Hrvatsko zdravstvo je loše. Kako funkcioniraju najbolja zdravstva na svijetu?

Hrvatsko zdravstvo je loše. Kako funkcioniraju najbolja zdravstva na svijetu?
Foto: Igor Soban/PIXSELL - 123rf/Lancet/HZZO/EHCI

MINISTAR Milan Kujundžić prošli je tjedan, u reakciji na kritike žena koje su proživjele užasna iskustva u našem zdravstvenom sustavu, izjavio da je Hrvatska po kvaliteti zdravstva među 15 najboljih na svijetu.

To, naravno, nije istina. Razne svjetske liste koje kategoriziraju zdravstvene sustave pokazuju da Hrvatska nikako nije među najboljima, ni u Europi niti u svijetu. Naprotiv, nalazi se u donjem dijelu europske liste, a pritom ima trend pada. Istovremeno hrvatski državljani imaju osjećaj da od svojih plaća puno izdvajaju za zdravlje.

Potaknuti prašinom koja se digla u javnosti, neki su komentatori zaključili da bi sustav bio efikasniji kada bi se privatizirao, liberalizirao i prepustio tržištu, čime bi se sam po sebi popravio – konkurencija na svim razinama odradila bi posao.

S druge strane većina Hrvata ježi se na sam spomen riječi privatizacija i vjeruje da je upravo ona kriva za pad kvalitete našeg sustava, da bi najbolje bilo da je sve ostalo kako je bilo.

No, iskustva pokazuju da za upravljanje zdravstvenim sustavima ne postoje jednostavne magične formule i modeli, ove ili one vrste, koji sami po sebi rješavaju probleme. Konačno, dokazano ponajbolji zdravstveni sustavi na svijetu nisu ni potpuno liberalizirani, niti potpuno državni - najčešće su to sustavi koji su dobro kombinirali javno i privatno.

U ovom tekstu pokušat ćemo ukratko identificirati neke prednosti i probleme liberalizacije, te neke ključne probleme našeg sustava. Konačno, pokušat ćemo ukratko predstaviti jedan od najboljih sustava na svijetu - nizozemski. Tekst se može činiti dugačkim, no treba imati na umu da bi podrobno predstavljanje svega navedenog jedva stalo u nekoliko tomova enciklopedije.

Hrvatska iza Slovenije, Srbije i Crne Gore

Za našu priču važno je prije svega jasnije identificirati gdje se Hrvatska uistinu nalazi po kvaliteti zdravstvenog sustava.

U svijetu postoje razne liste s raznim kriterijima i načinima izračuna kojima se dobiva rang zemalja prema kvaliteti zdravstvenog sustava. Jedna takva, Europski zdravstveni potrošački indeks (EHCI), kvalitetu i dostupnost zdravstvene zaštite mjeri kroz analizu 45 indikatora.

Hrvatski sustav na toj se listi nalazi u donjem dijelu europske ljestvice i ubrzano pada. Prema posljednjem rangiranju u 2017. zauzeo je 26. mjesto među 35 europskih zemalja, 2016. bio je na 19. mjestu, a 2015. na 16.

Hrvatska je najizraženiji pad zabilježila u dostupnosti zdravstvenih usluga i u ishodima liječenja - značajno su povećane liste čekanja za preglede bolničkih specijalista, za operativne zahvate i za pretrage CT-om. Istovremeno i dalje imamo visoku smrtnost od raka i kardiovaskularnih bolesti, relativno visoku prisutnost bolničkih infekcija rezistentnim bakterijama te slabu skrb za starije i nedovoljno ulaganje u prevenciju (snižavanje krvnog tlaka, smanjenje pušenja, cijepljenje protiv HPV-a i sl.).

Na spomenutoj ljestvici ispred Hrvatske našle su se čak tri bivše jugoslavenske republike - Slovenija na 16. mjestu, Srbija na 20. i Crna Gora na 25. (pogledajte grafikon dolje).

Naravno, to što se Hrvatska nalazi u donjem dijelu europske liste ne znači da je također na svjetskom začelju. Primjerice, brojne afričke zemlje u kojima djeca umiru od proljeva ili drugih sprječivih zaraznih bolesti daleko su ispod nas. No s njima se ne bismo ni trebali uspoređivati.

Neki poznavatelji zdravstvenih sustava smatraju da indeks EHCI nije najbolji pa predlažu druge. Primjerice, poredak najboljih na listi zemalja s visokim prihodima, koju objavljuje Commonwealth Fund, nešto je drugačiji. No ipak, većina onih koje se nalaze u vrhu jedne, također je u vrhu druge. Jedna od njih je i Nizozemska. Po EHCI-ju Nizozemska je najbolja, a po Commowealth Fundu je na visokom petom mjestu.

Prema jednoj vrlo sustavnoj analizi, što ju je svojevremeno napravila Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), najboljim sustavom proglašen je francuski. No brojne europske zemlje s kvalitetnim sustavima nisu najbolje prihvatile ovo izvješće, pa je WHO odustao od daljnjeg objavljivanja lista. Ipak, Francuska je na svim listama u vrhu, uključujući i EHCI.

Konačno, Hrvatska ni na listi što ju je 2016. objavio ugledni medicinski časopis The Lancet nije među prvih 15 – završila je na 30. mjestu. Danas bi vjerojatno bila i značajno niže (grafika dolje).

Ključni problemi hrvatskog sustava

Hrvatski sustav ima toliko problema da bi ih u jednom članku bilo nemoguće sve pobrojati. No stručnjaci se uglavnom slažu da je jedan od najvećih to što u njemu ne postoji nikakav nadzor nad potrošnjom novca i ishodima koji se za uloženo dobivaju. Primjerice, u Hrvatskoj niti jedna javna bolnica nije prošla nikakvu recenziju, a to rade čak i neke afričke zemlje. Mi, recimo, ne znamo koliko posto pacijenata u nekoj bolnici preživi određenu operaciju srca. Ne možemo čak biti sigurni da u nekoj bolnici ne umire svaki pacijent koji joj se podvrgne.

Za usporedbu u Velikoj Britaniji, mada je osiguravatelj jedan - monarhija, a plaća se kroz poreze, bolnice, kako privatne tako i državne, međusobno se natječu za pacijente kvalitetom usluge koja se vrlo precizno prati. Ako trebate operirati kuk, vi ćete na internetu pronaći podatke za nekoliko bolnica u vašoj blizini i moći saznati sve što vas zanima – koliko je operacija kuka ta bolnica ukupno napravila, koliko su one uspješne, odnosno koliko vremena prolazi prije nego što se pacijent vrati na novu operaciju, koliko se pacijenata zarazilo nekom rezistentnom bakterijom itd. Kod nas se ne može doznati baš ništa.

Hrvatska ima visoka izdvajanja za zdravstvo, među višima u Europi, kada se ona gledaju u odnosu na plaće. Međutim, budući da imamo vrlo nizak BDP, taj iznos je relativno mali po glavi osiguranika. Tome snažno pridonosi i činjenica da na jednog osiguranika koji radi imamo dva koji ne rade (grafika dolje; ostalo se odnosi na nezaposlene).

Također, sustav je uređen prema političkoj podobnosti i to od ravnatelja bolnica do čistačica i nikome ne pada na pamet da otpusti nekoga zato što loše radi već samo ako je politički nepodoban. Jednako tako ljudi se zapošljavaju čak i ako nisu neophodni ako su politički podobni (što su pokazali nedavno objavljeni podaci o zapošljavanju nemedicinskog osoblja u zdravstvenom sustavu).

Navedeni kaos nikako ne odgovara pacijentima, no odgovara onima koji od njega profitiraju kroz razne koruptivne i političke interese. Primjerice, kada je za SDP-ove vlasti pokrenuto organiziranje centralne javne nabave kojim se moglo uštedjeti na nižim cijenama zbog velikih količina, a također se moglo smanjiti curenje novca koji odlazi kroz poslove sklopljene ispod stola, nastala je velika pobuna tako da je ona ukinuta i prije nego što su se mogli vidjeti njezini efekti.

Državno i privatno u Hrvatskoj

U svakom sustavu postoji trokut koji čine osiguravatelji, bolesnici i davatelji zdravstvenih usluga (slika dolje). Liberalizacija podrazumijeva izbornost, a ona pak potiče konkurenciju u različitim segmentima tog trokuta. Primjerice, ako postoji mogućnost izbora između više osiguravatelja, privatnih i državnih, to može potaknuti njihovo natjecanje u privlačenju osiguranika. Na sličan način natjecanje se može potaknuti privatizacijom primarne i specijalističke zdravstvene skrbi. Treći segment izbornosti podrazumijeva da osiguravatelj, bio privatni ili državni, sklapa ugovore i s privatnim i s državnim pružateljima zdravstvenih usluga, pa bolesnik slobodno bira gdje će se liječiti, neovisno o vlasniku.

U Hrvatskoj imamo izdvajanja kroz doprinose u jedan, obavezan društveni fond - Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Imamo primarnu zdravstvenu zaštitu koja je djelomično privatizirana u smislu da su liječnici opće prakse koncesionari koji rade u prostorima domova zdravlja. No, kada odu u mirovinu, oni svoje ordinacije vraćaju domovima zdravlja tako da nisu privatnici u punom značenju te riječi. Trenutno je njihov udio oko 70%, a HZZO pokriva njihove usluge. Također imamo privatne specijalističke klinike, no njihove usluge HZZO pokriva tek u vrlo malom dijelu, primjerice kada je riječ o pregledima magnetskom rezonancom, CT-om i sl.

Postulat: Tržište ne može regulirati zdravstvo  

Koliko bi veća liberalizacija zdravstvenog sustava pridonijela povećanju kvalitete hrvatskog zdravstvenog sustava teško je reći jer to ovisi od konteksta, a on je u Hrvatskoj, kako smo već naveli, prilično nejasan.

No, u raspravi o tome što bi se postiglo da se sustav liberalizira te u kojoj mjeri ga treba liberalizirati, valja imati na umu da je jedan od temeljnih postulata zdravstvene ekonomije da tržište ne može učinkovito raspodijeliti društvene resurse u zdravstvo. To znači da država u određenoj mjeri mora regulirati zdravstveni sektor. Ta dogma dolazi od nobelovca Kennetha Josepha Arrowa, a njome se i danas ravnaju praktički sve razvijene države, osim eventualno SAD-a. No SAD nije među najboljima ni na jednoj ozbiljnoj svjetskoj listi. Naprotiv, brojna istraživanja pokazala su da SAD u zdravstvo ulaže najviše po glavi stanovnika dok ima ishode koji su lošiji od većine europskih zemalja (grafikoni dolje). Drugim riječima, američki odnos dobivenog za uloženo je loš. No s druge strane u SAD-u se može dobiti skrb najviše kvalitete, naravno, ako imate dovoljno novca.

Argumenti protiv privatizacije

Različite zemlje imaju različito riješeno pitanje fonda iz kojeg se financira zdravstveni sustav. Primjerice, u Velikoj Britaniji i Švedskoj osiguranje se plaća kroz porez. Budući da je on progresivan, količina novca kojim građani pridonose sustavu nije fiksna, već ovisi o plaći i imetku. Bogatiji pridonose više, a siromašniji manje.

Neke druge zemlje s dobrim zdravstvenim sustavom pružaju pak veliku mogućnost izbora državnih i privatnih osiguravatelja, a u nekima su oni svi privatnici.

Jedan od krunskih argumenata koji se obično navode protiv privatizacije zdravstva jest studija provedena u Čileu u 1990-ima koja je utvrdila određene ozbiljne probleme deregulacije. Naime, Čile je građanima omogućio da se povuku iz državnog sustava i okrenu privatnim osiguravateljima po svojem izboru. Privatni osiguravatelji klijentima su nudili značajno manje premije za osiguranje tako da su iz svojih primanja morali izdvajati značajno manje. No to je funkcioniralo sve dok su ljudi bili mladi i dok se nisu počeli ozbiljno razbolijevati. Privatne kompanije prihvaćale su mlade i zdrave, da bi im prekidale police kada su troškovi postali preveliki. U tom trenutku privatni osiguravatelji više nisu pokrivali skupe zdravstvene usluge, pa su se oni počeli vraćati u državni sustav.

Takve stvari događaju se i u SAD-u. Osim toga kritičari američkog sustava tvrde da su se privatni osiguravatelji u nekim saveznim državama okrupnjeli i postali pravi monopolisti tako da je kompeticija, koja je smisao liberalizacije, potpuno nestala. Stoga traže da se, uz privatne osiguravatelje, formira i državni sustav koji bi im konkurirao.

Konačno i u našim medijima pisalo se o nekoliko slučajeva u kojima osiguravajuće kuće u Hrvatskoj nisu htjele obnoviti police dopunskog osiguranja pacijentima koji su se previše razbolijevali.

Argumenti za privatizaciju

U uređenim europskim zemljama, u kojima postoji mogućnost izbora osiguravatelja, čileanski problem privatnih osiguravatelja koji odbijaju osiguravati starije i boležljivije pacijente ne javlja se jer su države postavile i osiguravaju vrlo stroga pravila igre.

Primjerice, u Njemačkoj je moguće birati između više državnih, regionalnih osiguravatelja i više privatnih. Međutim, ondje je država, baš kao i u drugim uređenim zemljama, jasno definirala što sve osiguranje mora pokrivati. Slično vrijedi i u Švicarskoj koja je potpuno privatizirala taj dio sektora. Privatni osiguravatelji u Švicarskoj osiguranicima moraju pružiti sve usluge s popisa osnovnog osiguranja i pritom na njima ne smiju ostvarivati profit. On se ostvaruje na raznim dodatnim uslugama. Istovremeno svaki državljanin Švicarske obavezno mora imati temeljno zdravstveno osiguranje. Isto vrijedi i za liste lijekova. U Njemačkoj postoji samo jedna lista lijekova unatoč tome što postoji više osiguravatelja. Drugim riječima, svaki osiguravatelj jasno zna da svojim osiguranicima mora omogućiti određene zdravstvene usluge i određene lijekove koje je propisala država. Ne postoji mogućnost da osiguranik ili država budu izigrani.

U Nizozemskoj čak postoje modeli koji prate kako se profit koji ostvaruju osiguravajuće kuće prikuplja u jednu riznicu te kako se on redistribuira s obzirom na profil osiguranika. Naime, neki osiguravatelj može imati više mladih osiguranika koji troše vrlo malo jer su zdravi. Drugi može imati više starijih osiguranika i trošiti više. Tim nadzorom ostvaruje se istovremena liberalizacija te kvalitetan nadzor i skrb sustava.

Stanje privatizacije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su sve bolnice državne. Bolesnici načelno imaju izbornost u odabiru pružatelja usluga jer mogu birati između liječnika opće prakse, a također i u koju će bolnicu ići. Međutim, među bolnicama ne postoji unutarnje tržište, odnosno konkurencija, jer one nisu motivirane da primaju pacijente. Problem je u tome što zaposlenici bolnica na svojim prihodima gotovo uopće neće osjetiti da su odradili veći i kvalitetniji posao. Štoviše, bolnicama čak ne odgovara da privlače veći broj pacijenata jer će imati veće troškove, a iz HZZO-a ih neće moći naplatiti. Naime, bolnice imaju proračune koji su uglavnom fiksni tako da samo manji dio od 10% ovisi o tome što su i koliko odradile. Drugim riječima, ne postoji unutrašnje tržište koje bi bolničke djelatnike tjeralo da bolje rade, da budu ljubazniji prema bolesnicima ili da svim ženama koje im dolaze radi kiretaže daju anesteziju. One su motivirane da štede, a ne da pružaju više i kvalitetnije usluge.

Kako su uređeni najbolji sustavi?

Vrhom Europe uobičajeno dominiraju zdravstveni sustavi Nizozemske, Švicarske, Danske, Norveške, Luksemburga, Francuske itd. To su države koje puno izdvajaju za zdravlje po glavi stanovnika u odnosu na BDP (grafikon dolje) i istovremeno imaju visok BDP. Njihovi sustavi nisu uređeni na identičan način kada je riječ o liberalizaciji. Neke, poput Velike Britanije i Švedske, imaju jednog državnog osiguravatelja, druge, poput Švicarske, imaju samo privatne osiguravatelje, a većina ima mogućnost izbora između privatnih i državnih. Njemačka, primjerice, ima mogućnost izbora između više privatnih i više državnih. Konačno, njihovi sustavi nisu jednako efikasni kada je riječ o ishodu za uloženo, no ipak su dosta ujednačeni.

Najviše po glavi stanovnika u svijetu ulaže SAD. No prema očekivanom trajanju života, što je jedan od važnih parametara kojima se mjeri učinkovitost sustava, SAD je značajno niže od većine razvijenih europskih zemalja koje izdvajaju manje (pogledajte grafikon iz 2010. dolje). Primjerice, jedno izvješće časopisa Human Rights Magazine ističe da Afroamerikanci u prosjeku žive šest godina kraće od američkih bijelaca, a Afroamerikanke četiri godine kraće od bjelkinja. U tom pogledu Afroamerikanke su u lošijoj poziciji od stanovnica Barbadosa ili BiH. Stopa smrtnosti afroameričke djece čak je dva puta veća nego bjelačke. Konačno, očekivano trajanje života za bijele Amerikance prvi put u povijesti počelo se smanjivati od 2014. Ovakav trend pripisuje se 'smrtima iz očaja' – alkoholizmu i drogama, kao i pretilosti, siromaštvu i društvenoj izolaciji. Prema studiji objavljenoj u uglednom časopisu JAMA 2016., jedan posto najbogatijih Amerikanaca u prosjeku živi 15 godina duže od 1 posto najsiromašnijih. Stručnjaci smatraju da bi se situacija mogla dodatno pogoršati kada bi se ukinuo program Obamacare.

Primjer nizozemskog sustava

Kako smo najavili u uvodu teksta, odabrali smo primjer Nizozemske koja ima jedan od ponajboljih sustava u svijetu kao ilustraciju iz koje se može vidjeti u kojem bi se smjeru mogla kretati Hrvatska kada bi u njoj bilo političke volje za to.

Nizozemski sustav predstavila nam je docentica Ana Bobinac, stručnjakinja za ekonomiku zdravstva, koja je u Nizozemskoj doktorirala na toj temi, a također je dobro upoznata s njezinim zdravstvom jer je ondje živjela i radila 11 godina.

Evo kako ga ona opisuje.

Nizozemski zdravstveni sustav odlikuju visoka izdvajanja za zdravstvo (3,2 puta više po glavi stanovnika (WHO, 2015; PPP) i 44% više prema udjelu izdvajanja za zdravstvo u BDP-u od Hrvatske) koja su praćena i vrhunskim rezultatima u smislu ishoda liječenja, relativno niskog mortaliteta u raznim bolestima, inovacija itd. Nizozemski zdravstveni sustav redovno je ocijenjen jednim od najboljih u svijetu. Prosječno, građani stariji od 18 za zdravstvo izdvajaju otprilike 15% bruto dohotka. Uz to, svaki je građanin obvezan imati policu osnovnog zdravstvenog osiguranja koja u prosjeku košta 112 € mjesečno. Uz to, svaki građanin mora godišnje prvo iz svog džepa platiti 385-885 € za korištenje svih oblika zdravstvene skrbi osim primarne zdravstvene zaštite za koju ne postoji participacija (ovaj trošak za građane uveden je između ostalog i zato da bi se smanjio moralni hazard, odnosno broj onih koji zdravstvenu zaštitu koriste nepotrebno).

Osnovno zdravstveno osiguranje je u stvari privatno osiguranje jer u Nizozemskoj više ne postoji državni, centralni osiguravatelj, već samo privatne osiguravajuće kuće koje pružaju osnovno zdravstveno osiguranje definirano kroz 3 osnovne „košarice“ zdravstvene skrbi koje se minimalno razlikuju, a svi osiguravatelji nude iste police. Iz doprinosa iz dohotka financiraju se dugotrajna skrb, skrb za kronične bolesnike i neke druge, tržišno neatraktivne kategorije. Postoji i dodatno zdravstveno osiguranje koje ima tek manji broj građana, a koje uglavnom pokriva stomatološku skrb i rehabilitaciju.

Država provodi strogu regulaciju tržišta zdravstvenog osiguranja kako se ne bi dogodilo da neki osiguravatelji privuku mlade i zdrave, a drugi samo „skuplje“ starije i bolesnije pacijente i na taj način stvore probleme u funkcioniranju sustava financiranja zdravstva ili, još gore, onemoguće nekim „skupim“ pacijentima zdravstveno osiguranje, kao što je to slučaj u Americi. Pri osiguravanju, osiguravatelj ne pita klijenta za njegovo trenutno zdravstveno stanje, a cijena police ne ovisi ni o dobi. Svaki privatni osiguravatelj ugovara zdravstvenu skrb za svoje klijente i s javnim i s privatnim pružateljima zdravstvene skrbi. Ovisno o cijeni police osnovnog zdravstvenog osiguranja, koje se, kako smo naveli, u prosjeku kreću oko 112 €, a mogu varirati 20-ak € na više ili manje mjesečno, klijentu se nude i različiti pružatelji skrbi. Pa tako za cijenu skuplje police pacijent može u potpunost birati gdje će se liječiti, uključujući i privatni sektor, a za najnižu cijenu ima nešto suženiji izbor. Međutim, svi najvažniji pružatelji skrbi zastupljeni su u svim policama koje se ne razlikuju u pokriću police osiguranja – eventualno je, dakle, razlika u pružatelju skrbi. U procesu pregovora između osiguravatelja i pružatelja skrbi, npr. bolnica, važnu ulogu igra izvrsnost koju pružatelj skrbi postiže u svom radu. Što je pružatelj skrbi učinkovitiji i s boljim rezultatima, to je više osiguravatelja zainteresirano za ugovaranje skrbi u toj ustanovi, što posljedično privlači i više osiguranika. Tržišna utakmica među osiguravateljima je, zbog relativno velike konkurencije, oštra, a klijent ima pravo svake godine promijeniti osiguravatelja.

Konkurencija među privatnim osiguravateljima stvorila je i konkurenciju između bolnica, ordinacija i ostalih pružatelja skrbi, neovisno o njihovom vlasniku. Dakle, privatne bolnice natječu se s državnima, a i državne bolnice natječu se međusobno (većina ustanova je javna). Da bi povećali učinkovitosti i opstali na tržištu, bolnice, ordinacije i ostali pružatelji zdravstvene skrbi morali su sistematizirati svoje procese, pridržavati se protokola liječenja te mjeriti svoje ishode jer je to osnova za ugovaranje i pregovore s osiguravateljima. Drugim riječima, osiguravatelj plaća pružatelja (djelomično) po učinku, ali samo onom učinku koji je izvršen u skladu s dogovorenim postupcima, s dogovorenom opremom, lijekovima, itd. 

Liječnici imaju protokole kojih se pridržavaju, a zdravstveni osiguravatelj ima motiv strogo kontrolirati provođenje protokola te dalje razvijati protokole u suradnji sa zdravstvenim radnicima. U primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koja je među najizdašnijima u EU, ne može se lako dobiti uputnica. Ako pacijent dođe na hitnu, jer ga primjerice usred noći neizdrživo boli uho, dobit će novčanu kaznu jer nije otišao u dežurnu ordinaciju primarne zdravstvene zaštite, koja se vikendom i noću nalazi u prostoru bolnica (i lako je dostupna). Takav stav rađa veću odgovornost i liječnika i pacijenata te smanjuje moć i jednih i drugih da samostalno i po vlastitom nahođenju donose odluke. Umanjivanje razine moći koja se uživa unutar sustava zdravstva dovela je u Nizozemskoj do bolje upravljivosti sustava, a time i do boljih ishoda rada te povećanja troškovne učinkovitosti sustava.

Neizmjerno je, dakle, važna uloga države i njezinih institucija u regulaciji svih procesa i motivacija na tržištu zdravstvenog osiguranja i zdravstvene skrbi. Privatizacija sustava zdravstvenog osiguranja u Nizozemskoj praćena je kreiranjem niza institucija (koje zapošljavaju vrhunske analitičare i druge stručnjake), zakona, mehanizama kontrole, postupnika i svega ostalog što je bilo potrebno kako bi se konkurencija na tržištu odvijala u strogo i detaljno kontroliranim uvjetima.

Zaključak

Iz svega navedenog proizlazi da bi Hrvatskoj dobro došla određena razina liberalizacije tržišta, no ona bi morala biti vrlo dobro odrađena pod kontrolom nepristranih stručnjaka, a ne političkih i interesnih skupina.

Drugim riječima, kakav god model prihvatili i koje god razine liberalizacije usvojili, stvari bi trebalo urediti organizirano i za opće dobro, a to je teško očekivati u našoj zemlji u kojoj ništa nikada nije bilo uređeno, a prije i iznad svega to nije bilo pravosuđe.

Konačno treba istaknuti da naš sustav kvalitetom ne bi mogao dostići najbolje čak ni kada bismo imali najbolje upravljanje. Kod nas najveći dio izdvojenih sredstava odlazi na plaće medicinskog osoblja, a ono je unatoč tome potplaćeno. Stoga se liječnici koji to mogu snalaze tako da rade na dva pa i tri radna mjesta – u državnim bolnicama, u privatnim klinikama i još predaju na fakultetu.

U Hrvatskoj je zapravo vidljiv začarani krug – loše upravljanje karakteristično je za loše uređene zemlje koje imaju mali BDP i stoga mala ukupna sredstva, a upravo u tim zemljama uređenje je nužnost kako bi se ono malo sredstva efikasnije koristilo. S druge strane korumpiranim i nekvalitetnim, politički podobnim ljudima odgovaraju neuređeni sustavi.

Za kraj istaknimo da bi Hrvatska, ako želi privatizirati sustav, trebala vrlo jasno definirati što želi od privatnika, koliko i kakve usluge oni moraju pružati, koliko one moraju biti kvalitetne, koliko će takve usluge naplatiti i na njima zaraditi, a trebala bi također osigurati da njihova zarada ovisi o njihovoj učinkovitosti i kvaliteti. Ukratko, trebala bi osigurati i nadzirati čist račun. No to se čini malo vjerojatnim budući da Hrvatska ni sada nema ozbiljan nadzor nad uslugama privatnika obiteljskih liječnika. Nitko sa sigurnošću ne može reći što je neki liječnik uistinu učinio, a što je samo napisao da je učinio.

Zato - uzdravlje!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara