Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

NAKON što je predsjednik HND-a Saša Leković objavio da je na njega pokušan atentat, odmah je bilo onih, a takvih uvijek bude, koji su izrazili sumnju u istinitost Lekovićeve priče.

No na stranu anonimni pojedinci na internetu, zabrinjavajuće je da mediji, odnosno Lekovićevi kolege novinari, ovoj temi nisu posvetili ni blizu dovoljno pažnje koliko ovaj monstruozni slučaj zaslužuje.

Primjerice, potpredsjednik HHO-a Igor Peternel s pokušajem ubojstva na Lekovića se - narugao.

"Prije godinu dana mi je vulkanizer zaboravio pritegnut šarafe nakon zamjene guma pa mi je jedna ispala u Palmoticevoj. Srećom živ sam, a u Saboru se o tome nije raspravljalo. Majstora nisam ni prijavio inspekciji! Nisam ga cak ni razvalio na fejsu...da čovjeka ne izložim bijesu Nenada Stazića", napisao je drugi čovjek organizacije zadužene za zaštitu ljudskih prava.

Što god mislili o Lekoviću, a o njemu se mišljenja razlikuju (kao, uostalom, o svakom novinaru), napad na njega predstavlja napad na slobodu govora, a onda i na sve tekovine modernog društva koje iz prava na govor proizlaze. Zato bi novinari trebali biti prvi koji će ovom temom senzibilizirati javnost, a onda, indirektno, "prisiliti" policiju da pronađe i kazni krivca.

I Pukaniću su se smijali

A koliko je važno ovaj slučaj shvatiti krajnje ozbiljno podsjetit će nas nedavna povijest. I to na najgori mogući način.

Devetog travnja 2008. godine, 10 minuta prije ponoći, u samom centru Zagreba, u Ilici, nemaskirani počinitelj pucao je u Ivu Pukanića, vlasnika Nacionala i jednog od najpoznatijih novinara s prijelaza stoljeća. Prvi metak promašio je Pukanića, a prilikom drugog pucnja, kako je tvrdio Pukanić, napadačev pištolj se zaglavio. To je dalo Pukaniću vremena da iz ruksaka izvadi pištolj kojeg je legalno posjedovao i sa dva pucnja u zrak potjera napadača.

"Išao sam Primorskom ulicom prema garaži gdje sam ostavio automobil te se kroz dvorište vraćao prema Ilici. Uzeo sam mobitel u ruku kako bih kćerki javio da stižem kao i da joj ispričam jednu dogodovštinu. No tad sam na pet metara od mene krajičkom vidio nabildanog čovjeka od 120 kilograma i visine oko 195 cm, s bradom 'starom' dva dana i jaknom tankericom. Napravio je nagli pokret prema meni te sam mu ugledao pištolj u ruci koji je uperio u mene odozgo i rekao mi kroz smijeh: "Sad ću te ubiti", pričao je tada Pukanić koji se, nakon tih riječi, instiktivno sagnuo pa mu je metak prozujao iznad glave.

Pukanić je, kao što smo rekli, tih godina bio jedan od najistaknutijih domaćih novinara, a o takvima su uvijek podijeljena mišljenja. Upravo zbog toga odmah su počele kružiti razne priče o njegovom atentatu. Javnost je bila podijeljena: dok su jedni bili zgroženi drskim napadom, drugi su tvrdili da je novinar cijelu priču izmislio.

"Atentat nije bio namješten, riječ je o svirepom pokušaju ubojstva i kriminalu koji se ne može tolerirati", pravdao se Pukanić kolegama novinarima sa suzama u očima na konferenciji dan kasnije.

"Samo me je Bog spasio. Noćas sam se drugi put rodio", rekao je Pukanić na konferenciji na kojoj se okomio na nevladine aktiviste i neke medije koji su tih dana iznosili "gadljive laži o teškoj situaciji u kojoj se nalazi njegova supruga".

No, sljedećih dana priče o Pukanićevoj namještaljki i dalje su punile medijski prostor do te mjere da ih je čak i policija počela shvaćati ozbiljno.

"No kako smo doznali iz izvora bliskih ravnateljstvu policije, rezultati očevida ukazuju i na drukčiji mogući pravac istrage. Ta opcija u radnoj verziji glasi da je Pukanić možda i inscenirao pokušaj ubojstva. Takvu opciju nitko od službenih izvora ne želi potvrditi, ali neki tragovi s mjesta događaja i interpretacija Ive Pukanića o atentatu ostavljaju policajcima mogućnost takvih razrada događaja", pisao je tada Jutarnji list..

"U kriminalističkoj analizi cijelog događaja bitno je razjasniti što je motiviralo atentatora da Pukaniću neposredno prije ispaljenja hica kaže da će ga “ubiti”, te kako je moguće da netko tko koristi pištolj s prigušivačem posegne za oružjem koje će zakazati već nakon prvog hica. Samo atentator može odgovoriti na pitanje zbog čega je na Pukanića odlučio pucati na ulici, gdje može biti uočen, a to nije učinio u dvorištu preko puta gdje je mogao ostati nezamijećen", tumačilo se u članku.

"Kad je 21. rujna 2003. godine gostovao u emisiji “Nedjeljom u dva” kod Aleksandra Stankovića, Pukanić je pričao i o tome kako je umalo usred bijela dana bio žrtva atentata u Vlaškoj ulici. Pukanićevi opisi tog pokušaja atentata uvelike nalikuju na njegove opise najnovijeg pokušaja atentata, jedina je razlika to što je tada napadač imao nož, a sada pištolj. Dok je išao ulicom i razgovarao s punicom na mobitel, prišao mu je muškarac s nožem i zaprijetio mu da će ga ubiti. Pukanić je, kako je rekao, tada izvadio pištolj, ali je u posljednji trenutak odustao od pucanja prema napadaču, koji je vidjevši pištolj pobjegao. Nakon toga je nazvao Ostojića", sumnjao je Jutarnji u Pukanićevu verziju priče.

No, nažalost, uskoro će se ispostaviti da Pukanić ništa nije izmislio.

Svega nekoliko mjeseci poslije, u listopadu 2008. godine, u atentatu kakvi su se nakon devedesetih mogli gledati samo u filmovima, ubijeni su Ivo Pukanić i Niko Franjić. Ispod njihova automobila, naime, podmetnuta je bomba.

Eksplozija u centru Zagreba na najgori mogući način dala nam je do znanja da je Pukanić bio u pravu i ujedno podsjetila da ima onih koji u slobodnom novinarstvu vide neprijatelja.

Upravo zato napad na Lekovića, ali i na svakog drugog novinara bez obzira kakve stavove zastupao, treba shvatiti krajnje ozbiljno.