Foto: Index/Luka Šangulin

AMERIČKI predsjednik Donald Trump donio je velike promjene u međunarodnim odnosima. Komplicira se situacija s Kinom. S druge strane, došlo je do određenih pozitivnih pomaka u odnosima sa Sjevernom Korejom. Još od aneksije Krima, napeti su odnosi između Zapada i Rusije, a sve je eskaliralo posljednjih dana, nakon što je u Velikoj Britaniji ubijen bivši ruski obavještajac, na što je Europska unija, uključujući i Hrvatsku, odgovorila protjerivanjem ruskih diplomata.

O svim tim temama razgovarali smo s političkim analitičarem dr.sc. Branimirom Vidmarovićem. Vidmarović je diplomirao i doktorirao međunarodne odnose u Moskvi na MGIMO-u te je specijalist za japansko-kineske odnose.

Hrvatska se pridružila zemljama članicama Europske unije i protjerala jednog ruskog diplomata iz veleposlanstva u Zagrebu. Mnogi taj potez smatraju nepotrebnim, pogotovo u kontekstu krize u Agrokoru, u kojem su ruske banke jedni od najvećih vjerovnika. S druge strane, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović napravila je iskorak prema Rusiji, a prije nekoliko dana je predsjednika Putina i pozvala u Hrvatsku.

Vidmarović protjerivanje ruskog diplomata ne vidi kao negativan potez. Smatra da se radi o kompromisu. A ne vidi ništa sporno ni u pozivu Putinu da posjeti Hrvatsku jer smatra da se radi o uobičajenoj diplomatskoj praksi.

Protjerivanje diplomata prilika je da se iz Hrvatske izbace ruski špijuni

"Čini mi se da je to jedno dobro, kompromisno rješenje. Ovakvo masovno i koordinirano protjerivanje ruskih diplomata je akcija bez presedana u europskoj povijesti. Možemo ga nazvati akcijom solidarnosti, što u biti jako sliči na aktivaciju članka 5. NATO saveza koji kaže da je napad na jednu članicu napad na sve članice, samo ovo nije napravljeno unutar okvira NATO-a nego unutar okvira EU-a. Tako se, usprkos Brexitu, EU postavio kao jedinstven I samostalno odlučujući čimbenik u ovom dijelu svijeta. Znamo da je EU prvi reagirao, a Trump je slijedio. Ja bih to opisao kao Junckerovu viziju čvršće i angažiranije Europe koja ima svoju koherentnu vanjsku politiku, kojoj ne trebaju dugotrajna vijećanja - sjetimo se da je Juncker o tome govorio u svom govoru o stanju Unije prošle godine. Sada je EU pokazao izuzetno brzu reakciju kroz protjerivanje ruskih diplomata i druge zemlje su slijedile.

Vratimo se na hrvatsku situaciju. Taj jedan diplomat je kompromisno rješenje između interesa EU-a, slike solidarnosti i predsjedničine politike odnosa s Rusijom. Znamo i da je na sastanku bio i čelnik SOA-e koji je očigledno iznio svoje mišljenje. Ovo je zgodna situacija da se iz Hrvatske izbace oni diplomati za koje se sumnja da obavljaju neprimjerene diplomatske aktivnosti - to je eufemizam za špijunažu. Očigledno je direktor SOA-e dostavio izvještaj u kojem je cijela slika ruskog veleposlanstva u Zagrebu bila ok, međutim taj jedan je sigurno izbačen na preporuku SOA-e. SOA je rekla: Generalno su u redu, ali na tog jednog sumnjamo, pa onda izbacite njega. Otprilike se o tome radi, po mom sudu.

Hrvatska je krenula graditi odnose s Rusijom koji su bili u dugotrajnoj stagnaciji. Što zbog Agrokora i straha da bi Rusija mogla povući neke neprimjerene poteze, iskoristiti Sberbanku kao polugu, a što zbog Rusije koja treba energetsko tržište, Rusija se tu polako revitalizira. Svjedočili smo da je u jednom trenutku predsjednica napravila iskorak prema Rusiji - posjetila je Rusiju i nedugo prije nego što se dogodio ovaj incident uputila je uzvratni poziv Putinu, što je najnormalnija diplomatska praksa i čudi me što je oporba na to negativno reagirala. Da to nije učinila, to bi bio diplomatski faux pas. Sad, hoće li Putin posjetiti Hrvatsku ili neće, kada će se to ostvariti, to je druga stvar. Predsjednica je ispravno postupila", kaže Vidmarović.

Kolinda i Plenković često vode različitu vanjsku politiku zbog lošeg pravnog okvira

Često možemo čuti kritike da predsjednica i vlada imaju različitu vanjsku politiku. Mnogi potezi čine se neusklađeni između Pantovčaka i Banskih dvora. Kritičari smatraju da je takva situacija štetna za poziciju Hrvatske na međunarodnoj sceni, dok se s druge strane mogu čuti optimistična razmišljanja da se radi o svojevrsnoj igri good cop - bad cop.

"Što se tiče teorije good cop - bad cop, uvijek treba gledati konačni cilj takve politike. Ja ga ne mogu dokučiti. To ima smisla u nekakvom policijskom ispitivanju ili psihološkoj igri, no to apsolutno nema smisla u vanjskoj politici jedne male zemlje koja je ionako podijeljena. Mislim da se ne radi o tome, nego o slaboj pravnoj definiranosti razlike između predsjednika i premijera, a znamo da su to u Hrvatskoj, u pravilu, vrlo ambiciozne osobe, osim predsjednika Josipovića. On je izuzetak. Ti ljudi idu s ciljem da ostvare neke svoje ambicije i po meni je logično da će se s takvim pravnim okvirom prije ili kasnije zakačiti. S time da Hrvati tradicionalno, još od Franje Tuđmana, više vjeruju predsjedniku. Predsjednik je uvijek bio simbol, ta nekakva figura, pa se onda on uvijek više voli ili više mrzi. Premijer je tu uvijek nekako u drugom planu. Ljudi koji su na poziciji predsjednika obično dobro osjećaju raspoloženje ljudi i preferencije pa onda možda nesvjesno i na tome igraju. Sad imamo situaciju da su na obje pozicije ljudi koji imaju međunarodni background, ljudi koji su bili vani na visokim pozicijama i koji su upoznati s europskom i svjetskom diplomacijom. Oni sigurno imaju aspiracije da nakon mandata ne nastave graditi karijeru ovdje, kao Josipović na svom fakultetu, nego na prestižnijim pozicijama vani. Ti ljudi žele ostaviti nekakav trag i stvoriti si dobar imidž.

Predsjednica je shvatila svoj dio oko vanjske politike vrlo ozbiljno. U početku je to bilo smiješno, ona je vozila traktor, lijepila pločice, pokušavala se takvim stvarima približiti biračima, međutim, usvojila je kritike da Hrvatska nema dobru i samostalnu vanjsku politiku i odlučno krenula u tom smjeru. Ima tu i dokazivanja da je sposobna među muškarcima, da nije samo 'domoljubna majka traktorašica' nego da se sposobna nositi sa zadaćama i hrabro je krenula u svijet. To je ono mesićevsko u njenoj politici. Jer Mesića jako cijene u inozemstvu, bez obzira na to što o njemu govorili ovdje. Ako predsjednica ovako nastavi, ostavit će određeno nasljeđe kada će se van EU-a govoriti o Hrvatskoj. Također pokušava na Hrvatsku fokusirati jako puno pogleda stranih čelnika i zato je hrabra, otvorena i vuče mnoge poteze koje domaća javnost smatra kontroverznima. S politološkog stanovišta, sa stanovišta međunarodnih odnosa, radi jake poteze. Nažalost njen tim nema sposobnost da radi dugoročne strategije i koncepte. To je više onako ad hoc - kad se nešto zdrma, onda se reagira, ali svejedno ta njena politika poprima nekakav oblik. Zašto to isto ne radi Plenković? Nije da njega to ne interesira. Plenković nažalost na sebi ima teret pod nazivom HDZ i teret pod nazivom domaća politika koja je fokusirana sama na sebe i on nažalost tu ne može funkcionirati ispravno. Nema dovoljno vremena, ne stigne, previše je tih lokalnih pitanja, malih, za vanjsku politiku nebitnih, na koje se on stalno mora fokusirati", kaže Vidmarović.

Kontroverze u javnosti izazvao je i posjet predsjednika Srbije Aleksandra Vučića Hrvatskoj. No Vidmarović smatra da će taj događaj imati dugoročno pozitivne posljedice na status Hrvatske na međunarodnoj sceni.

"Jasno je da će se EU širiti, i taj potez dolazi u trenutku kada Hrvatska gubi arbitražu sa Slovenijom i kada je jasno da će u pristupanju svih tih balkanskih zemalja u EU Hrvatska morati riješiti sve granične sporove koje ima, a također jasno je da Bruxelles snažno promovira širenje na Balkan, što znači da Hrvatska neće biti prioritetni faktor u odlučivanju o bilo čemu. To nas u tom procesu stavlja dva koraka unazad. Hrvatska preuzima predsjedanje EU-om 2020. godine i tada će morati nastupiti s nekakvim autoritetom, a odakle uzeti taj autoritet? Predsjednica je jako dobro uočila da je za EU bitno da Srbija riješi svoje odnose s Kosovom. Hrvatska je tu apsolutno nebitna. I predsjednica kreće tada u kampanju spašavanja ugleda Hrvatske u Bruxellesu i ugošćuje Vučića. Šteta je da su to gotovo svi krivo protumačili kao izdaju. To nema veze s Vučićem i uopće nije bitno s kakvim je Vučić došao porukama, i što je donio. Vidimo da je Vučić bio dosta bahat i ja ne mislim da on tu blefira, mislim da to nije poker-face, i da ga zaista ne zanima kakva je pozicija Hrvatske jer shvaća da je sada Srbija fokus interesa velikih igrača i da će ući u EU jer je to želja Bruxellesa. Bitni su mu odnosi s Kosovom. U tom trenutku uskače predsjednica, zove Vučića u Hrvatsku i pruža ruku dijaloga i to je za EU dobar signal. To su visokopozicionirani birokrati iz Europske unije svakako zabilježili kao pozitivno. Njihovo gledanje je sljedeće: Okej, ovi ljudi nisu konfliktni, pokušavaju riješiti probleme, ponašaju se europski. Sve to ima svoj smisao, i kad će Hrvatska preuzeti predsjedanje EU-om ipak će imati nekakvu moralnu prednost, jer je ipak pozvala na taj dijalog. U Europi se taj konstruktivizam cijeni. Od malih naroda se ne očekuje realizam, to je privilegija velikih. Od malih naroda se očekuje konstruktivizam i liberalizam, i zato mislim da je taj potez u redu, unatoč tome što ona riskira svoju domaću političku karijeru", kaže Vidmarović.

Putin je osvojio svoj četvrti mandat na nedavnim izborima u Rusiji. Osvojio je preko 75 posto glasova, što pokazuje da i dalje ima snažnu podršku građana.

Rusi glasaju za Putina jer im je važniji dojam kakav ostavljaju u svijetu, nego kako žive

''Sami izbori su bili više-manje čisti. I to je ono oko čega se trebamo zamisliti. To je s jedne strane dobar signal, a s druge strane loš signal. Dobar je signal u smislu da je Rusija krenula, iz politološkog kuta, u smjeru nesilovanja demokracije, nego prema usmjeravanju demokracije, kontroli demokratskih mehanizama. Oni su snažnom kampanjom i 'bombončićima' potaknuli ljude da izađu, osobito starije slojeve stanovništva, i oni su ponovno izglasali Putina. Centralna izborna komisija se trudila reagirati, uvažavati primjedbe, no bez obzira, čak i da je deset posto glasova falsificirano, Putin bi pobijedio.

Ono što je negativno, a što su pokazali rezultati izbora je to da su Rusi odabrali inerciju, taj kamen koji se kotrlja. Oni ne žele promjene. Žele promjene na nekom obiteljskom nivou - da plaća bude veća, hrana kvalitetnija, kvalitetnije usluge... ali Putin je simbol jake Rusije. Sad što podrazumijevamo pod jakom Rusijom? Politologija nam kaže da je država u kojoj je vlast autoritarna, u kojoj vlast mora pribjeći propagandi - zapravo slaba država, zato što ne može konstruktivno i mirno angažirati biračko tijelo, izgraditi vertikalnu i horizontalnu komunikaciju. No u Rusiji je situacija obratna. Rusi percipiraju jačinu države kao sliku koju ona projicira vani. Za prosječnog Rusa je puno važnije što o Rusiji i Putinu pričaju vani nego kakav on životne uvjete ima. Za loše životne uvjete prosječan Rus će kriviti lošu upravu, a ne Putina direktno. Zapad očekuje promjene, no da sutra u Rusiji organiziramo najdemokratskije izbore, te promjene se ne bi dogodile, zato što bi Rusi odabrali Putina koji je njihov uzor i lider br. 1. Rusi su odabrali ekonomsku stagnaciju u korist mitologema snažne Rusije koja počiva na snažnom oružju, staroj ratnoj slavi, Rusiji koje se boje... Zanimljivo i paradoksalno, sve te sankcije koje zapadne zemlje poduzimaju prema Rusiji, nažalost potvrđuju sve te predrasude i zablude standardnog ruskog čovjeka i njima stvaraju dojam da Putin korača pravim putem. To nosi opasnost za samu Rusiju, jer zemlja stagnira ekonomski i politički.

Putin će sada imati težak zadatak konsolidirati sve te krugove koje je stvorio, a njih je jako puno. Svi se oni bore za svoj utjecaj u društvu i, naravno, za financiranje. Kada pogledamo zadnju strukturu proračuna, vidljivo je da se polako povećava proračun za obrambeno-sigurnosni segment, ali i u njemu ima zanimljivih razlika.

Proračun za najveće sigurnosno tijelo FSB koje se bavi kontraobavještajnim radovima i suzbijanjem terorizma, on manje više stagnira, dok za Nacionalnu gardu - koja je nova tvorevina, nekakav ekvivalent američkoj nacionalnoj gardi, koja funkcionira kao nešto između policije i vojske - proračun raste.

Onda imamo GRU, to je vojna obavještajna služba čiji proračun je tajna, a zanimljivo je da se taj tajni, zatvoreni segment proračuna povećava. Može se vidjeti da taj kvadratić u shemi proračuna stalno raste. Mi ne znamo što je to, ali vidimo tendenciju, vidimo na koga Putin stavlja naglasak. I opet je to opasno, jer sve te tajne službe, svi oni imaju svoje interese i ljude u raznim ministarstvima. Sve je jako zamršeno i Putin mora biti jako lukav da nikog ne povrijedi, da se nitko ne okrene protiv njega. Da ne govorimo o nedržavnim, a opet vrlo politiziranim elitama poput Igora Sečina i njegovog Rosnjefta. Čini se da bi mogao, to je sada nagađanje, kad u jednom trenutku shvati da je situacija teško ispravljiva, u stilu Jeljcina - kao što je njega Jeljcin postavio kao totalnog anonimusa - isto tako postaviti nekog anonimusa. Čovjeka koji nije dio birokratske elite, nego clean start, novi čovjek koji neće biti ukaljan aferama", kaže Vidmarović.

Američki predsjednik Donald Trump zaoštrio je odnose s Kinom. Nedavno je uveo i carine na uvoz čelika i aluminija iz Kine u SAD, što bi moglo dovesti do trgovinskog rata, i imati negativan utjecaj na globalnu ekonomiju. Trump je uvođenje carina opravdao golemim trgovinskim deficitom koji SAD ima u razmjeni s Kinom, koji se procjenjuje na nekoliko stotina milijardi dolara.

"U prvom dijelu mandata Trump je propitkivao Kinu. Vjerojatno je pokušavao pronaći neku slabost i našao je tu slabost u ekonomiji, u trgovinskom deficitu. Obama je bio mekši predsjednik, ali u jugoistočnoj Aziji, što se tiče Kine, smatrao je da je sve zero sum i da Kinu nije moguće promatrati van nekakvog konflikta. Trump se stalno pokušava prikazati kao puno čvršći i odlučniji predsjednik od Obame, i s Kinom odlučio je da će biti još čvršći i lupiti šakom o stol. Tome je prilagodio i svoju strategiju vanjske politike, u kojoj stoji da je najveći problem SAD-a u odnosima s velikim zemljama - trgovina. Dakle, on je trgovinu i nadmetanje za trgovinsku dominaciju istaknuo kao najveći problem totalno potisnuvši problem terorizma, koji više nije broj jedan, te je to mjesto sada zauzela ekonomska i tehnološka dominacija. Trump sada pokušava izbaciti Kinu iz njenih globalnih pozicija iako je dosad američka politika nastojala ograničiti njen regionalni rast i utjecaj. Aluminij i čelik na koje se Trump koncentrira zapošljavaju relativno mali broj ljudi, i prema mišljenju mnogih, uvođenje carina moglo bi dovesti do rasta cijena u SAD-u. Također, to naravno može biti loše i za Kinu jer je još uvijek izvozno orijentirana. Tako da to može biti nekorisno i za jednu i za drugu stranu. Kina uvijek pokušava naglasiti da trgovina nije zero sum game, da je korisna za sve strane i da se uvijek o svemu može dogovoriti. Trump je krenuo u to što je krenuo i vidjet ćemo kako će to ispasti. Situacija nije baš sjajna ni za SAD jer Kina je stvorila jako veliku bazu svojih fanova, odnosno zemalja s kojima surađuje - tu je Latinska Amerika, Afrika, Bliski istok, tako da u slučaju problema na američkom tržištu, Kina bi se mogla okrenuti drugima.

Trump nije takav samo prema Kini. Njegova vizija je da SAD sklapa bilateralne ugovore s partnerima i izbjegava multilateralne ugovore. Trump ima predodžbu da multilateralni sporazumi ne pogoduju SAD-u - što je istina jer multilateralni sporazumi su uvijek kompromis na puno strana. Zato je, na primjer, ubio TPP (Trans-pacifičko partnerstvo), izašao iz njega i što se dogodilo? TPP je nedavno potpisan, Japan ga je uskrsnuo s preostalih 10, odnosno ukupno 11 članica.

Trumpova politika bi se tek trebala kroz neko vrijeme iskristalizirati, još uvijek traju potresi u njegovoj administraciji, stalne rotacije i odlasci, čovjek bi pomislio da se radi o nekoj kurirskoj firmi gdje studenti rade dva mjeseca pa odu, to u svakom slučaju nije dobro. On traži svoj put i ne treba sumnjati da će ga naći, nije lud ili glup, nego traži tim profesionalaca i istomišljenika koji mu neće smetati i koji će provesti njegovu politiku u život. On je po meni arhitekt nove dinamike međunarodnih odnosa, neću reći novog svjetskog poretka (smijeh), ali svakom slučaju pomiče, gura Kinu u jednu ekonomsku bitku, koja bi ih mogla potaknuti da se reformiraju. Kina bi se mogla dogovoriti s Trumpom i ponuditi bolje uvjete za američke firme, a znamo da postoji problem jer Kina za strane firme ima brojna ograničenja. Kina ne daje pristup u sve sektore industrije. Traži da dijele tehnologiju i rade s državnim kompanijama i slično i možda bi u tom dijelu mogli napraviti neke ustupke", kaže Vidmarović.

Sjeverna Koreja i Rusija ne mogu ništa SAD-u

Nekako se čini da se smekšala i Sjeverna Koreja. Održani su sastanci s južnim susjedima, a u svibnju bi se mogao održati i sastanak Trumpa i Kim Jong-una.

"Trumpova politika velikog pritiska i prepucavanja na Twitteru daje rezultate, a tome svjedoči ponašanje Sjeverne Koreje. Oni su zabrinuti da će biti jako teško ako Trump nastavi pritiskati i da će stvari postati samo gore ako dođe do potpune, pomorske blokade. Naravno, Kina i Rusija taj scenarij pokušavaju izbjeći. Sjeverna Koreja dosegla je taj nekakav strop u svom razvoju. Nuklearno oružje imaju. Zadnja njihova raketa može dosegnuti kopno SAD-a i što dalje? Nuklearno naoružanje je stara tehnologija, nije to nešto posebno. To nije dron, laser, nadzvučna raketa, moderni nosač aviona... To je ulaznica u VIP klub koju je Sjeverna Koreja dobila. I što se događa kad vi imate ulaznicu za VIP klub, u kojem čaša pića košta 500 kuna, a vi nemate novca? Radi se o modernizaciji, a Sjeverna Koreja nema novca za modernizaciju konvencionalnog naoružanja. Modernizacija raketa je još izvediva, ali svi ti tenkovi i zrakoplovi - njihova modernizacija bi ih totalno financijski razorila. Oni imaju moćno oružje, a nemaju sredstava za konvencionalni rat. Imaju članstvo u VIP klubu, a ne mogu ništa.

Sjevernoj Koreji treba novac. Ne mogu ga dobiti od SAD-a, ali mogu od Južne Koreje. Južna Koreja je zainteresirana za suradnju i normalizaciju odnosa. Južna Koreja ima ministarstvo za reunifikaciju, koje se bavi promatranjem sjevernog susjeda i u njemu postoji strategija gdje se izražava bilo kakvo protivljenje promjeni režima, nego se bavi isključivo ekonomskom suradnjom. Sjeverna Koreja ne može ponuditi ništa, ali zato Južna može jako puno u financijskom smislu... Zato su krenuli u zbližavanje kroz Zimske olimpijske igre i to je bio lukav potez. Sjeverna Koreja dobila je priliku ispasti mirotvorac kroz pruženu ruku SAD-u. I zato je to diplomatska pobjeda za Kim Jong-una, jer što god da se u budućnosti dogodilo - ovo mu ostaje. Cilj SAD-a u razgovorima sa Sjevernom Korejom je denuklearizacija. Različito je tumačenje tog pojma u Sjevernoj Koreji i u SAD-u. U SAD-u je to zaustavljanje nuklearnih elektrana i demontaža nuklearnog oružja. Za Sjevernu Koreju to staje na nuklearkama, jer ih je oružje i dovelo u situaciju da mogu pregovarati sa SAD-om, svojim protivnikom". Vidimo da sada Kim pokušava i Kinu uvući u orbitu “nove topline i mira”, a u stvari dobiti određene sigurnosne garancije za slučaj da pregovori sa SAD-om stvarno krenu kamo trebaju krenuti. Vjerojatno je u Pekingu spominjao i denuklearizaciju i predložio da Kina bude tehnički akter koji će nadzirati I garantirati proces”, kaže Vidmarović.

Vidmarović smatra da bi SAD mogao shvatiti da mu ni Sjeverna Koreja ni Rusija zapravo nisu realne prijetnje.

"Rusija nikako ne može nauditi SAD-u. Nema niti jedan ekonomski alat kojim bi mogla istisnuti SAD iz ekonomskih tokova. Dajem 1000 eura svakome tko opremi stan ruskim proizvodima, svakome tko kupi ruski kompjutor s ruskim procesorom, ruskom matičnom pločom, ruskim WiFi ruterom , kupi ruski telefon, da opremi stan ruskim namještajem, kupi ruski automobil... Shvaćate što želim reći... Sjeverna Koreja je u tom smislu još bolji primjer. Ona kao mala zemljica stalno draži SAD, no neće upotrijebiti nuklearno oružje jer to znači i njihovu destrukciju, a nikako drugačije ne može nauditi. Ako to shvati, stanje u svijetu bi se moglo popraviti. Na mjestu Trumpa ja bih se prema objema zemljama ponašao smireno i polako. Hoće li biti sastanka između Trumpa i Kim Jong-una u svibnju? Za to je potreban ogroman diplomatski rad, treba uskladiti ogroman broj stavki. Po meni bi to zahtijevalo šest mjeseci aktivnog diplomatskog rada, svakodnevne komunikacije i sastanaka na nižim razinama, možda je ovo što se najavljuje više kao show, ali pozitivan", smatra Vidmarović.