Foo: Index, Imgur

ZNATE li za knjigu (i kasnije film) Fahrenheit 451? Taj roman znanstvene fantastike je američki pisac Ray Bradbury objavio još 1951. Radnja se zbiva u bliskoj budućnosti – gdje su knjige zabranjene, a posebni odredi slični vatrogascima su zaduženi za spaljivanje knjiga (451 stupanj fahrenheita odgovara temperaturi od 232,78 C kada papir počinje gorjeti). U tom društvu, posebno je to naglašeno prikazano u filmu, svako domaćinstvo ima velik i sjajan TV, ali knjige su zabranjene – jasno je, za razliku od gledanja TV-a, knjige potiču na kritičko razmišljanje.

No, jeste li pomislili da je u Hrvatskoj Internet, glavni medij današnjice upravo podešen kako bi imali svojevrsni Fahrenheit 451 u našem društvu?

Hrvatska internetska tehnologija je stara, osim par četvrti Zagreba i još poneke četvrti kojeg većeg grada temelji se na bakrenim vodovima. A bakreni vodovi daju svoju brzinu i ne mogu više. Provideri to koriste na način da većinu raspoloživog prometa iskoriste za downsteam, tj. za slanje podataka prema vama. Tipični su paketi:

- do 4 Mbit/s „dolje“ / 256 kbit/s „gore“

- do 10 Mbit/s „dolje“ / 512 kbit/s „gore“

- do 10 Mbit/s „dolje“ / 768 kbit/s „gore“

To vam omogućuje gledanje YouTube, dobar Fejs, možete i čitati stranice, ići će i igranje – ali pokušajte nešto smisleno raditi. Poslati kolegi gotov dizajn. Raditi na nekom dokumentu online (recimo u Office 365). Biti u programerskom timu koji svakodnevno razmjenjuje velike količine podatka. Poslati projekt zgrade. Pa čak i biti recimo aktivni amater-astronom i uključen u neku mrežu. Za bilo kakvu smislenu primjenu ADSL2+ koji se koristi u Hrvatskoj – biti će prespor u smislu slanja podataka. Morat ćete kupovati bitno skuplje tehnologije. Za razliku od zemalja čijim smo se tehnološkim dostignućima smijali – kao što je Mađarska i Rumunjska.

Podsjeća li vas sve to malo na Fahrenheit 451? Je li zaista ovoj zemlji predodređeno da je nešto ozbiljno i pametno raditi jako skupo i jako komplicirano? Je li negdje na karti Europe naša uloga biti sezonski konobari (kako uostalom u svom spotu i govori HZZ?).

Bili smo bahat narod

Sjećate li se vi preko 40 koliko smo kao narod bili bahati prema našim istočnim susjedima? Sva ta Gorenja i Iskre koliko god su 80-tih bili zaostali prema jednom Philipsu ili Telefunkenu – bili su zapadni, moderni i super dizajnirani prema onome što su imali Čehoslovačka, Mađarska, Rumunje nećemo ni spominjati, jer sva njihova tehnologija uključujući kopiju Renaulta 12 služila za vic.

A danas – mi postajemo vic. Jedan od temeljnih uvjeta razvijenosti države danas, brzina Interneta, Hrvatsku je stavila u rang država trećeg svijeta. Reddit korisnik DMan9797, koristeći svjetski popularan servis Speedtest.net još je prije dvije godine napravio izvrsnu kartu svijeta s podacima o brzini Interneta u svakoj državi, osim par afričkih za koji nije imao podatke.

Pogledajte nas (a stvari se za Hrvatsku nisu promijenile!). Hrvatska uz Bosnu i Hercegovinu i Italiju ulazi u „crvenu“ kategoriju, zajedno sa zemljama kao što su Kenija i Zimbabwe! Internetski napredak je važan tehnološki napredak. Uzori Hrvatske više tu nisu europske zemlje, ne više ni zemlje „Nove Europe“ koje su nas već uvelike pretekle – mi sada ulazimo u kategoriju internetskog Trećeg svijeta.

Onih zemalja gdje su nam se prije pola stoljeća klanjali kada bi ih posjeti hohštapler u bijeloj maršalskoj uniformi i kojima smo nudili pomoć za školovanje liječnika, vojnih časnika i lučkih kapetana. Zemlje čijim građanima smo izgledali vrh svijeta – danas s nama ulaze u istu tehnološku kategoriju, što se Interneta najvažnijeg sustava prijenosa podataka tiče!

Kako smo postali zemlja trećeg svijeta

Debelo je preko stoljeća prošlo otkada je izumljen telefon i otkada su žice, nakon telegrafskih, provučene kroz cijeli svijet, uključivo i ispod oceana. Nekada analogno, danas digitalno – bakrena žica bila je u funkciji preko 100 godina. A preko 100 godina u tehnologiji je jako puno. Još prije 20-tak godina se govorilo kako preko bakrene žice neće ići više od 33 kilobita (koliko su omogućavali tadašnji modemi), u međuvremenu smo došli do megabita – no to nije dovoljno.

Ukoliko želite nešto raditi, a ne samo gledati filmove ili surfati Fejsom – ADSL koji se nudi nije dovoljan. Bez razvoja brzog Interneta – nema razvoja države. Kako biste kao mali startup, kao pojedinac dizajner, programer, pisac, web administrator i još mnoga druga zanimanja mogli uopće raditi treba vam brza i sigurna internetska veza. Takva se u Hrvatskoj jako slabo nudi i nema nekih naznaka njenom masovnom širenju – na stranicama Hakoma, lako je doći do „Objava namjere postavljanja (gradnje) svjetlovodne distribucijske mreže“ , čiji zemljovid izgleda više nego tužno.

Ne vjerujete da je brz Internet važan? Kompanija Fastmetrics je iznijela statistike za cijeli svijet (zadnji kvartal prošle godine) – pa tako imamo globalni prosjek od 5,6 Mbps, a rekorderi su: Južna Koreja s 26,7 Mbps, Švedska s 19.1 Mbps, Norveška s 18.8 Mbps, ali tu je i jedna Latvija s 16.7 Mbps.

Što mislite koliko ima jedna Češka? Pa 15,9 Mbps, a za nas je zanimljivo vidjeti kako Mađari imaju prosječno 12,6 Mbps, a Rumunji 13,2 Mbps! Hrvatska je kada je bilo to istraživanje na tužnih 6,4 Mbps. Znači, tek nešto iznad svjetskog prosjeka koji uključuje i Aziju i Afriku. Jedan Kazahstan ima jednaku brzinu kao i mi – 6,4 Mbps, Mongolija već nudi 7,9, ali još uvijek se možemo tješiti da je Etiopija na 2,2 Mbps.

Koliko god se hvalili svojom „posebnošću“ i pričom kako smo „nešto super“, Hrvatska što se tiče internetske infrastrukture pada i zaostaje te dolazimo u krug zemalja koje su prije 20-30 godina bile najzaostalije i najsiromašnije u svijetu.

Kako smo zaboravili na razvoj

Neki mogu reći kako bogati imaju brzi Internet jer su bogati – no stvar je obratna, države se danas upravo razvijaju jer imaju brzi Internet! Jedna Južna Koreja nije stara razvijena država poput ne znam, Velike Britanije. Jedna Litva također, Mađarsku i Rumunjsku da i ne spominjemo. Ono što je prije 120 godina bila željeznica – danas je brzi Internet. Projekte šaljete Internetom, ideje i zajednički rad šaljete Internetom (pa za odobriti jedan EU-projekt često trebaju stotine stranica dokumentacija koje online sprema tim od nekoliko ljudi), Inteligentni gradovi se premrežavaju Internetom, pa i tvornički pogoni se upravljaju Internetom. Čak i ukoliko vam automobil ima složeniji kvar, spojiti će ga Internetski s inženjerom na drugom dijelu svijeta. To je stvarnost i to je realnost ovog vremena.

A mi – i dalje bakrene žice, s vrlo malim i skromnim prelaskom na optiku. Upravo kako bi (i to za dobre novce, hrvatski Internet je skup) mogli gledati TV, mogli se i igrati, ali kako ne biste mogli smisleno i produktivno raditi.

Zemlje poput Estonije, Litve, Mađarske i Rumunjske, zemlje prema kojima je naš standard izgledao kao standard Švicarske – pretekle su nas. Stvorili su uvjete razvoja optičkih mreža, koji su upravo uvjeti za razvoj onoga što razvoj u ovom stoljeću treba. Bez optike nema razvoja, ne samo u IT-u, već i u većini zanimanja koja će postojati sredinom ovog stoljeća.

A mi? Devedesetih smo razvili suvremenu telefonsku digitalnu mrežu – posljednji analogni telefon smo ugasili prije Njemačke i mogli smo na to biti ponosni. Nakon toga – ništa. ADSL za mase i bežični paketi za dobre novce, koji vam danas radi stalne sinkronizacije uređaja iscure za pola mjeseca.

Prodali smo telekom, bez da je ugovorno posloženo kako se treba razvijati. Štoviše, kod prodaje su zaboravljeni deseci tisuća građana koji su u taj telekom izravno uložili – telefonski priključak se svojevremeno plaćao u razini polugodišnje plaće. Što naravno ne znači da telekom treba biti državni – ali država ovdje treba zahtijevati određena ulaganja u razvoj – kao što primjerice prijevoznicima nameće sve strože euro norme za kamione i autobuse.

Zemlja za zaglupljivanje i sezonski turizam

Hrvatska je čini se postigla ideal totalitarnog režima iz romana Fahrenheit 451. Internet je upravo tako brz da možete uživati u skupo plaćenim sadržajima, ali dovoljno spor da vas obeshrabri od početka kakvog posla – jer morate ulagati u skupe brze veze. Ako krećete s poslom – novca nema, pa onda bolje i ne krećite s poslom. Što je – strašno.

Ni mnogi projekti tipa inteligentnih gradova, koji bi omogućavali lakšu vožnju i još puno toga – uz postojeću infrastrukturu nisu mogući. A razvoj ide sporo – kako su krenuli, prije će doći do stalne ljudske naseobine na Marsu nego što cijela Hrvatska dobije optičke veze.

Počinje izborna kampanja – biti će evo i prva sučeljavanja na televiziji, no ovakve teme nećete čuti. Šefovi velikih stranaka niti gospodarstvo razumiju, niti korelacije između brzog Interneta i razvoja uopće shvaćaju – i zato će se baviti nebitnim temama, koje sutra nikome do njima neće donijeti kruha. Na telekome se neće ljutiti jer to valjda nije oportuno, a ni mnogi od građana ionako nemaju znanja kako bi povezali jačanje brzog Interneta jedne Rumunjske s time da će nas po standardu preskočiti kroz tri godine.

Hrvatskoj je definitivno namijenjena, voljom samih Hrvata, jar takve političare stalno biramo, uloga zemlje gdje će građani raditi za sitne novce u sezonskom turizmu, a izvan toga se zaglupljivati jeftinim sadržajima internetske televizije, kako bi bili mirni i krotki. Netko će reći da je to namjerno. Netko – sami smo si krivi.

No, ostaje pitanje – da li smo u stanju promijeniti stvari? Da li smo u stanju zatražiti od političara koje ćemo birati 11. rujna da poslože razvojne prioritete, uključivo i brzi Internet na način da Hrvatska prestane jurišati prema zadnjem mjestu na ljestvici razvijenosti država Europske unije?

I još jedna stvar – pola države nam je prazno, ne samo Banovina ili područja Like, već i otoci. Brze optičke veze omogućile bi da ljudi rade na daljinu i da netko uspješno može raditi na svjetskim projektima iz primjerice Komiže. Jesmo li sposobni barem zatražiti da ova zemlja kao što je napravila cestovnu, napravi i ovu drugu, danas neophodnu infrastrukturu ili svatko tko želi suvremeno poslovati mora u onih par četvrti Zagreba koje imaju optičke veze?