U VEĆINI europskih zemalja prosječna mirovina ne uspijeva pokriti tipične troškove života umirovljenika, a Hrvatska se po tom omjeru nalazi na samom dnu kontinenta. Pokazuje to analiza podataka za 2023. godinu koja uspoređuje prosječne godišnje mirovine i procijenjenu potrošnju starijih osoba. Dok u nekim državama mirovine još uvijek mogu pratiti rast cijena, u Hrvatskoj je jaz između primanja i troškova najveći u Europi.

Kakva je to analiza?

Pokazuju to podaci analitičkog servisa Datapulse. Autori su razliku izračunali uspoređujući prosječnu godišnju bruto mirovinu u svakoj državi s procijenjenom tipičnom potrošnjom umirovljenika, pri čemu su svi podaci standardizirani i prikazani za 2023. godinu.

U analizi su obuhvaćene sve države članice Europske unije (EU-27), zatim zemlje članice EFTA-e poput Norveške, Švicarske i Islanda, kao i pojedine države kandidatkinje za članstvo u EU-u, primjerice Srbija i Crna Gora, pod uvjetom da su za njih bili dostupni usporedivi podaci.

Analiza nije bez ograničenja, ali...

Riječ je o podacima temeljenima na nacionalnim prosjecima, koji ne razlikuju umirovljenike s punim radnim stažem od onih s kraćim ili prekidanim radnim vijekom, niti uzimaju u obzir strukturu mirovina prema godinama staža i uplaćenim doprinosima.

Za potpuniju sliku adekvatnosti mirovinskog sustava bilo bi korisno usporediti i razinu mirovina ostvarenih nakon punog radnog vijeka, kako bi se jasnije procijenilo koliko sustav nagrađuje dugogodišnji rad i u kojoj mjeri osigurava stabilnost prihoda u starosti.

Analiza troškove definira kao procijenjenu potrošnju osoba starijih od 60 godina, dakle šire dobne skupine koja ne obuhvaća isključivo umirovljenike. Omjer zato ne pokazuje izravno može li prosječna mirovina pokriti potrošnju tipičnog umirovljenika.

...ipak ima svoju vrijednost

Također, uspoređuje se bruto mirovina s potrošnjom koja predstavlja stvarne, neto izdatke kućanstava. Metodološki bi usporedivije bilo promatrati neto mirovine i potrošnju. Porezne razlike među državama također utječu na stvarni raspoloživi dohodak umirovljenika pa mogu donekle izmijeniti sliku koju daje usporedba bruto mirovina i potrošnje.

Unatoč tim metodološkim ograničenjima, ovakva usporedba ipak predstavlja vrijedan pokazatelj općeg odnosa između mirovinskih primanja i troškova života. Iako ne daje potpunu sliku individualnog standarda niti precizno mjeri adekvatnost mirovina za svaku skupinu umirovljenika, jasno pokazuje u kojim se državama prosječna primanja starijih osoba najteže nose s razinom cijena.

Rumunjska na vrhu, Hrvatska na dnu

Na vrhu ljestvice nalazi se Rumunjska, jedina zemlja u kojoj prosječna bruto mirovina osjetno premašuje procijenjene godišnje troškove života, s pozitivnom razlikom većom od 20 posto. Slijede Češka i Poljska, koje također bilježe blagi višak, dok je Španjolska tek neznatno iznad ravnoteže.

Zapadnoeuropske zemlje bilježe najviše nominalne mirovine, ali te brojke treba promatrati u kontekstu razine cijena. Primjerice, Luksemburg predvodi kontinent s prosječnom mirovinom od 34.413 eura godišnje. S druge strane, umirovljenici u Srbiji i Bugarskoj primaju najnižu nominalnu potporu, s godišnjim mirovinama od 4.239 eura, odnosno 4.479 eura.

Visoka mirovina ne znači i bolji standard

No kada se ti iznosi stave u odnos s troškovima života, pokazuje se da niža nominalna mirovina u zemljama poput Bugarske može značiti povoljniji omjer prihoda i izdataka nego znatno viša mirovina u skupom Luksemburgu. Zato je moguće da zemlje poput Norveške, Njemačke i Francuske na ovoj ljestvici stoje dosta loše.

Hrvatska se nalazi na dnu ljestvice ponajprije zbog kombinacije relativno niskih mirovina i troškova života koji su se posljednjih godina znatno približili zapadnoeuropskim razinama.

U Hrvatskoj većina mirovina nije oporeziva zbog osobnog odbitka, pa je razlika između bruto i neto iznosa mala. To donekle ublažava nepovoljan omjer, ali ne mijenja bitno ukupnu poziciju jer su mirovine i dalje niske u odnosu na troškove života.

"Puno je razloga za to što smo na zadnjem mjestu"

No više o razlozima toga popričali smo s ekonomskim analitičarom dr. sc. Predragom Bejakovićem.

"Puno je razloga za to što je Hrvatska ovdje na zadnjem mjestu. Tu se prije svega radi o odnosu između radno aktivnih i umirovljenika. Na 130 ljudi koji plaćaju mirovinske doprinose dolazi 100 umirovljenika. Uz to, životni vijek se produžio, ukupno za oko sedam godina. Jasno, to je ogroman civilizacijski uspjeh, ali znači i da se mora izdvajati više za mirovinu", govori.

Bejaković poručuje da Hrvatska ima dodatne strukturne specifičnosti koje opterećuju mirovinski sustav.

"Relativno je velik broj umirovljenika iz bivše države i bivše JNA, što povećava ukupne obveze sustava. Iz doprinosa se financira tek oko 60 posto mirovina, dok se ostatak pokriva transferima iz državnog proračuna. Sve to zajedno stvara pritisak na održivost sustava i objašnjava zašto su omjeri nepovoljniji", rekao je.

Problem je i kratki radni staž

Naglašava da Hrvati idu rano u mirovinu.

"Problem nije samo u relativno ranom odlasku u mirovinu, nego i u razmjerno kratkom radnom stažu. Prosječni umirovljenik u Hrvatskoj ima oko 35 godina staža, što je manje od punog radnog vijeka. Generacije koje su prije dvadesetak ili tridesetak godina masovno odlazile na fakultete često su kasnije ulazile na tržište rada, a time i kraće uplaćivale doprinose", rekao je.

"Posljednjih godina bilježe se određena poboljšanja, posebice kod žena koje sve češće ostaju dulje u svijetu rada, ali situacija je i dalje nepovoljna. Kod starosnih mirovina dob izlaska postupno se povećava, no kod invalidskih je i dalje vrlo niska, prosječno oko 54 godine za muškarce i oko 52 godine za žene.

Istodobno, mirovina se koristi dugo: prosječno oko 19 godina, a kod žena gotovo tri desetljeća. Takva kombinacija relativno kratkog radnog vijeka i dugog razdoblja korištenja mirovine stvara snažan pritisak na dugoročnu održivost sustava", objašnjava.

Rani odlazak u mirovinu opterećuje sustav

Poziva se i na povijesni kontekst.

"Kada je mirovinski sustav uveden još 1922. godine u Kraljevini Jugoslaviji, a zaživio nešto prije Drugog svjetskog rata, ljudi su često radili do 70. godine života, a očekivano trajanje života bilo je kraće nego danas.

U suvremenim uvjetima raniji odlazak u mirovinu uz znatno dulji životni vijek dodatno opterećuje sustav. Produljenje radnog vijeka samo po sebi neće riješiti sve strukturne probleme, ali može ublažiti pritiske", rekao je.

"Visina bogatstva ne jamči savršenu održivost"

Napominje da učestale izmjene zakonskih odredbi dodatno stvaraju nesigurnost među građanima.

"Dio ljudi odlučuje otići u mirovinu ranije jer strahuje da bi budući uvjeti mogli biti nepovoljniji nego danas. Sustav bi u pravilu trebao jasno nagrađivati dulji ostanak u svijetu rada i penalizirati raniji odlazak, no česte promjene pravila potkopavaju povjerenje. U praksi se mnogima i dalje isplati ranije otići jer mirovinu koriste dulje vrijeme, iako su kraće uplaćivali doprinose", rekao je.

Ističe pritom da Hrvatska, unatoč nepovoljnom položaju, nije jedinstven slučaj u europskom kontekstu.

"Slovenija nam je po nekim pokazateljima bliska, a ni Njemačka, unatoč višem standardu, nema dramatično povoljniji omjer. Povećanje doprinosa nije jednostavno rješenje. Previsoka opterećenja u zemlji s relativno slabom poreznom kulturom mogla bi potaknuti jači rad u sivoj ekonomiji. Svaka zemlja ima svoje specifičnosti.

Primjeri pokazuju da se sustavi mijenjaju. Poljska je, primjerice, reformirala i smanjila kapitalizirani dio sustava, dok je Hrvatska zadržala drugi stup, što je prema mom mišljenju dobro. Istodobno, ni bogata Norveška nema višestruko bolji omjer od drugih razvijenih zemalja, što pokazuje da visina bogatstva sama po sebi ne jamči savršenu održivost", objasnio je.