STAGFLACIJA je jedna od najgorih situacija koje se mogu dogoditi nekom gospodarstvu. Događa se kada u isto vrijeme rastu cijene, tj. postoji problem inflacije, i gospodarski rast usporava, ili se gospodarstvo čak smanjuje. Time može nastati problem da istodobno rastu nezaposlenost i cijene, što je dvostruki problem.

Problem rasta inflacije je od kraja prošle godine sve očitiji, a svaki mjesec se probijaju povijesni rekordi. Hrvatska je u travnju imala stopu inflacije od 9.4 posto u odnosu na travanj prošle godine. To je najveći rast cijena od devedesetih, veći nego i u 2008. kada je najviša stopa bila 8.4 posto.

Rast cijena u nekim kategorijama je probio psihološku granicu od 10 posto. Najviši rast je u kategoriji prijevoza, za 16.4 posto, cijena hrane je narasla za čak 12.8 posto, a u rast u kategoriji usluga u restoranima i hotelima iznosi 11.1 posto.

Istodobno su smanjene prognoze rasta gospodarstva Hrvatske. Europska komisija je Hrvatskoj u veljači prognozirala godišnji rast BDP-a od 4.8 posto, a procjena je nedavno snižena na 3.4 posto. Stopa zaposlenosti bi trebala narasti za 1.5 posto. Prema toj prognozi, Hrvatska bi izbjegla katastrofu stagflacije.

Ali u istoj prognozi se predviđa stopa inflacije od 6.1 posto, što je sve manje izgledno. S obzirom na ostala gospodarska kretanja u svijetu, rast inflacije bi se mogao nastaviti, a i gospodarski rast. Od početka godine su svjetske institucije poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) smanjile prognoze rasta za praktički sve zemlje na svijetu.

Ako se taj trend nastavi do kraja godine, a inflacija ne stavi pod kontrolu, svijet i Hrvatska će zapasti u problem stagflacije, što je jedan od najvećih ekonomskih problema, čije je rješavanje jako teško i jako bolno.

Rastu cijene, ali raste i nezaposlenost; savršena oluja

Inflacija je definitivno veliki ekonomski problem, ali postoje relativno efikasni alati kojima se može boriti protiv nje. Glavna središnja banka na svijetu, američki FED, već je počela borbu protiv nje podizanjem referentnih kamatnih stopa. Europski ECB malo kasni, ali se očekuje da će i on početi provoditi istu politiku.

Podizanje referentnih kamatnih stopa bi trebalo "ohladiti" gospodarstvo podizanjem kamatnih stopa na dug. Kako je zbog rasta kamatnih stopa zaduživanje skuplje, kompanije i građani uzimaju manje kredita, a time se smanjuje potrošnja u gospodarstvu. To znači manju potražnju za proizvodima i uslugama, manje se toga kupuje, a time se smanjuje rast cijena. Istodobno rastu kamate na štednju pa su ljudi više spremni štedjeti, a manje trošiti.

Negativna strana tog procesa je da se time usporava gospodarstvo. Manja potrošnja znači da se kupuje manje proizvoda i usluga kompanija, padaju prodaja i proizvodnja, i na kraju raste nezaposlenost. Rast nezaposlenosti je cijena koju gospodarstvo plaća da bi se borilo protiv rasta cijena.

Ali što će se dogoditi ako unatoč rastu kamatnih stopa, rastu cijene zaduživanja i manjoj potrošnji, i u konačnici rastu nezaposlenosti, cijene nastave rasti? Stagflacija, savršena oluja, izlaz iz koje je puno teži nego izlaz iz jedne od dvije situacije koje čine stagflaciju, sporog (ili negativnog) rasta gospodarstva koje uzrokuje rast nezaposlenosti s jedne strane, i rasta cijena s druge.

Visoka inflacija je sama po sebi jako negativna pojava jer smanjuje realnu kupovnu moć plaća. U Hrvatskoj su već u nekim mjesecima realne plaće počele padati zbog istodobnog rasta cijena. Plaće rastu brojčano, ali je sve skuplje pa se time cijeli rast poništava.

Ali nezaposlenost je relativno niska za hrvatske pojmove, 7.5 posto, što je na pretpandemijskoj razini. U SAD-u je nezaposlenost niskih 3.6, također blizu pretpandemijske razine. Stopa nezaposlenosti u EU je povijesno viša nego u SAD-u, ali i tu je na 6.2 posto, manje nego prije pandemije.

Općenito govoreći, nezaposlenost trenutno nije problem, i zbog toga su središnje banke spremne riskirati rast nezaposlenosti da bi se borile protiv rasta cijena.

Nešto slično se već dogodilo

Stagflacije su rijetke, ali jako opasne. Uspoređujući posljednji put kada su SAD i Europa bili u stagflaciji, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jako je puno sličnosti s današnjom situacijom.

U razdoblju koje je prethodilo tadašnjoj stagflaciji središnje banke su provodile ekspanzivne fiskalne i monetarne politike, efektivno "pumpajući" gospodarstvo novcem da bi se održao gospodarski rast. To je u skladu s ekonomskom teorijom da središnje banke moraju intervenirati u gospodarstvo da bi održavale nisku nezaposlenost i stvarale gospodarski rast.

Međutim, dogodio se naftni šok, rast cijena nafte. To je dovelo do dodatnog rasta inflacije jer se rast cijena nafte prenio na rast cijena svih ostalih proizvoda i usluga. Nastao je problem istodobno relativno visoke nezaposlenosti  i rasta cijena. Inflacija se do 1980. popela na više od 13 posto, dok je nezaposlenost cijelo desetljeće bila od 6 do 11 posto, povijesno jako visoko za SAD. Središnja banka je ipak još uvijek držala niske kamatne stope (za to vrijeme) da ne bi dodatno pogoršala problem nezaposlenosti.

Poznati ekonomist Milton Friedman je u to vrijeme tvrdio da je inflacija tj. rast cijena "uvijek i svuda monetarni fenomen", što znači da inflacija postoji primarno zbog toga što središnje banke "printaju" novac, tehnički rečeno - vode ekspanzivnu monetarnu politiku. Za dokazivanje da se nezaposlenost i rast cijena mogu "usklađivati" samo kratkoročno, u roku manjem od pet godina, 1976. je dobio i Nobelovu nagradu za ekonomiju.

1979. je američka središnja banka poslušala njegove savjete, radikalno podigla kamatne stope te prestala usklađivati nezaposlenost i rast cijena, a to je do 1983. smanjilo inflaciju na 3 posto. Nezaposlenost je naglo narasla, ali se za nekoliko godina drastično smanjila. SAD je izašao iz pakla stagflacije. Osim kratkotrajno 1990., SAD više nikada nije imao godišnju inflaciju veću od 5 posto. Sve do ove godine.

Inflacija se širi svijetom kao požar

Diljem svijeta je inflacija na povijesnim razinama. U Ujedinjenom Kraljevstvu je 9 posto, najviše u 40 godina. U Njemačkoj iznosi 7.4 posto, što je najviše od ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. Francuska stopa inflacije je 4.8 posto, najviše od sredine 80-ih. Španjolska (8.3 posto), Nizozemska (9.6 posto), Austrija (7.2 posto), Mađarska (9.5 posto)... Inflacija se Europom širi kao divlji požar. Najgora je situacija u baltičkim državama, Litvi, Latviji i Estoniji, gdje stopa inflacije iznosi između 13 posto u Latviji i 19 posto u Estoniji.

Izvan Europe je isti problem. Za travanj je inflacija u SAD-u iznosila 8.3 posto, što je čak blagi pad u odnosu na ožujak i tračak nade da se stagflacija u svijetu ipak može izbjeći. U Kanadi je stopa inflacije 6.7 posto, najviše od 1991., a za razliku od SAD-a raste na mjesečnoj razini.

Latinska Amerika također ima problema s rastom cijena. Meksiko (7.68 posto), Brazil (12.13 posto), Čile (10.5 posto), Kolumbija (9.2) i ostale zemlje prolaze kroz iste probleme kao Sjeverna Amerika i Europa. Ekstremno visoke stope inflacije u Argentini od 52.3 posto i Venezueli od 222.3 posto treba zanemariti jer su rezultat politika u samim tim državama, a ne svjetskog trenda.

Da je fenomen rasta cijena globalni dokazuje podatak da i države u Aziji prolaze kroz isti problem kao Europa, Sjeverna Amerika i Latinska Amerika. U Indiji je stopa 7.79 posto, Južnoj Koreji 4.8 posto, Pakistanu 13.4 posto itd.

Problem ne postoji u svakoj državi na svijetu, ali je dovoljno raširen da se može okarakterizirati kao globalna kriza rasta cijena.

Ako se nastavi gospodarsko usporavanje, a cijene nastave rasti, situacija će postati alarmantna

Sredinom travnja je Svjetska banka smanjila prognozu rasta svjetskog gospodarstva s 4.1 posto na 3.2 posto. U razlozima za usporavanje se navode nove varijante covida-19 i pojavljivanja pandemije u nekim državama (pri čemu se primarno misli na Kinu), nastavak rasta inflacije, ukidanje monetarnih i fiskalnih stimulansa, rast cijena sirovina, rast cijena hrane, rat u Ukrajini i nastavak problema u svjetskoj trgovini.

Neformalna "tvornica svijeta", Kina, prema prognozama će rasti najmanje od 1990., ako se izuzme pandemijska 2020. Komunistička partija je ciljala rast BDP-a od 5.5 posto, ali je od početka lockdowna to drastično revidirano naniže. Najveće investicijske banke sada predviđaju rast od 4.5 posto, a neke su procjene i manje od 4 posto.

Trenutno se Hrvatska i svijet ne nalaze u stagflaciji jer gospodarstvo raste. Ali ako se nastavi trend smanjivanja gospodarskog rasta i istodobnog rasta cijena, dvije sastavnice stagflacije, stvorit će se savršena oluja iz koje će izlaz biti težak i bolan.