Foto: Index, 123rf

NAJAVA otkupljivača mlijeka da smanje otkupnu cijenu litre mlijeka za 23 lipe, ili oko 10 posto u odnosu na dosadašnju cijenu, izazvala je šok među hrvatskim proizvođačima mlijeka. Naime, ugovor kojeg su otkupljivači sklopili s proizvođačima dozvoljava prvima da za vrijeme trajanja ugovora mijenjaju otkupnu cijenu, što mljekare stavlja u prilično nezavidan položaj. Budući da je otkupljivača malo, a kanala dobave mlijeka na tržištu puno, dolazi do asimetrije pregovaračkih pozicija u kojoj proizvođači izvlače deblji kraj.

Pitanje koje ovdje moramo postaviti jest kako je uopće do toga došlo? Preciznije, postavlja se pitanje kako je došlo do toga da su ljudi uopće pristali baviti se djelatnošću u kojoj jedna strana očito uživa superiorniju pregovaračku poziciju te kako i zašto su seljaci uopće potpisali ugovore koji su toliko nepovoljni.

Državni intervencionizam odgovoran za pregovaračku asimetriju

Kao što svaki dobar ekonomist zna, niti jedan monopol ne može dugoročno opstati bez da mu država daje vjetar u leđa. Države ponekad to rade namjerno, a ponekad je monopol samo posljedica grubog ignoriranja ekonomskih zakonitosti.

U ovom konkretnom slučaju, vjerujem da je riječ o ovom drugom. Umišljajući da je kadra bolje urediti kompleksne tržišne odnose od zakona ponude i potražnje, svojim neprestanim intervencijama država je u proizvođačima proizvela lažnu sigurnost, što je posljedično dovelo do umjetnog povećanja ponude te u konačnici rezultiralo superiornom pozicijom otkupljivača. A kako državne intervencije nisu kadre stvoriti novu vrijednost, netko je u tome morao nastradati. U ovom slučaju to su mljekari.

Sirenski zov centralnog planiranja

Zanimljivo je da se gotovo nijedna vlada valjda još od Bismarcka nije uspjela oduprijeti sirenskom zovu centralnog planiranja poljoprivredne proizvodnje. Unatoč svemu što znamo o ekonomskoj znanosti, poznavanju tržišnih zakonitosti, zakonima ponude i potražnje, prakseologiji i katalaksiji… Unatoč očitoj propasti planskih ekonomija kojima smo svjedočili u posljednjih stotinu godina, kada je riječ o poljoprivredi, političari još uvijek neizlječivo pate od mesijanskog sindroma.

Tako u gotovo svim zapadnim državama redovito nailazimo na pregršt vladinih programa usmjerenih ka poboljšanju proizvodnje: poljoprivredne subvencije, posebne regulative… Imamo države koje osiguravaju, države koje otkupljuju viškove i nadoknađuju štete, vlade koje zabranjuju uvoz i uvjetuju izvoz. Gotovo da ne postoji intervencionistička ideja s kojom se neki ministar u zadnjih 50-ak godina nije odlučio malo poigrati. Čovjek bi gotovo pomislio da poljoprivreda nije ni postojala prije ministarstva poljoprivrede, maltene kao da pšenica ne bi znala rasti da je neki državni činovnik prethodno ne uputi.

Država kao slon u staklani

No, vratimo se hrvatskim mljekarima. Državna intervencija u ovom slučaju uglavnom se svodi na garantiranje okvira otkupne cijene mlijeka. Samo tako, protivno svim zakonima ekonomije i tržišta, državni birokrati odlučili su zakonskim ukazom definirati cijenu mlijeka i tako tobože zaštititi proizvođače. Državna jamstva dovela su do lažnog osjećaja sigurnosti, pa su seljaci pohrlili investirati u mliječne farme, uvjereni da kada DRŽAVA za nešto jamči, onda straha nema.

Međutim, država ne može silom suspendirati zakone ekonomije, kao što ne bi mogla niti ukinuti zakon gravitacije. Sve što ovakve intervencije mogu napraviti jest da na tržištu stvore distorziju nesagledivih razmjera, uz često vrlo kobne posljedice. Da ovo nije nikakva teorija, već surova stvarnost, pokazuju periodični prosvjedi mljekara i cijeli niz tragičnih ljudskih i obiteljskih sudbina koje svake 2–3 godine gledamo preko malih ekrana.

Štokholmski sindrom

Ono što u cijeloj ovoj priči začuđuje jest da se ti isti seljaci, koje je država dovela u ovu tešku poziciju, uporno vraćaju toj istoj državi tražeći od nje da ih zaštiti. Pa tako ovih dana opet slušamo o zazivanju “reakcije državnih institucija” i najavi prosvjeda na Markovom trgu koji traže od države da nešto poduzme. Ova bizarna pojava u psihologiji je poznata pod nazivom “štokholmski sindrom”, a odnosi se na sklonost zlostavljanog da sigurnost i zaštitu traži u samom zlostavljaču.

Pitam se koliko će se puta mljekarska kriza morati ponoviti da seljaci konačno shvate da im država nije prijatelj i da će svaka nova državna intervencija dugoročno samo pogoršati njihovo prvotno stanje. Jer tražiti od države da po n-ti put popravi problem kojeg je ona sama uzrokovala nije ništa drugo doli uporno pokušavati požar ugasiti benzinom.