NAPETOSTI u odnosima s Trumpovom administracijom i rat na njezinim vanjskim granicama opterećivali su ove godine politiku Europske unije, koju u idućoj godini čekaju i pregovori o novom sedmogodišnjem proračunu, borba za konkurentnost gospodarstva i suočavanje s novim geopolitičkim okruženjem.

Promjena odnosa sa Sjedinjenim Državama

Europska unija se i ove godine polako, ali teško privikavala da joj Sjedinjene Države u najmanju ruku nisu više neupitni saveznici, ali još oklijeva to javno i priznati.

Ponovnim dolaskom na vlast Donalda Trumpa postalo je jasno da EU više ne može neupitno računati na američki sigurnosni kišobran, a ruski rat protiv Ukrajine prisilio ju je da odustane od oslanjanja na ruska fosilna goriva.

Poruke koje je američki potpredsjednik JD Vance uputio u svom govoru na minhenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači, optuživši EU da reguliranjem digitalnih platformi uvodi cenzuru slobode govora, jasno su pokazale kakav će biti odnos Trumpove administracije prema Europi.

Američka kampanja protiv dva ključna zakona EU-a, Akta o digitalnim uslugama i Akta o digitalnim tržištima, koji uređuju odgovornost internetskih platformi za sadržaj koji se na njima objavljuje i sprječavaju velike tehnološke divove da uspostave monopole na tržištu, kulminirala je sankcijama protiv pet bivših europskih dužnosnika, uključujući bivšeg povjerenika Thierryja Bretona, kojeg se smatra "mastermindom" digitalnih propisa.

Bruxelles odbacuje te optužbe ističući da se propisi odnose na sve bez ikakve diskriminacije i da EU ima suvereno pravo donositi i provoditi zakone na svom tlu.

Osim navedenog, agresivna carinska politika Donalda Trumpa obilježila je odnose s EU-om protekle godine.

Od povratka na dužnost u siječnju, Trump je u nekoliko navrata uvodio nove carine na uvoz u Sjedinjene Države. S ciljem sprječavanja sveopćeg trgovinskog rata, predsjednica EK Ursula von der Leyen i Trump su u srpnju postigli dogovor kojim EU pristaje na carine od 15 posto za većinu izvoza u SAD, dok se za većinu američkog izvoza u EU-a uvodi nulta carinska stopa.

No, izvan dogovora o 15-postotnoj carinskoj stopi ostali su proizvodi od aluminija i čelika, koje SAD carini s 50 posto. Iako su se u srpnju dogovorili da će zajednički raditi na smanjenju carina na aluminij i čelik, američki dužnosnici su u studenom tražili od EU-a da zauzvrat olabavi svoja pravila za američke digitalne platforme.

Jačanje europske obrane

Europljani su na summitu NATO-a, održanom u lipnju u Haagu, pristali na Trumpov zahtjev da do 2035. godine povećaju izdvajanje za obranu s dva na pet posto BDP-a. To nije bilo lako progutati s obzirom da dobar dio europskih članica ima previsok javni dug i vrlo mali fiskalni prostor. No zbog mira u kući i zbog straha od ruske opasnosti, nisu ni imale drugog izbora.

Uostalom, i Komisija je u ožujku predstavila plan "Plan ReArm Europe / Pripravnost do 2030." Po tom planu EU bi do kraja desetljeća trebao biti spreman za samostalnu obranu, a državama članicama je omogućeno da im se troškovi za obranu ne računaju u proračunski manjak, čime se otvara put za investicije u obranu u iznosu do 800 milijardi eura do 2030.

Financiranje Ukrajine

Najveći udarac EU-u Washington je zadao prestankom financiranja Ukrajine, čija je obrana od ruske agresije ključna za europsku sigurnost. Sjedinjene Države su na prodaji oružja Ukrajini počele i zarađivati.

Kroz inicijativu PURL (Popis prioritetnih zahtjeva Ukrajine), europske članice NATO-a i Kanada financiraju kupovinu američkog oružja i vojne opreme za ukrajinske potrebe. Dugoročni cilj je osigurati 10 milijardi dolara za tu inicijativu, a do prosinca je osigurano već preko četiri milijarde.

Uz sve to, američka strana pregovara s Rusijom o završetku rata u Ukrajini, pri čemu predlaže planove koji izgledaju kao da su pisani u Moskvi i kojima se od Ukrajine traže veliki ustupci. Nakon toga, uključuju se Europljani i zajedno s Ukrajincima pokušavaju uravnotežiti te planove, koje onda Rusija odbije i time pokazuje da ne namjerava zaustaviti rat dok se, kako kažu, ne otklone "temeljni uzroci" sukoba.

EU je na svom posljednjem ovogodišnjem summitu teškom mukom uspio osigurati financiranje Ukrajine za sljedeće dvije godine. Iako je prva opcija bila osigurati reparacijski zajam u iznosu od 90 milijardi eura koristeći zamrznutu rusku imovinu, EU je zbog nepopustljivog otpora Belgije u kojoj se nalazi većina tih sredstava i uz diskretnu pomoć Francuske i Italije, morala ići na drugo rješenje koje se prije toga činilo neizvedivim.

Naime, druga opcija je bila zajedničko zaduživanje za koje jamči europski proračun i za koju je potreban konsenzus svih država članica. S obzirom da su tri zemlje članice, Mađarska, Slovačka i Češka bile protiv, čelnici preostalih 24 država odlučili su koristiti mehanizam pojačane suradnje kako bi se na financijskim tržištima zadužili za 90 milijardi eura, koje će potom bez kamata proslijediti Ukrajini.

Pomak u proširenju

Proširenje EU-a, koje je godinama bilo na sporednom kolosijeku, dobilo je novi zamah nakon što je Rusija napala Ukrajinu pa se na tu politiku počelo gledati više geopolitički.

Nakon ruske invazije u veljači 2022. godine, Ukrajina i Moldavija dobile su status kandidata, dok su ranije bile dio Istočnog partnerstva, namijenjenog zemljama kojima nije nuđena europska perspektiva.

Na zapadnom Balkanu, Crna Gora i Albanija ostvarile su veliki napredak u protekloj godini. Crna Gora namjerava dovršiti pregovore do kraja sljedeće godine, a Albanija do kraja 2027.

Ukrajina i Moldavija su po ocjeni Europske komisije spremne za otvaranje svih šest pregovaračkih klastera. Međutim, za svaki korak u politici proširenja potrebna je suglasnost svih država članica, koje nema i zasad nije na vidiku. Mađarska se oštro protivi europskoj perspektivi Ukrajine.

S druge strane i EU mora biti spreman za primanje novih članica, što znači da su potrebne reforme koje će omogućiti glatko funkcioniranje s još više članica, budući da i s današnjih 27 teško funkcionira. Dosad na tom planu nije učinjeno ništa.

No, ako proširenje na nove članice i nije tako izgledno u skoroj budućnosti, sljedeće godine širi se eurozona. Od 1. siječnja u taj klub koji koristi zajedničku valutu ulazi Bugarska, koja postaje 21. član.

VFO, majka svih bitaka u EU-u

Sljedeće godine države članice pokušat će dogovoriti Višegodišnji financijski okvir (VFO), sedmogodišnji proračun EU-a za razdoblje 2028.-2034. Rasprave o tome znaju biti maratonske, a države članice tradicionalno su podijeljene na one koje iz proračuna dobivaju više nego što u njega uplaćuju i one koje više uplaćuju nego što primaju.

Europska komisija predložila je VFO u ukupnom iznosu od dva bilijuna eura (dvije tisuće milijardi). U taj iznos uključena su i sredstva za vraćanje kredita koje je Unija podigla za oporavak od pandemije. Bez sredstava za otplatu duga, proračun iznosi 1.816 bilijuna eura. Otplata duga započinje 2028. i troškovi kamata i glavnice procjenjuje se na 25 do 30 milijardi godišnje.

Zbog promjene prioriteta EU-a radi prilagodbe novoj geopolitičkoj situaciji i jačanja konkurentnosti gospodarstva, Komisija je predložila prilično različitu strukturu VFO-a u odnosu na ranije.

U prethodnim proračunima na koheziju, to jest za razvoj siromašnijih regija i za poljoprivredu, otpadalo više od dvije trećine proračuna. U prijedlogu za sljedeći VFO, za koheziju je namijenjeno manje od polovice proračuna, 48 posto.

Riječ je o 865 milijardi koje bi države članice trošile kroz svoje nacionalne i regionalne planove o partnerstvu. Unutar tih planova svaka će država članica dobiti svoju financijsku omotnicu, kao što je bio slučaj sa sredstvima za oporavak i otpornost.

Druga najveća stavka 23 posto proračuna, 451 milijardi eura otpada na Fond za konkurentnost koji je namijenjen za inovacije, za investicije u otpornost, sigurnost, obrambenu industriju i svemir.

Nova pravila o migracijama

Sljedeće godine u lipnju se počinje primjenjivati novi pakt o migracijama. Riječ je o velikom zaokretu u politici zajedničkog azila oko čega godinama nije bilo suglasnosti.

Do tada bi se Vijeće i Parlament trebali usuglasiti o tri uredbe: one o vraćanju nelegalnih migranata, uredbe o sigurnoj trećoj zemlji te uredbe o zemlji sigurnog podrijetla.

Pakt o migracijama uključuje i mehanizam solidarnosti, koji predviđa uspostavu "fonda solidarnosti" iz kojeg će se pružati pomoć članicama koje se nađu pod velikim migrantskim pritiskom.

Države članice mogu doprinositi tom fondu solidarnosti na tri načina - plaćanjem financijskog doprinosa, tehničkom potporom slanjem opreme ili eksperata te prihvatom migranata.

Šest zemalja - Austrija, Bugarska, Češka, Estonija, Hrvatska i Poljska - za koje je Komisija utvrdila da su u posljednjih pet godina kumulativno bile izložene migrantskom pritisku imaju pravo tražiti da budu potpuno ili djelomično izuzete od obveze doprinosa mehanizmu solidarnosti, što znači da neće morati davati financijsku pomoć niti primati migrante iz članica koje su pod najvećim pritiskom.

Mogući odlazak Orbana?

Sljedeće godine s europske političke scene mogao bi otići mađarski premijer Viktor Orban, glavni remetilački faktor u Europskoj uniji posljednjih 15 godina, koji neskriveno uživa u toj ulozi. Njegov politički odlazak mogao bi utjecati ne samo na politiku Europske unije prema Ukrajini, već i na pregovore o višegodišnjem proračunu EU.

U Mađarskoj se u travnju trebaju održati parlamentarni izbori. Orbanova stranka Fidesz borit će se za petu uzastopnu izbornu pobjedu, ali ankete pokazuju da to baš i nije izgledno.

Prema dosadašnjim predizbornim anketama, dosta uvjerljivo vodi Orbanov bivši saveznik Péter Magyar sa svojom Strankom poštovanja i slobode (TISZA).

Orbanov eventualni odlazak znatno bi utjecao i na europsku političku scenu na krajnjoj desnici.