosne članice pobjedničke antifašističke koalicije postane budala koja se u 21. stoljeću upisuje u naciste. I kad joj Austrija održi lekciju, zapomaže da je samo htjela komemorirati nevine žrtve. A svima je, pa i Austrijancima, jasno da se u Bleiburgu ne komemoriraju nevine žrtve, nego da se nariče nad zasluženim uništenjem Nezavisne Države Hrvatske.