PROJEKT INDEX ŽELJA pokrenut je još 2011. godine, a kroz njega ste vi, naši čitatelji, već ispunili na tisuće želja djece i starijih iz domova diljem Hrvatske. 

Sada priča ide dalje. Objavljujemo ispovijesti ljudi u teškim životnim situacijama kojima možete pomoći doniranjem hrane, odjeće, kućanskih uređaja, građevinskog materijala i sličnog. 

Galerija

Projekt počinjemo serijom reportaža iz potresom devastirane Banije u čijim selima smo pronašli desetak lica i zapisali njihove skromne želje.

Kako bi se one ispunile, potrebni ste vi koji ste toliko puta dosad pokazali da imate moć ostvariti sve ono što se na prvi pogled čini nemogućim.

LJUBAN Mrđenović živi u zaseoku Balincu, nedaleko od Gline, u drvenoj baraci staroj stotine godina.

U potresu je dobro prošla. Urušio se tek dio krovišta. Ljuban ga je brzo popravio jer je imao viška materijala, taman koliko mu je bilo potrebno. Ali ne vjeruje baš svojim sposobnostima. Pričao je kako se boji novog potresa jer će taj crijep jamačno pasti. 

Strahuje od rupa na krovištu

"Za kuću imam svega, ali crijep bih volio nabaviti jer ako se desi ponovno da ovo padne, neću imati da zamijenim. Trebat će mi barem pedeset komada da imam s jedne i s druge strane krova. Polupalo se to već, staro je, ne znam je l' mi ostalo crijep, dva rezerve i to me spasilo. Nikad se ne zna hoće li to opet pasti", strahovao je Ljuban kad smo ga posjetili na Veliki petak. 

Par dana kasnije banijsko tlo zatreslo se magnitudom od 4.6 prema Richteru. Najprije smo pomislili kako bismo ga trebali nazvati da čujemo je li se otvorila rupa na krovu, ali onda smo se sjetili što je bila Ljubanova najveća želja. 

On hoće telefon. 

Ni s kim se ne može čuti, a pronaći ga mogu eventualno planinari jer slučajni prolaznici teško da će zalutati do njegove kuće. U potresu je dobio dasku u glavu. Nije imao kako pozvati pomoć. Strah ga je i pomisliti što bi bilo da su ozljede bile ozbiljnije. 

"Imam tu preko puta drvenu kućicu koja je dobila crvenu naljepnicu, ona je sad za rušenje. Tu mi je podrum, držim ondje krumpir i kace, a sad su mi miševi počeli to napadati. Baš prije potresa jedna mi je kokoš ušla unutra i ja za njom krenuo, a kad ono, počelo se rušiti. Kokoš napravila gnijezdo tamo, počela nositi, a najednom se zaljulja daska i opali me u glavu. Okrznula me samo, bilo je krvi, ali dobro je to kako je moglo biti. Malo je nedostajalo da me direktno opali, tad bi bilo problema", zabrinuto će jedini stanovnik Balinca. 

Ali glavni razlog zašto Ljuban želi telefon jest da se čuje s bratom Vladom. Do nedavno su zajedno živjeli i sve je bilo lakše udvoje, ali onda je Vlado završio u bolnici. Ljuban mu je spakirao njihov zajednički mobitel. 

Brat je navodno prebačen iz Gline u Zagreb

"Vladu su smjestili u bolnicu, a kasnije u Glinu, u starački dom i onda kad je bio potres, prebačen je u Zagreb. Poslije ništa nisam čuo o njemu. Niti znam je l' u domu, u bolnici. Đe je - pojma nemam. A obadvije noge mu odsječene. I ja se mislim, ako bih mogao kako napraviti kućni telefon da se mogu s njim čuti, meni bi to puno značilo", veli Ljuban, čovjek već naviknut na usamljenički život. Dogodi se da tjednima ne vidi ljudsko biće. 

Njegovi su glavni neprijatelji divlje svinje i jastrebovi. Napadaju mu hranu u vrtu i kradu kokoši. Ima i nekoliko ovaca. Urušila im se ograda pa stalno izlijeću van. Ljubanu bi zato trebalo deset dasaka, dva i pol metra puta 20 centimetara, da od njih sagradi što mu je potrebno. 

Sam to ne može financirati. Preživljava s 800 kuna mjesečno. Kad plati režije, dobro je ako mu ostane za žvaku. Voljene koke što se šepure po velikom dvoru hrani odabranim zrnima kukuruza pa one daju jaja od kojih palačinke budu jarko žute. Tu i tamo uspije prodati pokoji tucet pa kupi kruh. 

"Hrane uvijek dobro dođe, konzervi nekih ako se može nabaviti, nešto od toga uvijek treba. Možda ako ima kakvog kruha, leba kažu Srbi", uči nas Ljuban.

Za njim smo pošli do porušene barake. Ne kreće se baš k'o plesačica na ledu. Tromo ide s noge na nogu. Preživio je i moždani udar. Tko zna kad je zadnji put bio kod doktora. O zdravstvenim problemima mu se ne priča. Ali vidimo da su mu noge natečene. Nosi uništene kroksice. Pitamo treba li mu odjeće. 

"Ma ne treba, imam ja robe", odvrati kratko.

"A cipela, treba li vam cipela?" nastavimo. 

"Cipela... Ha, može. Nešto obuće, patike, to mi treba. To da. Ali ne znam koji broj nosim. Zapiši 45, eto. Recimo da je 45, to je, ako se dobro sjećam, veliko, bolje da ima prostora. Pa eto, ako tko ima...", skromno će Ljuban. 

Ponosno nam pokazuje svoje voćke. Mlada stabla višnje taman su procvjetala. Zanima nas uspije li išta od tih plodova prodati. 

S konjima prešao 700 kilometara, od Balinca do Kosova

"Ne bude toga toliko tako da ne prodajem, ali dođu ljudi obrati, zovem ja uvijek tko hoće da naiđe, mogli biste i vi doći kad bude. Prošle godine bilo slabo, ali dovoljno. Bilo je šljiva onih za pekmez, kasnih. A i dvije kruške crnice dobro rode", veli dobroćudni starac. 

Ljuban nema ništa, ali dotuče vas nagovaranjem da ponesete pakete jaja, popijete kavu ili rakiju. Doslovce da vam se srce raspukne nad tolikom dobrotom. 

Priča nam, onako usput, da je jako volio konje. Imao je čitavu ergelu. U Oluji su brat i on izbjegli na Kosovo. Sve ih je poveo. Odgovarali su ga da to ne čini, da je lud, da kuda će s konjima na toliki put, ali Ljuban ih nije dao. I tako su prešli oko 700 kilometara.

Preživio bombardiranje

"Završili smo u Đakovici, na Kosovu. Tad je NATO počeo bombardirati. Jedna je bomba pogodila staju. Završio sam u ruševini, kao ovi sada u Zagrebu i Petrinji, ne znam kako sam preživio, ali moje konje su pobili. Stradali su od te bombe. Možda bih i ostao u Đakovici da se to nije dogodilo. Ovako smo se brat i ja vratili ovdje u Balinac", sjetno će Ljuban. 

A kad su se vratili, imali su što i vidjeti. 

U kući je ostala njihova tetka koja je bila na izmaku životnih snaga i nije bilo šanse da pođe na dug put. Već kad su odlazili za Kosovo, znali su da neće još dugo. I nije. Dok je trajao rat, ona je umrla. Nisu je imali gdje pokopati pa je sada nasred povrtnjaka drveni križ. 

"Tu mi je tetka zakopana", govori Ljuban pokazujući na dvije daske spojene čavlom ispod stabla.

"To je bilo u ratu, ona je ostala u krevetu kad smo mi odlazili, ja sam znao da će umrijeti. Tako je to bilo, a mi nismo imali gdje s njom. Izbjegli smo, a ona je ostala. Umrla. Neki ljudi su je zakopali, komšije. Nisu je imali čime nositi, a nisu ni znali kud s njom pa su je omotali u krpe i tu spustili."  

Tetka počiva u dvorištu 

Ljeti ondje rastu rajčice. Sad se Ljuban još premišlja hoće li išta saditi jer više mu je dozlogrdilo da stalno hrani sitne šumske lopove. Neumorno ratuje sa svim nametnicima i glodavcima jer ako mu oni pojedu hranu, čak i da mu ostane nešto novca kad plati struju i slivne vode koje se unatoč tome slivaju, najbliža trgovina mu je udaljena osam kilometara. Naravno da auto nema. 

Ljuban je često gladan. A zahvaljujući potresu, malo manje nego inače.

Kroz šalu kaže da mu je potres dobro došao jer ga se sjete volonteri pa donesu topli obrok. Na početku katastrofe stiglo mu je nešto konzervi graha i pašteta, najeo se kao čovjek, ali kako vrijeme prolazi tako se na Ljubana i slične ponovno zaboravlja. 

Kako pomoći Ljubanu?

Ono što mu sada treba jest deset dasaka 2.5m x 20cm kako bi od njih napravio ogradu da zaštiti ovce. Trebalo bi organizirati i dostavu tog materijala. Potreban mu je, kako kaže, kamion šljunka. S njim bi pokrio blatnjavo dvorište. Stalno se ondje skuplja voda. Treba mu i crijep. Nije mu previše važno kakav je, samo da nešto štiti i čini krov nad glavom. I za njega je potreban prijevoz do Balinca. Ako želite pomoći i imate tvrtku koja se bavi sanacijom krovova i ideju kako najlakše riješiti Ljubanov problem, kontaktirajte nas. Ostale stvari s popisa mogu se slati poštom. 

LJUBANOVE ŽELJE

• mobitel s punjačem i brojem 

• kamion šljunka i njegova dostava do Ljubana

• deset dasaka 2.5m x 20cm i njihova dostava do Ljubana

• tenisice veličine 45 

• trajni pekarski proizvodi (tost, kruh u vrećici...) 

• razne konzerve s hranom (s dužim rokom trajanja)

• higijenske potrepštine (WC papir, šamponi, sapuni, vlažne maramice...)

• Ljuban nije tražio novac, ali bi mu sigurno dobro došao. Budući da nema žiro račun i da nam je jasno da bi uplata i podizanje novca sa žiro računa za njega predstavljali ogroman problem, novac mu možete poslati poštanskom uputnicom ili donijeti osobno. Za detalje nam se javite na mail.

ŽELITE POMOĆI?

Index će nastojati koordinirati pomoć svima kojima je pomoć potrebna, jedan po jedan slučaj.

Naši kapaciteti su ograničeni i u slučaju puno mailova, kojima se nadamo, nećemo moći odgovoriti svima.

Javite nam se ISKLJUČIVO ako ste u mogućnosti ispuniti neku želju u potpunosti. Dakle, mi ne možemo prenijeti šljunak do Ljubana niti on to može učiniti sam. Ako zaista želite pomoći Ljubanu, javite nam se ako ste u mogućnosti osigurati i šljunak i prijevoz.

Ako želite pomoći Ljubanu, javite nam se na indexzelja@index.hr sa subjectom Pomoć za Ljubana.

U poruci kratko i jasno napišite što želite donirati s popisa želja. Ako želja još nije ispunjena, javit ćemo vam se i poslati upute. 

Naglašavamo, nadamo se da ćemo dobiti puno mailova i da nećemo moći odgovoriti na sve. Molimo vas da nam to ne uzmete za zlo i da vas to ne spriječi da se javite i pokušate pomoći nekom drugom.