PROŠLO je četiri godine otkako je ruska vojska pokrenula invaziju na Ukrajinu. Rat koji je započeo 2014. godine eskalirao je u nešto što nitko nije mogao u potpunosti zamisliti - u rat iscrpljivanja koji je oduzeo stotine tisuća života, raselio i razorio milijune obitelji te promijenio globalnu sigurnost Europe i svijeta. Ove tužne obljetnice rata osim što se koriste za analizu stanja, koriste se i za svojevrsnu retrospekciju.

Dugotrajan rat

Vraćajući se na početak invazije, nakon početnog šoka, zapadni svijet je svesrdno podržavao Ukrajinu u njenoj namjeri da sačuva svoj ustavno-pravni poredak, što je skroz legitimno i dapače bilo potrebno. Ono što je tada bilo nerazumno jest što se u javnosti jako malo spominjala potreba za pregovorima i zaustavljanjem rata.

Galerija

U tom periodu pregovori ne da nisu bili ključni alat za rješavanje rata, već je onaj tko se usudio u tom periodu zazivati pregovore bio označen kao nepoželjna osoba u javnom prostoru.

Dodatno, prizori ruskih konvoja tenkova, što je bio ključni moment u kojem se prokazala "šlampavost" i "nesposobnost" ruske vojske, stvarali su na Zapadu lažni narativ o nesposobnoj ruskoj vojsci koju je moguće poraziti. Iz današnje perspektive to je bilo duboko pogrešno.

Iako je Kremlj vrlo vjerojatno pokrenuo operaciju koja je imala za cilj svrgavanje vlasti u Kijevu, što se nije dogodilo, rat se nastavio. Zapad je uz taj narativ o "nesposobnoj" ruskoj vojsci pretpostavljao da će sankcije slomiti Rusiju i da će se rusko društvo pobuniti protiv vlasti u Kremlju.

A uz to, Zapad nije i neće intervenirati iz straha od upotrebe nuklearnog oružja. Te točke su odredile dugotrajan rat. U posljednje vrijeme ta se atmosfera preokrenula, što je potaknuto najbitnijom promjenom u svjetskoj politici - izborom novog američkog predsjednika, pa su se mnogi koji su dosad zazirali od pojma političkog realizma počeli pozivati na isti.

Rusija je glavni krivac, pogrešna politika Europe

Jasno je da je Rusija krivac za ovaj rat te da su vlasti u Kremlju prvi i glavni odgovorni za sva stradanja i tu nema spora. Međutim, u ovakvoj konstelaciji snaga, u ovakvoj situaciji gdje Europa gleda kako završiti ovaj rat - dogovor bez Kremlja nije bio moguć. To se može vidjeti i sada kada se Europa ubrzano naoružava i jača obrambeno-sigurnosnu politiku.

S druge strane, Europa praktički igra "drugu ligu" u diplomatskim aktivnostima, što je u velikoj mjeri određeno politikom u prvim mjesecima rata u Ukrajini. Trenutno se sve diplomatske aktivnosti Europe svode na to da "nagovore" SAD da se u pregovorima s Rusijom uvaže neki stavovi Europe.

Europa, iako se to ne nazire, mora na neki način postati subjekt. Dodatno, zanemarivanje Kine u ovom procesu je pogrešno. Radi se o jednoj od zemalja koje imaju takav vojni i ekonomski utjecaj da ih je nemoguće isključiti iz ovakvog procesa, tim više što Kina ima direktan utjecaj na Rusiju.

Slika Ukrajine

Iako je Rusija ušla upravo iz suprotnog razloga u ovaj rat, Kremlj je zapravo kroz ove ratne godine "pomogao" ukrajinskoj naciji da dovrši svoj identitet. Taj identitet je u velikoj mjeri "antiruski", odnosno bilokakva veza s Rusijom u prošlosti je prekinuta i pokušava se objasniti "rusifikacijom" Ukrajine, što se opravdalo stanjem rata. Taj proces se i dalje nastavlja, poglavito kroz odbacivanje ruskog jezika.

Međutim, to ne znači da su izgradnjom nacije riješeni svi društveni problemi i sve društvene razmirice unutar Ukrajine. Iako više nema spora među građanima Ukrajine gdje država treba biti smještena i što je nekakav zajednički nazivnik svih ili većine građana, svejedno je novi građanski sukob na pomolu.

Ovaj put to nije sukob proizveden iz zadane identitetske pozicije (proruske nasuprot proeuropskoj), već je sada podjela između onih koji najteže osjećaju rat i inzistiraju na bilo kakvu primirju uz bilo kakve ustupke te onih koji ne žele da se napravi bilokakav ustupak. Koliko je to složeno, može se vidjeti i iz izjava ukrajinskog predsjednika koje su često kontradiktorne, upravo kako bi održao kakav-takav balans između tih podjela.

Što dalje?

Što se primirja tiče, prije svega, uspon predsjednika Trumpa na vlast doveo je do toga da se uopće razgovara o miru, što je pozitivna stvar. Iako je predsjednik Trump u svojoj predizbornoj kampanji najavljivao da će zaustaviti rat u vrlo kratkom roku, to se nije dogodilo.

To ne znači da su napori nove američke administracije traćenje vremena. Iako je mir daleko, predsjednik Trump je značajno uspio približiti pozicije dviju zaraćenih strana, što nije mala stvar. Ipak, i dalje ostaje veliki, nepremostivi jaz između stavova.

Stoga, mir u ovoj godini nije realno očekivati, odnosno mora se puno toga poklopiti. Postoje hipotetski scenariji koji bi se mogli dogoditi. Prvi scenarij je da se ukrajinske trupe uslijed sve težih unutarnjih okolnosti u zemlji (najava građanskog rata, energetski kolaps ili slično) povuku iz Donbasa, a možda i iz sve četiri regije koje su anektirane i uvedene u ustavno-pravni okvir Ruske Federacije. Rusija bi taj teritorij zauzela uz garancije da će ostatak Ukrajine biti vojno neutralan. Nakon toga bi se zaustavio rat i slijedilo primirje.

Drugi scenarij jest da se Rusija uslijed sve većeg pritiska od novih sankcija SAD-a, opasnosti od unutarnjih sukoba, ekonomskog sloma ili svega pomalo odluči legalizirati faktično stanje u međunarodnim okvirima te pristane na neku vrstu primirja. Dosad se ništa od toga ne nazire, a obje strane slijede po inerciji svoju strategiju iscrpljivanja druge strane.

Čak štoviše, i ta dva hipotetska scenarija su jako upitna. Rastući problemi na frontu i u unutrašnjosti, kako se borbe produžavaju, predstavljaju rizik za obje zemlje - od ozbiljnih unutarnjih previranja do mogućeg raspada na prvoj crti.

To znači da bi jedna strana čim bi osjetila pucanje na drugoj odmah zahtijevala maksimalističke strateške ciljeve. U ukrajinskom slučaju to znači oslobođenje svih teritorija koje je zauzela ruska vojska, uključujući Krim, a u ruskom slučaju to znači smjenu vlasti u Kijevu, vjerojatno zauzimanje cijelog jugoistoka Ukrajine (Odesa, Harkov). U tom smislu, teško je biti optimističan.

Vojno-tehnološka revolucija

Osim toga, potrebno je shvatiti koliko brzo napreduje implementacija novih tehnologija u ovom ratu - doslovno je cijeli svijet svjedok vojno-tehnološke revolucije. Dronovi i umjetna inteligencija istiskuju vojnike s bojnog polja. Da ne bude zabune, vjerojatno nikada tehnika neće moći do kraja istisnuti ljude, jer opet treba netko jurišati na utvrde te zauzimati položaje i osvojen teritorij.

Ali drastično se povećava broj dronova, koji su sve precizniji i sve žešći. U nekom trenutku bi se moglo dogoditi da dronovi postanu sposobni uništiti cijele gradove u kratkom periodu. To je opasnije od nuklearnog oružja jer može postati podjednako ubojito, a nema drugih posljedica poput zračenja ili nepotrebnog razaranja.

Strana koja bi uspjela razviti sustav za navođenje velikog broja dronova i drugog robotskog naoružanja mogla bi značajno promijeniti ravnotežu na terenu, ali i dovesti do nove eskalacije u svjetskim razmjerima.

Na kraju, potrebno je vjerovati da će donekle razum prevladati te da se svijet neće dovesti do situacije da se samouništi, ali je za početak potrebno ne podcjenjivati ovaj rat i sve što on nosi. Osim toga, potrebno je i dalje tražiti mir kroz pregovore, ma kako se oni činili ponekad uzaludnima.