Foto: Chemistry World, Hina

NEDUGO nakon imenovanja članova nove Vlade postalo je jasno da će se najviše prašine, barem u početku, dizati oko premijerova odabira Pave Barišića za ministra znanosti i obrazovanja. Neki su stoga Barišića nazvali premijerovom najslabijom karikom.

Mada su mu se u medijima i u akademskoj zajednici spočitavale neke ranije moguće afere, najviše polemike povelo se oko novog otkrića da ga je skupina hrvatskih filozofa 2011. optužila da je u svojim znanstvenim radovima plagirao, odnosno da je bez navođenja autora posudio više riječi, rečenica ili odlomaka iz nekoliko izvora – od Samuela P. Huntingtona i Stephena Schlesingera pa i Wikipedije.

Novoimenovani ministar u nekoliko je navrata odbacio optužbe za plagijat pozivajući se na činjenicu da su ih već razmatrala neka naša etička tijela, mada ne i ono nacionalno, saborsko – Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju – koje neki smatraju krovnim, a drugi spornim.

Međutim, čini se da se Schlesinger, od kojeg je posuđivao, ne slaže s takvim ocjenama. On je naime, kako smo već pisali, za Index potvrdio da se preuzimanje sadržaja bez navođenja autora smatra plagiranjem.

„Ja bih sigurno rekao da dva označena odlomka u članku Dr. Barišića koje ste mi poslali sadrže potpuno iste riječi koje sam ja upotrijebio u svom članku 'Can Democracies Be Organized'. One su trebale biti stavljene u navodnike i popraćene fusnotom. Stoga, iako su kratki, oni potpadaju pod definiciju plagijata – što znači preuzimanje nečijih riječi bez pripisivanja autorstva,“ rekao je ugledni diplomat, politički komentator i stručnjak za međunarodne odnose.

Barišić je i sam uvidio i priznao grešku?

No u ovom kontekstu posebno je zanimljivo to što izgleda da ni sam Barišić nije baš tako uvjeren da nije počinio pogrešku kako to izgleda iz njegovih medijskih poruka.

Naime, u komentaru za Chemistry World, koji izdaje Britansko kraljevsko društvo, on je nedavno rekao da je navode propustio pripisati autorima samo u prvom izdanju svojeg rada.

“U posljednje dvije verzije članka, posuđene ili parafrazirane izjave Stephena Schlesingera navedene su u fusnotama te pripisane autoru i njegovom članku. Zbog propusta u prvoj verziji ispričao sam se autoru”, rekao je.

O čemu je ovdje točno riječ, pokazuju materijali do kojih je došao Index.
 
Podsjetimo, Barišićev članak „Does Globalisation Threaten Democracy?“, koji je identificiran kao sporan, objavljen je izvorno 2008. u časopisu Synthesis philosophica 46 (god. 23, br. 2, str. 297-303). U njemu su u prijavi od 9. veljače 2011. utvrđeni dijelovi koji su preuzeti bez ikakvih upućivanja na izvor kakva su temeljni dio kulture poštenja u akademskom pisanju.

No u kasnijem izdanju  istog teksta, objavljenom 2012. godine pod naslovom „Does Globalisation Threaten Democracy?“ u zbirci Marka Wischkea, „Freiheit ohne Recht? Zur Metamorphose von Politik und Recht (Peter Lang, Fraknfurt am Main, 2012, str. 237–244)“, Barišić ispravlja tekst i na spornim mjestima upućuje na izvor u skladu s akademskim uzusima.
 
Kako se lijepo vidi na screenshotu dolje, u izvornom članku, kao što je navedeno u prijavi, nema ni navodnika ni upućivanja.

U ponovljenom izdanju dio teksta preuzet od Stephena Schlesingera stavljen je u navodnike, uz točno upućivanje na izvor.



Ista stvar vrijedi i za odlomak o tri vala demokracije (snimke dolje). U izvornom članku, kao što je navedeno u prijavi, autorstvo teze o tri vala demokracije nije popraćeno izvorom, pa se može učiniti da je to Barišićeva vlastita teza.

U ponovljenom izdanju odlomak je pripisan njegovu autoru, Samuelu P. Huntingtonu, uz upućivanje na izvor.



Što iz svega navedenog zaključiti?

Ako se čin ispravljanja pogreške može nazvati priznanjem iste, onda možemo zaključiti da je Barišić priznao pogrešku. A ako se pogreška preuzimanja sadržaja bez navođenja izvora može smatrati plagiranjem, kako to tvrdi Schlesinger, onda iz logičkog slijeda zaključivanja proizlazi da je Barišić priznao da je plagirao. A ako je plagirao, postavlja se pitanje zašto to u medijima poriče?

Zamolili smo Barišića da nam e-mailom odgovori na ova pitanja, no do trenutka objavljivanja teksta oni nisu stigli.

Na kraju bismo se mogli još pitati zašto su neka naša etička povjerenstva u danim okolnostima odbacila mogućnost postojanja plagijata? Vrijede li možda u Hrvatskoj neki standardi drugačiji od svjetskih? I zašto Sveučilište u Zagrebu staje u obranu Barišića umjesto da se založi za održavanje temeljne razine akademskog poštenja?

Premijera Andreja Plenkovića možemo samo pitati je li to ono „vjerodostojno“ iz njegova predizbornog slogana?